U nepotpisanom intervju sa Miloradom Ulemekom Legijom u nedjeljniku „Ekspres“ ima svega i svačeg, ali ničeg novog. Tu je čitav niz teorija zavjera dobro poznatih sa suđenja, poricanja odavno utvrđenog činjeničnog stanja, izvrtanja istine, ruganja zdravom razumu, „patriotskog“ kukumavčenja; tu je standardno prozivanje Čedomira Jovanovića, Žarka Koraća, Nebojše Čovića, Ljubiše Buhe Čumeta… Cinici primjećuju da je zapravo jedina novost izostanak Vladimira Bebe Popovića sa ovog spiska.
Ukratko: kakav je Legija bio na slobodi – kao operativni komandant Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, potom Jedinice za specijalne operacije Resora državne bezbjednosti MUP-
-a Srbije, te zajedno sa Dušanom Spasojevićem vođa Zemunskog klana, najmoćnije kriminalne organizacije u regionu – takav je ostao i nakon dvanaest godina provedenih iza rešetaka. Ovaj čovjek, pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu od četrdeset godina zatvora za organizaciju atentata na premijera Zorana Đinđića i lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali i u Budvi, mučku otmicu i ubojstvo bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, kao i za brojne naručene likvidacije, nijednim svojim gestom nije pokazao da se zbog bilo čega kaje, niti da će ikad biti u stanju da kaže istinu.
LEGIJA IMA REČ: Tokom čitave svoje karijere Legija je demonstrirao dvije klasične mafijaške sposobnosti – da se uvijek priklanja najmoćnijem i da stalno jaše na sukobima političkih i javnih aktera. Početkom devedesetih, služio je Arkanu kao udarna pesnica, poslije njegove smrti direktno Državnoj bezbjednosti Slobodana Miloševića i, na kraju, kao jedini pretekli iz tog kruga, našao se u prilici da postane sam svoj gazda. Za sve to vrijeme, neumorno je lagao, podmetao i spletkario: u bivšoj Krajini i Republici Srpskoj meta su mu bile veze tamošnjih vlasti i vojno-političkih struktura u Beogradu; u posljednjim Miloševićevim godinama – interesne grupe u okviru establišmenta; za vrijeme Petog oktobra 2000 – vlast i opozicija; poslije njega – odnos između Đinđića i predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice; u podzemlju tokom cijelog ovog perioda – izigravanje jednog kriminalnog klana protiv drugog kao bi obezbjedio sopstveni primat.
Jasno je što je Legija imao od svega ovog tokom devedesetih i kratko nakon njih. To su bile pare i uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici moći. Jasno je i što ima danas od svog posljednjeg intervjua. Riječ je, po svoj prilici, o robijaškima povlasticama i vjerojatno nabacivanju „poslića“ osobama iz njegovog porodičnog i prijateljskog okruženja. Međutim, ako je Arkanu i Slobodanu Miloševiću služio kao beskrupulozni izvršilac za najprljavije poslove, neizbježno je pitanje kome je sada i zbog čega potreban kao štićenik najčuvanijeg dijela požarevačkog zatvora.
Odgovor na ovo pitanje treba tražiti u noći od 24. na 25. aprila kada je još uvijek nepoznata grupa ljudi krenula da ruši objekte u Hercegovačkoj, „teritoriji“ čuvenog Beograda na vodi, sve pod fantomkama protupravno privodeći i maltretirajući građane. Zna se da je policija dok se sve ovo odvijalo imala naređenje da ne intervenira; zna se da je vlast na sve moguće načine pokušala da minorizira i zabašuri ovaj nezapamćeni skandal; zna se i da je sve skupa dovelo do ogorčenog protesta građana čiji se kraj i dalje ne može sagledati. Na kraju, u operaciji kontrole štete, odnosno u namjeri da relativizira i skrene pažnju javnosti, bivši i budući premijer Aleksandar Vučić potegao je hapšenje Slobodana Miloševića.
„Ljudi koji sada kritikuju događaje u Savamali, isti su oni koji su svojevremeno zajedno sa Demokratskom strankom angažovali Zemunski klan da u fantomkama preskače Miloševićevu ogradi i da ga hapse“, jedna je od njegovih izjava, to jest varijacija na ovu temu.
Sve što je potom preostalo, jeste samo izbor trenutka u kome će nekadašnji komandant Jedinice za specijalne operacije i drugi šef Zemunskog klana opet „dobiti riječ“.
