Strah, nemoć, neznanje

Gdje ja stadoh, ti produži – nije prvi puta da ponavljamo ovu rečenicu kad je o pravosuđu u Srbiji riječ. Bivša nomenklatura sa Snežanom Malović na čelu – a ovi tzv. novi se vole na njihove promašaje pozivati – ostavila je priličnu katastrofu. Nova vlast (trajala ona tek koji mjesec ili neku godinu, svejedno) tu je katastrofu produbila.

Ama baš ništa ovi „novi“ nisu poboljšali, naprotiv. Prethodnici su im ostavili problem sa sudijama koje su, onako besprizorno, otjerali iz sudstva (s tužiocima je bilo bar malo nježnije), da bi onda Ustavni sud Srbije odlučio da ništa nije u skladu su Ustavom, pa ih sve – njih gotovo hiljadu – jednom odlukom vratio na posao.

Svemu tome je u ishodištu Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca: nitko od članova nije ni pomaknut sve ovo vrijeme, osim što su se promijenili nosioci funkcija, od ministra pa nadalje, koji po slovu zakona u tim tijelima imaju svoju fotelju. Eto prvog dokaza da su, gdje su oni prethodni (ma koliko se na njihove greške pozivali) stali, oni produžili… Nama građanima, u prvom redu, pa potom i sudijama i tužiocima, sasvim je svejedno, samo se u imenima razlikuju članovi tih tijela koja nam kroje sudbinu.

ALAVI MENJAJU ZAKONE: „Svedoci smo toga da većina u pravosuđu ćuti i okreće glavu od sprovedene reforme i urušavanja pravosudnog sistema. Plašeći se od gubitka posla, tzv. pravosudna ‘elita’ pognute glave sluša nadmene reformatore o uspešnosti reforme, grca u gomili predmeta koju je nemoguće savladati i gromoglasno ćuti. Nisu izgubili posao, ali jesu dostojanstvo“, odavno je rekla Dragana Boljević, predsjednica Društva sudija Srbije i sudija koja je prošla golgotu ne(re)izbora i prošle i ove pravosudne vlasti.

Sve je počelo krajem 2010. godine tim nakaradnim (re)izborom sudija i tužilaca. Pritom, doneseni su novi zakoni o pravosuđu, koji su do danas mijenjani nebrojeno puta; ne samo oni, već i oni sistemski, poput krivičnog i parničnog zakonodavstva. Te izmjene izmjena i dopune izmijenjenoga najposvećeniji sudije, advokati i ostali pravnici jedva da uspijevaju pratiti. Iz svega je jasno da u ovoj državi pravne sigurnosti, izvjesnosti i pristupa pravdi naprosto – nema. I to tako godinama ide unedogled (o investitorima i njihovim interesima nema smisla, u ovoj situaciju u kojoj su „obični“ građani, niti slova prozboriti).

fotografije: m. milenković

Toj situaciji, vrlo znanoj građanima Srbije, presudio je Ustavni sud Srbije baš u trenutku kad se promijenila vlast: vratili smo odstranjene, potom smo ustanovili nove pravilnike i propise kojima smo im nametnuli da rade isključivo „statistički“ (koliko smo od aktualnih, ali i zaostalih, sudskih predmeta riješili) princip, po kojem je pravda za građane ostala negdje drugdje, nedokučena i zanemarena, a po kojem isključivo broj predmeta riješenih ima neku vrijednost. Opet je pravda ostala zanemarena, sudije ucijenjene brojkama, pravosuđe podređeno izmišljenim kriterijima.

Da se razumijemo, jeste to sve zaostavština bivše vlasti: u njoj su bivša ministarka Malović i bivša šefica najvišeg Vrhovnog kasacionog suda i Visokog savjeta sudstva Nata Mesarović radile što su htjele: jedna mlada i neiskusna, druga alava na lukrativne dobitke „svoje i svojih bližnjih“. Sjećamo se kako su djelovali i poslanici u Skupštini Srbije. Sve što je stizalo od te dvije dame, poduprte podrškom tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića i njegovih pulena, prihvaćali su bez mnogo razgovora.

Otad je prošlo skoro tri godine. Dvjema spomenutim gospođama ipak treba odati bar neko priznanje: pokazale su da je reforma pravosuđa neophodna, iako su ju provodile drastično i katastrofalno, a usput su uspjele – od svih izmjena silnih zakona – da u priču uvedu neke dobre, poput onog notarskog iz 2011. godine, i neke posve loše, poput izmjena krivičnog i građansko-procesnog zakodavstva i još nekih, poput uvođenja privatnih izvršitelja koji su, umjesto na vječno zaduženu državu, uspjeli zasjesti tek na grbače zaduženih građana; čak i kad im ta ista država duguje pare.

TOPLI ZEČEVI: Tu dolazimo do onoga što novo-stara vlast predvođena naprednjacima tvrdi: naslijedili smo njihove dugove, njihove brljotine, njihove probleme… A stvar je posve suprotna: najprije su napadali demokratsko-koalicijsku vlast zbog svega i svačega (često i opravdano), da bi potom uredno naslijedili ama baš sve što su im ovi ostavili. Svi su im sudije i tužioci odjednom postali odlični, mnogi od onih za koje je svima jasno da su imali „putra na glavi“ postali su najprije vršioci funkcija, a potom i predsjednici sudova i tužilaštava, fini ljudi iz „afere Indeks“ (do danas sudski nezavršene) postali su vrhovni pravni arbitri (npr. predsjednički savjetnik Oliver Antić, volšebno izuzet od krivičnog progona, i to i od bivših i aktualnih moćnika), a najviši organi – navodno nezavisni – za izbor sudija i tužilaca opstali su u istom sastavu, samo su se mijenjali ministar i ostali po funkciji imenovani.

