Uloga JNA u minskom polju

Slika koja je nakon zločina ostala je ova: prilikom napada na selo Lovas 10. oktobra 1991. godine u kućama i dvorištima ubijena su 22 civila, a do 18. oktobra te godine još su 23 mještana Lovasa ubijena u improviziranim zatvorima. Tog 18. oktobra, kad je – kako se godinama govorilo – Lovas bio „oslobođen“, danas optuženi od Tužilaštva za ratne zločine Srbije mještane Lovasa natjerali su da koračaju kroz minsko polje, pri čemu je njih 22 poginulo, a u sporadičnim incidentima stradala su još tri civila.

To su nepromjenjivi fakti, u krajnjoj konzekvenci izraženi u imenima mrtvih, koje nedavna optužnica Tužilaštva u Beogradu (izmijenjena nakon prihvaćenog prigovora i još nepravomoćna u trenutku pisanja ovog teksta) nabraja.

Optužnica tereti i konkretne osobe: 14 njih, pripadnika bivše JNA, nekadašnje Teritorijalne obrane i paravojne jedinice „Dušan Silni“, čiji čelnik Mirko Jović – koji ih je skupljao u ime Srpske narodne obnove i slao na front – danas mirno i pravosuđu neinteresantno živi nedodirnut pravnom državom, za razliku od istog takvog „patriota“ Vojislava Šešelja, koji je, skupljajući dobrovoljce za neke druge frontove u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, dospio do Haškog tribunala.

UVERTIRA U ZLOČIN: Lovas je bilo mirno selo u Slavoniji. Neposredno prije „oslobađanja“ tog mirnog sela, iz Iloka u kojem je živjelo mješovito stanovništvo (uglavnom hrvatsko-srpsko, ali bilo je i drugih nacionalnosti) iseljeni su Iločani – uz prijetnje i pljačku. Njihovo je vino iz čuvenih podruma, a toga će se prisjetiti i brojni posjetioci beogradskog Kluba književnika, u režiji pokojnog Arkana dospjelo tada do najboljih beogradskih restorana. Kad je na Lovas došao red, posrijedi nije bilo samo iseljavanje, već i teror, ubojstva, logori i ono po čemu će to lijepo i prije rata bogato slavonsko selo ostati upamćeno – minsko polje, „krvava berba grožđa“ u koju su „oslobodioci“ utjerali domaće.

„Zadnje upozorenje građanima“ bila je prva rečenica „obaveštenja“ koje je stanovnicima Lovasa, prijetećim tonom, bilo upućeno 15. oktobra 1991. godine; sredstava informiranja bilo nije, ostao je jedino dobošar koji ih je tam-tam načinom upozorio da imaju policijski sat, da će muškarci starosti od 20 do 50 godina biti „po potrebi“ i „organizovano“ pozivani za radove na otklanjanju posljedica rata i druge radove u selu, a neizvršavanje naređenja za rad u radnim jedinicama će biti „sankcionirano ratnim sudom“. Svim civilima zabranjen je izlaz iz sela, pa i kretanje kroz selo (osim u vremenu od deset do 12 sati), svi stanovnici sela „dužni su se odmah, a najkasnije do 15 časova 16.10.1991. javiti u komandu Teritorijalne obrane sa spiskovima članova porodice u selu i van sela“. Ima i sankcija: „Svaki neprijavljeni stanovnik pronađen u selu bit će odmah uhapšen i protiv njega preduzete odgovarajuće mere“.

Točka 6. „obaveštenja“ kaže i ovo: „Svim sumljivim (nepismenost vojno-teritorijalnih vlasti, prim. aut.) i uhvaćenim pripadnicima ustaških organizacija i njihovim jatacima bit će organizovano suđenje na ratnom sudu u selu.“

Ratni sud, kako se iz današnje perspektive čini, bio je organiziran u minskom polju i priručnim logorima, s metodom ratnih zločina, za koje je – kako rekosmo – dosad okrivljeno 14 ljudi.

