Strah i paranoja u SNS

Poslije hapšenja bivše gradonačelnice Niša Dragane Sotirovski, padaju i drugi naprednjaci iz ovog grada. Oni su trenutno na začelju kolone koju predvodi bivši, ali i čuveni generalni direktor EPS Milorad Grčić. Kuda vodi ova “žestoka” borba protiv korupcije?

Pod jedan – iznuđena je studentskim protestom. Dva – dolazi prekasno, daje premalo. Tri – gotovo o svemu za što se terete pali asovi odavno su izvijestili nezavisni i profesionalni mediji. Dakle, kada se podvuče crta, zaključak je prost: kao što privođenje Sotirovski nema uticaja na zakazani protest u Nišu 1. marta, tako i kampanja hapšenja nije od značaja za javno mnijenje; dignuti naprednjaci nipošto nisu kreatori sistemske korupcije.

foto: marko dragoslavić / fonet

Govori li navedeno da je Vučić ošinuo bičem po vodi? Iz perspektive Srpske napredne stranke – nije. U njenom članstvu, koje povezuje isključivo lični interes, zavladali su strah i paranoja. Tamo svi drže jedan drugog za grlo, a razlikuju se po umjetničkom dojmu, nipošto u zadatim elementima.

Popadali i pretekli kadrovi iz srednje i bantam kategorije vlasti bili su i ostali ključni za nabijanje sigurnih glasova, namještene poslove, partijske crne operacije i štošta drugo. Sve ovo im je masno plaćeno licencom za brzo bogaćenje. Zato dobar dio SNS danas loše spava i trza se na svaki šum. Jer – tko je sljedeći kojem će tužioci sa izrazom punim saučešća uručiti optužnicu? Sotirovski i Grčić daleko su od unikata.

Mogu li policijski snimci pohapšenih s lisicama izazvati pobunu unutar struktura SNS? Jok – kaže kalibar pritvorenih. Kao prvo, u SNS nema horizontalne, već samo vertikalne povezanosti. A drugo – iniciranje bilo kakvog otpora kupovanje je karte za pritvor u CZ. Konačno, u pitanju su puki izvršioci ograničenog dometa.

Što onda mučenom naprednjaku preostaje? Rješenje bi mogao predstavljati bijeg u daleko inostranstvo. Međutim, ovi koji padaju sirotani su u odnosu na Slavišu Kokezu i ne mogu bezbrižno odjahati u zalazak sunca na Floridi. Većini prijeti skroman život u egzilu. Teško da bi ih itko zaposlio na iole pristojnom radnom mjestu. Njihov CV i vještine vrijede samo u Srbiji.

Ono što bi stvarno moglo pomoći naprednjacima na ivici nervnog sloma jeste institucija zaštićenog svjedoka. A da bi je zaista iskoristili, potrebno je pravosuđe nezavisno od izvršne vlasti. Kako tu stvari stoje, ne treba objašnjavati nikome u SNS. Obrni-okreni, u potpunosti su u milosti jednog čovjeka.

Naporno je, ali ipak treba slušati Vučića. Mada je sječu osrednjih partijskih knezova pokrenuo u političkoj iznudici, stalno je ponavljao istu poruku. U pitanju je kukanje zbog niskog morala i još slabije borbenosti dobrog dijela naprednjačkih funkcionara i njihovih poslovnih trabanata. Eto, dao im je milione i milijarde, a čim je malo zagustilo, ovi ćute, zvižduću i gledaju u nebo.

Konkretno, Vučić koristi borbu protiv korupcije i za militarizaciju stranke. Pošto njegovi gospodari lokalne muke mogu završiti sa druge strane rešetaka, sad ima da se javljaju u dobrovoljce. Sa opuštenošću i rutinom je gotovo, na redu je ostavljanje srca na terenu. Nikakvih garancija više nema: moguće je i da je dobar dio uhapšenih “kidao” sve dok im policija nije zakucala na vrata, ali su u predmetnom trenutku bili najdostupniji. Nema velikih para bez velikog rizika, zar ne?

Gdje li je nestao onaj Vučić koji nije dao Batu Gašića, Lončara, Grčića, Sotirovski i ostalu ekipu? Mada nije šahovski majstor, zna da se pozicija i najvažnija figura spašavaju žrtvovanjem slabijih. Ako ova situacija dodatno eskalira, moguće je i da padnu pojedini ministri – prvenstveno bivši, ali ne treba isključivati ni ove u ostavci. Jednostavno, Vučić se nada da će time presjeći sve puteve koji vode do njega i brata Andreja. Taki zeman došo.

Nema sumnje da će strah i paranoja zbog hapšenja homogenizirati SNS. Također i onemogućiti potencijalne pokušaje nižih i srednjih kadrova da zasjednu na dvije stolice. Dakle, vrijedi li i dalje izreka da, kada je politika u pitanju, ako vidite Vučića kako pali vlastitu kuću, palite i svoju jer tu mora biti neke koristi?

Više ne, poštovani čitaoče, slobodno odložite kanistar benzina i šibice. U pitanju su palijativne mjere. Kao što je Vučić poslije pada nadstrešnice zapijevao da više niko ništa neće da potpiše, tako sada SNS gubi svoju korupcijsku privlačnost. Jer čemu se petljati sa marketinškom strankom bez ideologije i čvrstih vrijednosti, ako nema opipljivog ćara? I, pride, još vas mogu uhapsiti čim opadne rejting šefa države i partije.

O ovoj demagnetizaciji naprednjačke privlačnosti svjedoče i Vučićeve muke da nađe mandatara. Oni koje bi on htio – neće; oni koji hoće – ne zadovoljavaju. U tom kontekstu oticanja moći, mnogo govori i nedodirljivost socijalista. Oni su – jelte – za razliku od naprednjaka dvanaest godina proveli na dijeti, u celibatu i svetačkom poštenju. Ma važi, kako da ne?

Ukratko, SNS je po prvi put u unutrašnjoj krizi. Pitanje je samo ima li sposobnih na drugoj strani da to iskoriste. Ovdje se ne misli na studente – oni su uradili i rade sve što treba.