Nije se dugo čekalo, a postoji i razlog. Naime, Vučić i njegovi naprednjaci svjesni su da je javnost uveliko oguglala na njihovo konstantno mijenjanje teza i žučljive optužbe umjesto odgovora; svjesni su i koliko su se ugruvali lažnim i kontradiktornim izjavama o skandalu u Hercegovačkoj; svjesni su i da sve zajedno i te kako podsjeća domaću i međunarodnu javnost na njihov lik i djelo za vrijeme devedesetih. Zato, dobro upoznati sa Legijinim „opusom“ izrečenim na suđenjima, omogućavaju mu da u svojstvu „krunskog svjedoka“ još jednom spletkari, laže, vrijeđa, dodatno doprinosi satanizaciji Petog oktobra i njegovih protagonista…
Na taj način vjeruju da će po oprobanom tabloidnom receptu od 2014. uspjeti još jednom kriminalizirati i delegitimizirati sve svoje oponente i kritičare. Cilj je da se oni po tko zna koji put natjeraju na pravdanje zbog podrške DOS-ovoj vladi, učešća u njoj, stvarnoj ili nametnutoj bliskosti sa njenim nosiocima… A sve ovo pod smokvinim listom tobožnje brige da se rasvijetli pozadina atentata na Đinđića, kao da ga za života i poslije njega nisu napadali na sve moguće načine. I dalje – kao da se nekadašnji Vučićev neprikosnoveni šef Vojislav Šešelj nije sastajao sa Spasojevićem, a aktualni mandatar lično nije stajao na bini sa koje se Srbiji prijetilo krvavim proljećem i smrću prvom demokratski izabranom premijeru.
Ova najnovija haranga na istinu, poštenje i zdrav razum ima i još jedan cilj. To su klanovski obračuni, podmetanja i difamiranje u grebanju za funkcije i položaje, kako u vladajućim strukturama tako i kad je u pitanju odabir koalicionih partnera. U tom kontekstu je i reakcija Čedomira Jovanovića.
„Lažni intervju Legije je napad na Vučića zbog straha od našeg dogovora koji ćemo uraditi za Srbiju“, izjavio je lider Liberalno demokratske partije kao da poput svih ostalih ne zna tko stvarno stoji iza svega.
PUNOM PAROM KROZ BLATO: Povampirenje Legije u javnosti dio je i još nečeg. Riječ je povratku punom parom na tehnologiju vlasti iz blata devedesetih. Dovoljno je samo obratiti pažnju na Ivicu Dačića, nepogrešivog i najosjetljivijeg senzora za sve ono što omogućava ministarske fotelje i različite sinekure. Elem, ne veliča bez razloga u Banjaluci predsjednik Socijalističke partije Srbije Miloševića, čovjeka koga je upravo on razvlastio u stranci…
Da bude jasno: Vučić, Dačić, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i veliki dio aktualnog establišmenta bar su deceniju i po dijelili sa Legijom iste vrijednosti. Misli se na odnos prema ratovima, granicama, nacionalizmu i šovinizmu, paravojnim formacijama, ratnim zločinima i još mnogo čemu što je iz svega ovoga proizašlo. Otklon od navedenog bio je i mimo i protiv njihove volje. To što su danas u poziciji da se kite imidžima neoliberalnih i evropskih fanatika, te na miran način izborima dolaze na vlast, upravo duguju ljudima koje zajedno sa Legijom toliko prozivaju i difamiraju.
I još nešto. Aktualna vlast, sem prigodno i protokolarno, te stoga licemjerno i neuvjerljivo, nikad se i nije stvarno odredila prema svim onim teorijama zavjera i intrigama kojima Legija nastoji kamuflirati svoja zlodjela. Zauzvrat, po potrebi – poput afere u Hercegovačkoj – izvlače ih za dnevnopolitičke potrebe i reviziju vlastitih uloga u devedesetim. Ako su u jednom periodu po stupanju na vlast i bili prinuđeni da minoriziraju svoj doprinos nacionalnoj nesreći, sada su osokoljeni slabošću i rascjepkanošću i opozicije i javnog mnijenja očito uvjereni da je nastupilo vrijeme u kome mogu zahtjevati potpunu rehabilitaciju.
Legija se nije promjenio. Niti što priznaje, niti se kaje. Oni isto tako.