„Vreme“ je još krajem 1991. godine objavilo dokument kojega je potpukovnik Milan Eremija još 23. oktobra 1991. godine poslao Komandi Prve vojne oblasti JNA, u kojem navodi da se u zoni Lovasa tog oktobra 1991. godine nalazi „više grupa paravojnih formacija iz Srbije, od četnika, preko odreda ‘Dušan Silni’“, te da tzv. oslobodiocima nije osnovni motiv borba protiv neprijatelja, već pljačka narodne imovine i iživljavanje nad nedužnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti, kao i to da je „prilikom zarobljavanja 80 meštana hrvatske nacionalnosti u selu Lovas od strane Teritorijalne odbrane i Odreda ‘Dušan Silni’, vršeno fizičko zlostavljanje nad istima, nakon čega je ubijeno četiri meštana sela Lovas“, te da su „nakon dolaska Odreda ‘Valjevo’ u selo Lovas, zarobljeni meštani korišćeni za čišćenje minskih polja, kojom prilikom je ubijeno 17 meštana“, a povrijeđenima je „odbijeno pružanje medicinske pomoći od strane medicinskog osoblja Doma zdravlja Šid“.

PRIJAVE I UPOZORENJA: Taj je izvještaj prvi stigao do javnosti. Međutim, bilo ih je i prije Eremijinog: prvi koji o zločinima o Lovasu obavještava nadležne sastavljen je 18. oktobra. Šalje ga potpukovnik Slaven Stojanov, načelnik Štaba Druge pešadijske gardijske motorizovane brigade; on kaže da je „najneorganizovanije stanje u selu Lovas, gde se pojavljuje više jedinica koje ne poštuju komandu komandanta koji obezbeđuje selo“, te se navodi tjeranje civila u minsko polje, kao i slični slučajevi u selu Tovarnik, gdje „organi nove vlasti vrše streljanje civila“ čiji se leševi ne sahranjuju, već „tako bačeni leže na zemlji“. Nakon Stojanova, njegov pretpostavljeni, načelnik štaba Gardijske divizije Drago Romić 19. oktobra piše svojim nadređenima u Prvoj vojnoj oblasti da se „ispituje slučaj u vezi sa ubistvom nekoliko građana hrvatske nacionalnosti iz sela Lovas, koji su uleteli u postavljeno minsko polje“.

Minsko polje su, inače, postavili inženjerci tadašnje JNA – prema optužnici 13. oktobra te godine, a prema izjavama svjedoka u postupku dva dana ranije, još 11. oktobra; danas će jedan od nadležnih iz JNA, tad potpukovnik, Dušan Lončar (svjedok u postupku protiv četrnaestorice) tvrditi da ništa ne zna ni o postupku prema civilima iz Lovasa, niti o njihovom odvođenju u minsko polje, ali niti o samom postojanju minskog polja. Bilo bi, naime, logično da minskog polja na tom području niti nema, jer je JNA u svom naletu ka Vukovaru već pokorila i „očistila“ sela koja su joj smetala i s te strane, iz Lovasa, nikakva opasnost nadošlim „oslobodiocima“ nije prijetila. Ipak, JNA postavlja minska polja, nadležni oficir o tome navodno pojma nema, a civili iz Lovasa samo koji dan nakon što su eksplozivne naprave postavljene bivaju utjerani u minsko polje, da bi zaštitili pripadnike odreda TO „Valjevo“ u Lovasu (regularne rezervističke formacije JNA, inače). U izvještaju pukovnika Romića, naime, kaže se da je odred „Valjevo“ – njih oko 65 pripadnika – u večernjim satima 17. oktobra dobio zadatak da izvrše „čišćenje“ vinograda „gde su navodno MUP-ovci imali baze“, ali su idućega dana odbili zadatak (potpukovniku Miodragu Dimitrijeviću, danas optuženom), jer su od mještana čuli da je teren oko vinograda miniran. „Nakon ubeđivanja od strane komandanta TO ‘Valjevo’ ppuk. Dimitrijevića, te uz obećanje da će ispred njih, u stroju, ići privedeni meštani sela Lovas, pristali su da pođu na zadatak“, piše u Romićevom izvještaju.

Potom su, stoji u dokumentu, pokupili izabrane mještane, nad kojima su se iživljavali pripadnici „Dušana Silnog“ („jedan mještanin pao je od iznemoglosti, pa ga je pripadnik odreda „Dušan Silni“ na licu mjesta ubio“), te su stigli do minskog polja.