Riječ koja je prevladavajuća u svim tim krugovima je samo jedna: strah. Teško će se danas naći netko u svim tim strukturama tko će „na crtu“ izaći ministru Selakoviću i njegovoj porodičnoj i prijateljskoj ministarskoj strukturi. Ono što je Tadićeva nomenklatura napravila, na primjer, u Državnom tužilaštvu u kojem samo Zagorka Dolovac smije zboriti – a ona šuti na sve, čak i na ono o čemu bi morala bar poneku riječ javnosti reći – ova tzv. nova vlast još je pooštrila. Nema, naime, niti jednog suda, tužilaštva, organa u kojem možete zaobići nekog portparola koji će vam dati traženu informaciju, jer nisu ovlašteni od velikog šefa koji čuva svoju fotelju, iako je ustavno obavezan da javnost obavijesti o činjenicama koje su po javnost i građane važni.

Tako će se desiti da jedan sudija Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala (dobro, službeno Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu, pa kako kome drago) prođe kroz „toplog zeca“ tabloida, političara, ali i pravosuđa, zato što je branio dignitet profesije; o sudiji Vladimiru Vučiniću je riječ. Njega je disciplinski prijavio tadašnji vršilac funkcije Višeg suda – dotičnome na čast – ali je činjenica da niti njemu nadređeni sudije nisu reagirali, pa čak i nakon oslobađajuće odluke disciplinske komisije. Šute isti ti i danas, i predsjednik Apelacionog i Vrhovnog kasacionog suda, kao da ih se ništa ne tiče to što se protiv njihovog kolege vodi tabloidna i ministarska (Selaković) kampanja zbog njegove procesne odluke da se nekom od optuženih u, navodno najvažnijem nacionalnom procesu, vrati pasoš. Ne samo to: problem je saznati i tko je od sudija sjedio u vijeću koje je njegovu odluku ukinulo. Umjesto da to bude javna činjenica, javnost je u situaciji da se pita iza čega se skrivaju donosioci pravosudnih odluka kojima idu naruku politici, i umjesto toga da dokažu, ako ništa drugo, da imaju kičmu i da ih je baš briga tko je na vlasti i čiji tajkun bi u kojem trenutku trebao, ili ne, biti lišen svojih osnovnih ljudskih prava.

U kompletno urušenom pravnom i pravosudnom sistemu – zakone nam donose uglavnom i isključivo u hitnom postupku i bez javne rasprave, ne znamo više što nam je propisano, pa smo i mi građani i sudstvo paralizirani u nemoći i neznanju – samo nam je trebalo to da advokati obustave rad. Oni su, pritom, na braniku naših ljudskih prava: cijelu jednu materiju, to da raspolažemo svojom imovinom, premjestili su u „vlastni“ (po dr Koštunici) monopol notarima. Treba li više govoriti da je cijela stvar s javnim bilježnicima uvedena navrat-nanos, da je podmuklo izmijenjen (2013. godine) i po hitnom postupku Zakon o javnom bilježništvu, da je pitanje što je sudbina svih u dva i nešto mjeseca zaključenih notarskih ugovora s obzirom na to da je Javnobilježnička komora Srbije posve nelegalna, jer su je osnovala 94 – od zakonski predviđenih 100 – imenovana notara? U međuvremenu, jedan je odustao od notarskog posla, jedan imenovani je umro, pa smo spali na 92 notara.

PRIVATNE PRĆIJE: Kako se čini, advokati neće odustati, iako ni toj profesiji nije lako: i njih čekaju porezi i računi, ali i to da – kao i svi mi ostali – moraju sebi i svojoj djeci osigurati neki doručak, ručak, večeru…

Vratimo se ponovo na riječ teksta ili, bolje rečeno, riječ stvarnosti: strah. Malo ljudi priča o tome da je ova vlast, kad je o pravosuđu riječ, dodatno urušila sigurnost i stabilnost pravosudnog sistema. Malo će ih se usuditi progovoriti i o činjenici da su prošli vlastodršci uveli, a ovi aktualni nastavili s time, tek brojčane norme (riješeni predmeti), ali ne i kvalitet onoga što u sporovima i predmetima građana rješavaju. Malo se priča i o novim pravilnicima koje, sasvim mimo važećih – čak i ovako loših i redovno mijenjanih i po hitnom postupku – zakona, donose ili namjeravaju donijeti vladajući, a koji će neminovno dovesti do toga da oni – bili ili ne – na vlasti mogu i pravosuđe, sudstvo, ali i advokaturu, kao što vidimo posljednjih mjeseci, napraviti svojom „privatnom prćijom“.

Mi danas i ovdje imamo silne pozive investitorima koji bi trebali nahrliti u Srbiju kao u zemlju investitorske nade, u zemlju u kojoj je sudstvo paralizirano i sporo, ne samo zbog obustave rada advokata kojima se, kao i građanima posljedično, pokušava oduzeti poslovna sposobnost kao takva. Imamo, uz to, i tvrdoglavog ministra i njegovu ekipu, koji kao uvredu shvaća svaku naznaku normalnog razgovora sa advokatima i građanima. Imamo i potpunu pravnu nesigurnost koja iz svega rečenoga slijedi.

Ukratko, nemamo ništa: niti smo mi građani, niti su oni koji su sve ovo proizveli – vlast. Mi smo provizorij, kojega svatko od nas može zvati kako god hoće, i usput, nismo ni društvo niti država. Pogotovo ne pravna i pogotovo nemamo ni minimum vladavine prava. Ili, ako hoćete – ako vlast hoće – ni minimum potencijala nemamo za ono poglavlje 24 s kojim će nas Evropska unija godinama unaprijed mučiti.