Vest o hapšenju nesumnjivo je dobra. Međutim, svi oni koji su je pozdravili, morali su – u ime Ustava, zakona, demokratije – da napomenu kako u toj priči ima jedno veliko ali
Kako za sada stvari stoje, predsednik Srbije ima apsolutnu podršku da uređuje medije i državu kako hoće – sve dok to bude lepo upakovano i dobro režirano. Nakon predavanja o slobodi medija koje je 22. januara održao u Davosu, a naročito nakon dirljivih susreta s Angelom Merkel i Johanesom Hanom, čini se da će Evropa s osmehom dočekati svaki njegov potez.
foto: sava radovanović / tanjugVUČIĆ SLETEO, SIMONOVIĆ ODLETEO: Predsednik opštine Grocka
Jer, upravo se to dogodilo neposredno posle sletanja aviona iz Davosa.
Motori se još nisu pošteno ni ohladili, a predsednik je u još jednom „obraćanju“ obznanio ono o čemu je na raznim stranama već bilo mnogo reči: hapšenje predsednika opštine Grocka Dragoljuba Simonovića, poruku da novinare ne sme niko da dira (sic!), kao i da partijska knjižica nikoga neće sačuvati od odgovornosti.
Sve bi to bilo u redu da isti taj predsednik pripadnicima svoje stranke već godinama ne dozvoljava sve, da je još pre dva meseca novinar Milan Jovanović otvoreno optužio Simonovića za pokušaj ubistva, da se na novinare još odavno – a pod dirigentskom palicom istog tog predsednika – nije sručilo sve što se dalo i nije dalo zamisliti. No, hajde da sve to stavimo na stranu.
Ovde je osnovni problem to što je Vučić po ko zna koji put u svoje ruke uzeo grane vlasti koje mu ne pripadaju – sudsku i zakonodavnu. Samo, evo, da podsetimo na nekoliko recentnijih primera. Nije bilo na predsedniku da pre nepunih mesec dana saopšti da će biti prihvaćena inicijativa Igora Jurića o doživotnom zatvoru za najteža krivična dela (Jurić je prikupio 160 hiljada potpisa i o tome je pre svega morao da raspravlja parlament, a potom da se izjasni i struka). Nije bilo na njemu da odluči da medijska strategija rađena tokom 2017. bude odbačena i da otpočne izrada nove. Nije bilo na njegovoj medijskoj savetnici da to prenosi zblanutim predstavnicima Ministarstva kulture i informisanja, i još zblanutijoj javnosti.
Isto tako nije bilo na predsedniku – nije smelo da bude na predsedniku – da
25. januara govori o hapšenju, i to sa ministrom policije poslušno smeštenim iza leđa. Pokušaj ubistva i paljenje kuće Milana Jovanovića jeste slučaj koji je privukao pažnju svih relevantnih organizacija za slobodu medija, jeste slučaj od najvišeg državnog prioriteta, ali u Srbiji bi, kakva god da je, ipak trebalo da postoji makar privid reda: da istražni organi kažu šta imaju, a da predsednik sve to pozdravi i ohrabri.
Ovako, tim pre što je još pre poletanja iz Davosa najavio da „čuje“ kako ima novih vesti i u zemlji, tim pre što je to izveo teatralno kako samo on ume – sad je već bez ikakvih maski prikazano da u Srbiji postoji samo jedan gazda, koji se za sve pita, koji o svemu odlučuje i bez čije dobre volje ničega nema.
Vest o hapšenju nesumnjivo je dobra, nema sigurno nikog sa zdravim razumom ko je ne bi pozdravio. Međutim, svi oni koji su je pozdravili, morali su – u ime Ustava, zakona, demokratije – da napomenu kako u toj priči ima jedno veliko ali.
To se, međutim, nije desilo. Bespogovorne čestitke su momentalno stigle s naloga nekih domaćih boraca za ljudska prava (?!), a potom i s evropskih „dvorova“.
Arlem Desir, predstavnik OEBS-a za slobodu medija, odmah je reagovao i pohvalio „čvrst stav predsednika Vučića u tome da će novinari da budu zaštićeni i da će nasilje nad njima da bude kažnjeno“. Cenjenom Desiru izgleda nije bilo mnogo važno što je „čvrst stav“ zapravo bliži severnokorejskom modelu upravljanja državom nego bilo čemu za šta se zalaže organizacija koju predstavlja.
Tragedija je nastavljena. Sledeći se pojavio generalni sekretar Reportera bez granica, organizacije koja je do sada, praktično do prošlonedeljnog sastanka s Vučićem, bila izuzetno aktivna u osudi kršenja slobode medija i koja je pomno pratila šta se ovde događa. No, ovaj put, generalni sekretar Kristof Deloar naveo je da Reporteri pozdravljaju hapšenje Simonovića i istakao da je „ove nedelje Aleksandar Vučić dao garancije oko istrage“. U prevodu, dakle, ispunio je obećanje i sad mu aplaudiramo.
Vrhunac licemerja, međutim, bio je tvit Stefana Grasija, šefa kabineta Federike Mogerini. On je napisao da hapšenje Simonovića „pokazuje da se sloboda medija uzima za ozbiljno“ i da „političko nasilje u demokratijama ne može da se toleriše“.
O da, gospodine Grasi, može. I te kako.
Čak i uz podršku Evropske unije, sa svim njenim „pravnim tekovinama“ i ostalim zanimacijama. Jer, reći kako je Vučićevo „svojeručno“ hapšenje dokaz da se sloboda medija uzima za ozbiljno – podjednako je neinteligentno, bezobrazno, nipodaštavajuće i degradirajuće za sve nas, kao i poziv Vučiću da učestvuje na panelu posvećenom slobodi medija.
Obraz Evrope odbranio je samo šef Delegacije EU u Srbiji Sem Fabrici, koji se jedini setio da ipak pomene i zakone, jedini se elegantno osvrnuo na dosadašnja zbivanja na medijskoj sceni, jedini napomenuo da jedan slučaj nije i kraj priče. „Motrićemo pravni proces. Zaštita i poštovanje novinara je suštinska. Svakog dana“, napisao je Fabrici.
Svi ostali jasno su nam stavili do znanja šta ubuduće može da se očekuje. Ukoliko već sutra-prekosutra policija uđe u neku redakciju i pobije sve na koje tu naleti, sasvim je realno da iz Brisela neko važan „tvitne“ kako pozdravljaju Vučićeve higijenske navike. Jer, kad se hoće i kada je nekome u interesu, lako se zažmuri na sve ono pred čime se u pravoj demokratiji ne zatvaraju oči.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Političke partije i organizacije koje su protiv režima Aleksandera Vučića sve drže u svojim rukama. Ako na izborima, kad god da budu bili, budu poražene, biće same krive
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.