Akcija je stala nakon što se jedan mještanin „bacio na minu koja je eksplodirala“ (ili je na nju stao), te je nastala „opća pucnjava pripadnika odreda TO ‘Valjevo’“, u kojoj je po Romićevom izvještaju poginulo 17 mještana, a deset ih je ranjeno. Nakon minutu-dvije od prestanka vatre preživjelima je dozvoljeno da ustanu, a tek satima kasnije da izvuku ranjene, koji su privatnim vozilima prebačeni u Šid. „Tu su predstavljeni kao ‘MUP-ovci’, te im osoblje ambulante nije ukazalo pomoć. Isti su vraćeni kod mesnih lekara“, navodi se u Romićevom izvještaju.

Ako ne znamo tko je i zašto naredio postavljanje mina oko Lovasa, znamo tko tereti prvooptuženog u postupku, tadašnjeg šefa lokalne poljoprivredne zadruge i navodnog gospodara života i smrti u Lovasu Ljubana Devetaka: uz još neke svjedoke, tereti ga potpukovnik Miodrag Dimitrijević, postavljen za koordinatora za borbena dejstva za Lovas, Čakovce i Opatovac u ime Zonskog štaba Teritorijalne obrane Valjeva. Prvooptuženi Devetak tvrdi da nije kriv, naprotiv: da je spašavao lokalne Hrvate i da kritičnog dana „krvave berbe grožđa“ nije ni bio u Lovasu. Dimitrijević, kao i neki drugi, tvrde suprotno, ali Dimitrijević u svom iskazu ne zna objasniti zašto za planiranje te „krvave berbe“ Devetak – kao „alfa i omega“ života u Lovasu – nije smio znati.

Sve će to sud, u predstojećem suđenju ustanoviti: i koja je uloga optuženog Dimitrijevića, Devetaka i ostalih optuženih pripadnika Teritorijalne obrane, ali i paravojne jedinice „Dušan Silni“ dan-danas društveno cijenjenog „patriote“ Jovića i bivše JNA, čija su tek četvorica pripadnika optužena; uz njega, tu su još rezervni kapetan i komandant odreda Teritorijalne obrane Valjevo Darko Perić i rezervni poručnici Radovan Vlajković i Radisav Josipović.

ZLOČIN I PARALELE: Na osnovu ovih imena neminovno dolazimo do paralele sa slučajem „Ovčara“; okupacija Lovasa i okolnih slavonskih sela ionako je bila tek uvertira za slom Vukovara i uvježbavanje za zločin masovnih razmjera, onaj na obližnjem poljoprivrednom dobru Ovčara, na kojem je ubijeno najmanje 200 ratnih zarobljenika. I u tom slučaju imamo tek neposredne izvršioce (kojima se ponovljeno sudi, nakon što je presudu vijeća suca Veska Krstajića Vrhovni sud Srbije ukinuo iz krajnje sumnjivih razloga), te „vukovarsku trojku“ koju je nedavno presudio Haški tribunal, osudivši dvojicu (Milu Mrkšića i Veselina Šljivančanina) i oslobodivši jednoga (Miroslava Radića). Između „trojke“ i egzekutora nema nikoga iz tadašnje JNA, iako je upravo tada regularna vojska ratne zarobljenike ostavila na milost i nemilost neregularnim razularenim snagama.

U „slučaju Lovas“ prvi puta imamo, pred domaćim sudom, i neke pripadnike tadašnje JNA; ali ne redovne pripadnike, već one izvučene iz rezervnog sastava. Na tom području je, također, nadležna bila Prva gardijska brigada i zato ne treba čuditi pitanje koje se čuje u kuloarima: zašto nikoga od nadležnih – ma tko bili – iz tih redovnih struktura bivše vojske nema među optuženima? Tko je bio nadležni organ bezbednosti te brigade?

Svaki razjašnjeni novi kamenčić iz mozaika istine i odgovornosti za strašne ratne godine treba pozdraviti, ali mozaik neće biti upotpunjen bez ispunjenog obećanja ovdašnjih tužilaca da će svatko tko je sudjelovao i tko je kriv za ratne zločine doći pod udar pravde, a to je – u prijevodu – onaj čas kad će na optuženičkoj klupi i u sudskim pravorijecima biti imena i onih koji su, plaćeni od države, egzekutorima i rezervistima naređivali zločine u ime države, koja bi im svima trebala presuditi.