Vest o hapšenju nesumnjivo je dobra. Međutim, svi oni koji su je pozdravili, morali su – u ime Ustava, zakona, demokratije – da napomenu kako u toj priči ima jedno veliko ali
Kako za sada stvari stoje, predsednik Srbije ima apsolutnu podršku da uređuje medije i državu kako hoće – sve dok to bude lepo upakovano i dobro režirano. Nakon predavanja o slobodi medija koje je 22. januara održao u Davosu, a naročito nakon dirljivih susreta s Angelom Merkel i Johanesom Hanom, čini se da će Evropa s osmehom dočekati svaki njegov potez.
foto: sava radovanović / tanjugVUČIĆ SLETEO, SIMONOVIĆ ODLETEO: Predsednik opštine Grocka
Jer, upravo se to dogodilo neposredno posle sletanja aviona iz Davosa.
Motori se još nisu pošteno ni ohladili, a predsednik je u još jednom „obraćanju“ obznanio ono o čemu je na raznim stranama već bilo mnogo reči: hapšenje predsednika opštine Grocka Dragoljuba Simonovića, poruku da novinare ne sme niko da dira (sic!), kao i da partijska knjižica nikoga neće sačuvati od odgovornosti.
Sve bi to bilo u redu da isti taj predsednik pripadnicima svoje stranke već godinama ne dozvoljava sve, da je još pre dva meseca novinar Milan Jovanović otvoreno optužio Simonovića za pokušaj ubistva, da se na novinare još odavno – a pod dirigentskom palicom istog tog predsednika – nije sručilo sve što se dalo i nije dalo zamisliti. No, hajde da sve to stavimo na stranu.
Ovde je osnovni problem to što je Vučić po ko zna koji put u svoje ruke uzeo grane vlasti koje mu ne pripadaju – sudsku i zakonodavnu. Samo, evo, da podsetimo na nekoliko recentnijih primera. Nije bilo na predsedniku da pre nepunih mesec dana saopšti da će biti prihvaćena inicijativa Igora Jurića o doživotnom zatvoru za najteža krivična dela (Jurić je prikupio 160 hiljada potpisa i o tome je pre svega morao da raspravlja parlament, a potom da se izjasni i struka). Nije bilo na njemu da odluči da medijska strategija rađena tokom 2017. bude odbačena i da otpočne izrada nove. Nije bilo na njegovoj medijskoj savetnici da to prenosi zblanutim predstavnicima Ministarstva kulture i informisanja, i još zblanutijoj javnosti.
Isto tako nije bilo na predsedniku – nije smelo da bude na predsedniku – da
25. januara govori o hapšenju, i to sa ministrom policije poslušno smeštenim iza leđa. Pokušaj ubistva i paljenje kuće Milana Jovanovića jeste slučaj koji je privukao pažnju svih relevantnih organizacija za slobodu medija, jeste slučaj od najvišeg državnog prioriteta, ali u Srbiji bi, kakva god da je, ipak trebalo da postoji makar privid reda: da istražni organi kažu šta imaju, a da predsednik sve to pozdravi i ohrabri.
Ovako, tim pre što je još pre poletanja iz Davosa najavio da „čuje“ kako ima novih vesti i u zemlji, tim pre što je to izveo teatralno kako samo on ume – sad je već bez ikakvih maski prikazano da u Srbiji postoji samo jedan gazda, koji se za sve pita, koji o svemu odlučuje i bez čije dobre volje ničega nema.
Vest o hapšenju nesumnjivo je dobra, nema sigurno nikog sa zdravim razumom ko je ne bi pozdravio. Međutim, svi oni koji su je pozdravili, morali su – u ime Ustava, zakona, demokratije – da napomenu kako u toj priči ima jedno veliko ali.
To se, međutim, nije desilo. Bespogovorne čestitke su momentalno stigle s naloga nekih domaćih boraca za ljudska prava (?!), a potom i s evropskih „dvorova“.
Arlem Desir, predstavnik OEBS-a za slobodu medija, odmah je reagovao i pohvalio „čvrst stav predsednika Vučića u tome da će novinari da budu zaštićeni i da će nasilje nad njima da bude kažnjeno“. Cenjenom Desiru izgleda nije bilo mnogo važno što je „čvrst stav“ zapravo bliži severnokorejskom modelu upravljanja državom nego bilo čemu za šta se zalaže organizacija koju predstavlja.
Tragedija je nastavljena. Sledeći se pojavio generalni sekretar Reportera bez granica, organizacije koja je do sada, praktično do prošlonedeljnog sastanka s Vučićem, bila izuzetno aktivna u osudi kršenja slobode medija i koja je pomno pratila šta se ovde događa. No, ovaj put, generalni sekretar Kristof Deloar naveo je da Reporteri pozdravljaju hapšenje Simonovića i istakao da je „ove nedelje Aleksandar Vučić dao garancije oko istrage“. U prevodu, dakle, ispunio je obećanje i sad mu aplaudiramo.
Vrhunac licemerja, međutim, bio je tvit Stefana Grasija, šefa kabineta Federike Mogerini. On je napisao da hapšenje Simonovića „pokazuje da se sloboda medija uzima za ozbiljno“ i da „političko nasilje u demokratijama ne može da se toleriše“.
O da, gospodine Grasi, može. I te kako.
Čak i uz podršku Evropske unije, sa svim njenim „pravnim tekovinama“ i ostalim zanimacijama. Jer, reći kako je Vučićevo „svojeručno“ hapšenje dokaz da se sloboda medija uzima za ozbiljno – podjednako je neinteligentno, bezobrazno, nipodaštavajuće i degradirajuće za sve nas, kao i poziv Vučiću da učestvuje na panelu posvećenom slobodi medija.
Obraz Evrope odbranio je samo šef Delegacije EU u Srbiji Sem Fabrici, koji se jedini setio da ipak pomene i zakone, jedini se elegantno osvrnuo na dosadašnja zbivanja na medijskoj sceni, jedini napomenuo da jedan slučaj nije i kraj priče. „Motrićemo pravni proces. Zaštita i poštovanje novinara je suštinska. Svakog dana“, napisao je Fabrici.
Svi ostali jasno su nam stavili do znanja šta ubuduće može da se očekuje. Ukoliko već sutra-prekosutra policija uđe u neku redakciju i pobije sve na koje tu naleti, sasvim je realno da iz Brisela neko važan „tvitne“ kako pozdravljaju Vučićeve higijenske navike. Jer, kad se hoće i kada je nekome u interesu, lako se zažmuri na sve ono pred čime se u pravoj demokratiji ne zatvaraju oči.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”
Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste
Neko će reći, pa šta te čudi što su “Zvezdini” navijači razvili gigantsku fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i zajedno sa “Grobarima” skandirali njegovo ime? Da je bilo samo to, niko možda ne bi ni reagovao. Kao – to su već radili i šta sad? Ali sve to je začinilo ono što je pisalo ispod te slike, taj pogani poklič “Pravac Potočari”. Reč je najodvratnijoj stvari koja se ikada pojavila na toj tribini i na tom stadionu. Zbog toga bi ga trebalo zatvoriti za sva vremena
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.