

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine
Vest o hapšenju nesumnjivo je dobra. Međutim, svi oni koji su je pozdravili, morali su – u ime Ustava, zakona, demokratije – da napomenu kako u toj priči ima jedno veliko ali
Kako za sada stvari stoje, predsednik Srbije ima apsolutnu podršku da uređuje medije i državu kako hoće – sve dok to bude lepo upakovano i dobro režirano. Nakon predavanja o slobodi medija koje je 22. januara održao u Davosu, a naročito nakon dirljivih susreta s Angelom Merkel i Johanesom Hanom, čini se da će Evropa s osmehom dočekati svaki njegov potez.


Jer, upravo se to dogodilo neposredno posle sletanja aviona iz Davosa.
Motori se još nisu pošteno ni ohladili, a predsednik je u još jednom „obraćanju“ obznanio ono o čemu je na raznim stranama već bilo mnogo reči: hapšenje predsednika opštine Grocka Dragoljuba Simonovića, poruku da novinare ne sme niko da dira (sic!), kao i da partijska knjižica nikoga neće sačuvati od odgovornosti.
Sve bi to bilo u redu da isti taj predsednik pripadnicima svoje stranke već godinama ne dozvoljava sve, da je još pre dva meseca novinar Milan Jovanović otvoreno optužio Simonovića za pokušaj ubistva, da se na novinare još odavno – a pod dirigentskom palicom istog tog predsednika – nije sručilo sve što se dalo i nije dalo zamisliti. No, hajde da sve to stavimo na stranu.
Ovde je osnovni problem to što je Vučić po ko zna koji put u svoje ruke uzeo grane vlasti koje mu ne pripadaju – sudsku i zakonodavnu. Samo, evo, da podsetimo na nekoliko recentnijih primera. Nije bilo na predsedniku da pre nepunih mesec dana saopšti da će biti prihvaćena inicijativa Igora Jurića o doživotnom zatvoru za najteža krivična dela (Jurić je prikupio 160 hiljada potpisa i o tome je pre svega morao da raspravlja parlament, a potom da se izjasni i struka). Nije bilo na njemu da odluči da medijska strategija rađena tokom 2017. bude odbačena i da otpočne izrada nove. Nije bilo na njegovoj medijskoj savetnici da to prenosi zblanutim predstavnicima Ministarstva kulture i informisanja, i još zblanutijoj javnosti.
Isto tako nije bilo na predsedniku – nije smelo da bude na predsedniku – da
25. januara govori o hapšenju, i to sa ministrom policije poslušno smeštenim iza leđa. Pokušaj ubistva i paljenje kuće Milana Jovanovića jeste slučaj koji je privukao pažnju svih relevantnih organizacija za slobodu medija, jeste slučaj od najvišeg državnog prioriteta, ali u Srbiji bi, kakva god da je, ipak trebalo da postoji makar privid reda: da istražni organi kažu šta imaju, a da predsednik sve to pozdravi i ohrabri.
Ovako, tim pre što je još pre poletanja iz Davosa najavio da „čuje“ kako ima novih vesti i u zemlji, tim pre što je to izveo teatralno kako samo on ume – sad je već bez ikakvih maski prikazano da u Srbiji postoji samo jedan gazda, koji se za sve pita, koji o svemu odlučuje i bez čije dobre volje ničega nema.
Vest o hapšenju nesumnjivo je dobra, nema sigurno nikog sa zdravim razumom ko je ne bi pozdravio. Međutim, svi oni koji su je pozdravili, morali su – u ime Ustava, zakona, demokratije – da napomenu kako u toj priči ima jedno veliko ali.
To se, međutim, nije desilo. Bespogovorne čestitke su momentalno stigle s naloga nekih domaćih boraca za ljudska prava (?!), a potom i s evropskih „dvorova“.
Arlem Desir, predstavnik OEBS-a za slobodu medija, odmah je reagovao i pohvalio „čvrst stav predsednika Vučića u tome da će novinari da budu zaštićeni i da će nasilje nad njima da bude kažnjeno“. Cenjenom Desiru izgleda nije bilo mnogo važno što je „čvrst stav“ zapravo bliži severnokorejskom modelu upravljanja državom nego bilo čemu za šta se zalaže organizacija koju predstavlja.
Tragedija je nastavljena. Sledeći se pojavio generalni sekretar Reportera bez granica, organizacije koja je do sada, praktično do prošlonedeljnog sastanka s Vučićem, bila izuzetno aktivna u osudi kršenja slobode medija i koja je pomno pratila šta se ovde događa. No, ovaj put, generalni sekretar Kristof Deloar naveo je da Reporteri pozdravljaju hapšenje Simonovića i istakao da je „ove nedelje Aleksandar Vučić dao garancije oko istrage“. U prevodu, dakle, ispunio je obećanje i sad mu aplaudiramo.
Vrhunac licemerja, međutim, bio je tvit Stefana Grasija, šefa kabineta Federike Mogerini. On je napisao da hapšenje Simonovića „pokazuje da se sloboda medija uzima za ozbiljno“ i da „političko nasilje u demokratijama ne može da se toleriše“.
O da, gospodine Grasi, može. I te kako.
Čak i uz podršku Evropske unije, sa svim njenim „pravnim tekovinama“ i ostalim zanimacijama. Jer, reći kako je Vučićevo „svojeručno“ hapšenje dokaz da se sloboda medija uzima za ozbiljno – podjednako je neinteligentno, bezobrazno, nipodaštavajuće i degradirajuće za sve nas, kao i poziv Vučiću da učestvuje na panelu posvećenom slobodi medija.
Obraz Evrope odbranio je samo šef Delegacije EU u Srbiji Sem Fabrici, koji se jedini setio da ipak pomene i zakone, jedini se elegantno osvrnuo na dosadašnja zbivanja na medijskoj sceni, jedini napomenuo da jedan slučaj nije i kraj priče. „Motrićemo pravni proces. Zaštita i poštovanje novinara je suštinska. Svakog dana“, napisao je Fabrici.
Svi ostali jasno su nam stavili do znanja šta ubuduće može da se očekuje. Ukoliko već sutra-prekosutra policija uđe u neku redakciju i pobije sve na koje tu naleti, sasvim je realno da iz Brisela neko važan „tvitne“ kako pozdravljaju Vučićeve higijenske navike. Jer, kad se hoće i kada je nekome u interesu, lako se zažmuri na sve ono pred čime se u pravoj demokratiji ne zatvaraju oči.


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve