Vučićev šut na gol simbol je jedne dugogodišnje veze i odanosti koja je dečaka iz blokova vinula sa betona do najlepših stadiona u svetu, ne kao igrača ili vođu navijača, već kao posrednog vlasnika fudbala u Srbiji, kome to služi kada želi da se opusti i prepusti nečemu što mu istinski znači
Snimak je obišao svet. Dobro, možda ne svet, ali region sigurno. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, na travi lokalnog fudbalskog kluba, izvodi „penal“, kazneni udarac sa 11 metara. Na golu je dečak obučen kao golman, Vučić hvata zalet i snažnim udarcem desnom nogom šalje loptu u mrežu, dok golman sa gol-linije pogledom prati njen let.
Ne znamo da li je ovaj snimak došao i do Petera Handkea, nemačkog pisca i nobelovca, autora knjige Golmanov strah od penala koji je par dana posle toga bio u poseti Srbiji i video se sa Vučićem. Ali na tom snimku onaj golman shvata da je reč o protokolu, i jedino što je još mogao da uradi jeste da se baci za loptom, što bi ulepšalo scenu.
Tako nas je Vučić podsetio da je on zapravo „ljubitelj fudbala“, što se znalo od trenutka kada je ušao u politiku i hvalio se kako se kao mladi huligan tukao na utakmicama i pre i posle njih, bilo u Beogradu, bilo u drugim mestima u kojima je igrala Crvena zvezda, čiji je navijač.
SAM SEBI SVEDOK
O Vučićevim huliganskim danima ima mnogo njegovih svedočenja i pravdanja, i vrlo malo ili skoro nimalo priča nekog od „ortaka“ sa tribine, koji bi potvrdili da se on zaista u mladosti nije bojao nikoga i da mu tuče nisu bile strane. Postoje urbane legende, kao ona po kojoj je ogovarao nekog poznatog navijača Partizana koji ga je potom prebio pre nekog derbija, a postoje i svedočenja „iz bloka“ gde je odrastao da su braća Vučić oduvek bili na terenčetu, da su imali nove dobre lopte za fudbal i da im je mora bio neki Makedonac koji ih je maltretirao i oduzimao im loptu. Onda bi njihov tata, koga su zvali Đelo Bosanac, išao da sa roditeljima Makedonca ispravlja „krive Drine“ i tražio je da njihov sin ne maltretira njegove sinove.
Dakle, predsednik ima tradiciju u fudbalu, daleko dužu nego onu u politici koja ga je proslavila i uvela u istoriju, pa se i pored važnih političkih tema uvek držao i sporta i fudbala: od poseta utakmicama Crvene zvezde u zrelom dobu, preko diskretnog ulaska u upravu kluba po formiranju SNS-a kada je trebalo da posluži kao most ka navijačkim grupama, do preuzimanja kluba u kasnu jesen 2012. godine, kada je po povlačenju Vladana Lukića Aleksandar Vučić, tada samo prvi potpredsednik Vlade Srbije, u klub doveo svoj tim predvođen Slavišom Kokezom, u nameri da Zvezdu vrati na staze slave.
PUT KA DOMINACIJI
I tada je potpisnik ovih redova pisao o tome, a jedan od zaključaka bio je da će ga, ako tu ne bude napravio uspeh, to možda koštati više od bilo kog političkog poteza. Kao što vidimo skoro deceniju kasnije, Vučić na tom polju nije promašio: Zvezda je, odnosno njena fudbalska sekcija, jedan od njegovih najvećih uspeha i pored toga što se krenulo nespretno, šeprtljavo i što je čak u jednom trenutku izgledalo da će i klub da završi u rukama nekog od šeika iz Emirata, samo da se ta fiskalna muka skine sa grbače. To se nije dogodilo, novac je stabilno pristizao „odakle treba“ (što ruski sponzor, što država kao takva, što prodaja igrača, što novac iz takmičenja u Evropi), i danas je Zvezda, ako to uopšte ljude zanima, potpuno suverena na domaćem terenu i stalni učesnik takmičenja u Evropi. Zato je danas Vučiću najbolji drug Zvezdan Terzić, čovek koga je on doveo i koji je uz podršku države Zvezdu preporodio, a nekadašnji najbolji drug sa fudbala Slaviša Kokeza je isključen iz ekipe, i možda mu čak sledi hapšenje zbog privatnih, vanfudbalskih poslova.
I u tom prelasku sa Kokeze na Terzića vidi se Vučićeva promena, kada je fudbal u pitanju. Kokeza je ono što je nekad bio: ako se skupe pare da se ode na neko gostovanje Zvezde u kvalifikacijama za Ligu Evrope, Kokeza je onaj kome se preda fudbal dok se sam bavi „važnijim stvarima“, brat koji ga nikada neće izdati.
Nasuprot njemu, Terzić je osoba koja ipak zna nešto o tome kako funkcioniše fudbalski svet, koji je bio na stadionima i pre dolaska u Zvezdu, zna šta su lože i šta se u njima dogovara, zna kako funkcioniše tržište kupoprodaje igrača. I koji je, na kraju, dovođenjem Vladana Milojevića pre nekoliko godina preokrenuo put FK Crvena zvezda i uspostavio njenu dominaciju, koja će bar na domaćem terenu trajati još najmanje tri sezone.
Zašto tri?
Neophodno je da se bude bolji od Partizana po svaku cenu, a jedna od stvari koje treba uraditi jeste da Zvezda „veže“ sedam titula u prvenstvu Srbije, čime bi nadmašila rekord Partizana iz perioda vladavine Tomislava Karadžića i Dragana Đurića. Da li ovakva tvrdnja ima nekog smisla i da li TO znači da je u Srbiji sve namešteno? E, to će da utvrdi istraga koju ovih dana najavljuju i Vučić i Vulin, istraga obračuna sa „sportskom mafijom“, ali je teško poverovati da bi bilo kakva istraga mogla da naruši ovaj laki kas Zvezdine konjice i želju Vučića, kao njenog najvećeg navijača, da dominacija traje još dugo.
foto: dimitrije goll / tanjug
ZVEZDA A I ZVEZDA B
U tom svom „dualitetu“ navijača i upravitelja, Vučić je sebe postavio unutar srpskog fudbala. Krenuo je sa tribine i došao do najskuplje lože: nikada nije krio da je navijač Zvezde, poklanjao je stranim gostima crveno-bele dresove, navijači Partizana ga direktno optužuju da je omogućio ogroman novac za FK CZ, a da je, na drugoj strani, sve uskratio Partizanu. Međutim, i Partizan je Vučića klub: tamo stoluje Milorad Vučelić, koga je ovaj direktno postavio, tu je Miloš Vazura, takođe blizak vlastima, tu je u senci dugo bio Novak Nedić, sekretar Vlade Srbije još od Vučićevog vakta. Partizan je tako kao neka Zvezda B, i taj odnos ne izgleda kao da će uskoro biti narušen.
Partizan je poslednjih meseci dodatno „isprljan“ aferom Belivuk i višemesečnim pričama o tome kako su njegovi navijači deo najstrašnijeg kriminalnog udruženja, da je sam stadion u Humskoj služio kao bunker za život mafije. Kao i do sada, lako je Vučiću da kaže da sa svim tim nema nikakve veze, ali su činjenice bolne: on je branio ranije neke članove Belivukove ekipe pričama da oni nisu nikakvi kriminalci („Nisu nikoga ubili“), da bi skinuo teret sa svog sina Danila koji se družio sa nekima od njih. I pre toga i pre Janjičara, odnosno Principa, Vučić je imao direktne kontakte sa navijačima Partizana, o čemu su pisale novine, ali je o tome svedočio javno i Duško Vujošević, košarkaški trener.
U najnovijoj istrazi o prisluškivanju predsednika, sam Vučić je rekao da su prisluškivani njegovi razgovori sa ljudima sa kojima je pričao o fudbalu, ali nije rekao šta konkretno o fudbalu: da li o tome ko i kako sme da skandira na stadionu, o tome kog igrača dovesti u Zvezdu, koga prodati ili kakav sastav treba da izvede bilo trener Zvezde, bilo trener reprezentacije.
foto: dimitrije goll / tanjug
SLABA TAČKA
A reprezentacija je njegova slaba tačka, jer se na njoj raspao odnos sa Slavišom Kokezom, koji nije uspeo da donese radost za narod onako kako je bilo Vučiću potrebno. Najnoviji pokušaj sa Draganom Stojkovićem na čelu nacionalnog tima možda čitavu stvar preokrene, i učini i fudbalski tim Srbije takvim da se predsednik ponosi, a ne stidi.
I nije tačno da ceo fudbal pripada Vučiću i njegovim najbližim saradnicima. Postoje klubovi kao što je Radnik iz Surdulice ili TSC iz Bačke Topole, koji pripadaju političkim i poslovnim saveznicima. Kontrola je, inače, tako dobro uspostavljena da postoji anegdota kako je Belivuku, kada je preuzeo na silu FK Dinamo iz Pančeva, sa najvišeg mesta poručeno da ne pomišlja da će brzo u Prvu ligu, jer je sve to isplanirano nekoliko sezona unapred.
U zbiru, Vučićev šut na gol simbol je jedne dugogodišnje veze i odanosti koja je dečaka iz blokova vinula sa betona do najlepših stadiona u svetu, ne kao igrača ili vođu navijača, već kao posrednog vlasnika fudbala u Srbiji, kome to služi kada želi da se opusti i prepusti nečemu što mu istinski znači.
Baš kao kada je, uoči jedne važne utakmice Zvezde u Evropi pre nekoliko sezona, osetio ko bi mogao da bude strelac odlučujućeg gola, pa je zamolio Terzića da nazove tog igrača.
„Sedeo sam sa predsednikom Crvene zvezde i palo mi je na pamet da bi Vukanović mogao biti igrač odluke. Zamolio sam šefa Zvezde da nazove Vukanovića, kojem sam rekao: ‘Sine, daj gol.’ On je kazao da će dati sve od sebe, i dao je gol. Čestitam mu na tome“, rekao je Vučić novinarima u avgustu 2019. godine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šta studenti u plenumu misle – koji je najveći problem Srbije, šta ih najviše motiviše da istraju u protestu, koji je njihov stav prema političkim strankama, da li su za ulazak u EU ili ne, koliko je snažan njihov osećaj nacionalnog identiteta, da li su više konzervativni ili liberalni, kako se informišu, šta sve to može da nam kaže o budućnosti ovog društva i države… Ovo su samo neka od pitanja na koja odgovara najnovije istraživanje profesora Fakulteta političkih nauka Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića
Odbijanjem da raspiše prevremene izbore režim šalje implicitnu poruku svima koji su deo klijentističkog sistema: ako se izbori uporno izbegavaju, to je kao da su već raspisani – i izgubljeni. Što duže ta poruka ostaje neizrečena, ali prisutna, to će klijentistički sistem postajati sve slabiji
Šta su razlozi dugovečnosti protesta protiv Vučićevog režima? Na ovo pitanje odgovaraju sagovornici “Vremena” iz različlitih perspektiva, ali se jedan motiv provlači kod svih: uznapredovala nepravda i nepodnošljiva laž
Egzit je počeo kao glas pobune, a izgleda da se njime i završava. Festival koji je rođen iz studentskih protesta 2000. godine, ove godine će simbolično zatvoriti svoje kapije zauvek – upravo zbog podrške studentima
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!