Policija i tajne službe u Srbiji se ne bave sigurnošću naroda i države. Naprotiv – njihov glavni i jedini zadatak jeste specijalni rat protiv građana vlastite zemlje. Ništa im nije gadno. Dok nastaje ovaj broj, upravo je u toku jedna od najpoganijih režimsko-udbaških akcija u novijoj istoriji.
U ponedjeljak 22. juna priveden je vojno-politički komentator Aleksandar Radić, nakon što mu je policija pretresla stan. I urednik “Bete” Vojkan Kostić je, zbog izvještavanja o premetačini u domu našeg kolege, fasovao informativni razgovor u Mupu. O čemu je riječ?
DOSTOJNO STALJINISTIČKIH ČISTKI
Ni o čemu drugom nego o operaciji “Pokušaj streljanja Vučića”. Tako se zovu specijalne emisije istovremeno emitirane na tabloidnim televizijama prije koji dan. U njima je svako tko se bavio upotrebom neutvrđenog tipa akustičnog oružja na studentskom protestu 15. marta postao neprijatelj države, terorista i atentator na predsjednika Srbije. Također i njegovu familiju, tvrde Ana Brnabić i slični njoj. A u istom kontekstu, sam Vučić je rekao “da su nesmetano pucali” na njega i “ubili me kao čoveka.”
Naravno da niko nije pucao na šefa države i cijelog Ćacilenda. Međutim, on sada kreira staljinističku čistku na osnovu nezakonito pribavljene i zloupotrijebljene diskusije sa studentskog sastanka na kojem su razmatrani bezbjednosni aspekti masovnih protesta. Da narodu bude jasno: policija i BIA nisu upale na Filozofski fakultet i u Rektorat zbog sumnje da su studenti “inscenirali zvučni top” nego zbog smrti studentice na platou između ove dvije institucije. Jedno sa drugim nema nikakve veze.
Ali bila je to jedinstvena prilika da se službe domognu studentskih materijala. Dalje je lako, kontao je naprednjački trust udbaških mozgova i krenuo pravo u montiranje progona. To je nazvano priprema djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Srbije ili nekako slično. U krugovima vlasti spominje se i terorizam…
Mnogi su na meti režima: “organizatori i realizatori simulacije djelovanja zvučnog topa”, novinari poput kolege Radića i Kostića, političari i javne ličnosti nakon izražavanje mišljenja o aferi “zvučni top”, veliki broj građana koji je potražio medicinsku pomoć 15. marta 2025. i kasnije… A sve poslije godinu i tri mjeseca…
“Druže Staljine, ni mi se ovog ne bismo sjetili”, mogao je ‘ladno izgovoriti Lavrentije Berija, sadistički šef staljinističke tajne policije.
NA BRISANOM PROSTORU
Ali što je cilj ove udbaške operacije kakvu Srbija nije vidjela ni za vakta Slobodana Miloševića? Zašto je kolega Radić priveden, a njegova porodica pretrpjela policijski maltretman? Pa – ni za što.
Odnosno, zbog toga što aktualna vlast direktno krši član 46 Ustava Srbije, a to je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Nije Radić taj koji narušava ustavno uređenje i bezbjednosti Srbije, već naprednjačka koalicija podivljalih policijsko-bijaško-kriminalno-policijskih frakcija. Danas postoje dvije Srbije. Prva nosi fantomku i toljagu a druga prima udarce; prvu štiti policiju, druga se postavlja van zakona. Sredina je sve manja.
Javnost u svakom režimskom skandalu i budalaštini traži sistem. Ima li ga u ovom? Mnogo je špekulacija. Tako se u operaciji “Pokušaj streljanja Vučića” vidi kriminaliziranje i progon studenata kako bi im dramatično otežali učešće na izborima. Čuju se i nagađanja da bi vlast mogla zabraniti njihov pokret zbog “terorizma” – za sada su tek “ekstremisti”.
O istom trošku ide i zastrašivanja građana pred proteste (Novi Sad i Kraljevo, 20. i 28. juna), preusmjeravanje pažnje javnosti sa režimskih skandala poput onog sa Veselinom Milićem, sokoljenje posustalog naprednjačko-radikalskog biračkog tijela pred miting u Beogradu 27. juna, Vučićevo simuliranje snage i konsolidacije (vidi tekstove na stranama. 6, 12, 15 i 16). A moguće i da je sve posljedica lične pizme predsjednika države, neka vrsta infantilne osvete. Izvjesno je samo da je Srbija ušla u fazu pojačane represije. Pravna i lična nesigurnost postale su pravilo, zakonska zaštita je izuzetak.
MOSKVA 1937, BEOGRAD 2026.
Zemlja je stigla do pozne vučićevštine. Dakle, sveznajući i svemogući vođa, monolitna i disciplinirana partija, stalni progoni političkih protivnika i neistomišljenika, čvrsta kontrola nad devedeset posto medija, raspad institucija i civilizacijskih tekovina, propast prosvjete, zdravstva i većine drugih tradicionalnih državnih poslova, održavanje na vlasti isključivo zahvaljujući policiji, tajnim službama i stranačkim paravojnim eskadronima. Zauzvrat, režim više nego ikad očekuje od naroda da šeni od sreće zbog Ekspoa, vidikovca kod Čačka i sličnih blagodati “zlatnog doba”. Podrazumijeva se političko i svako drugo nasilje. Ako nekog ova situacija podsjeća na Staljinovu Rusiju – u pravu je.
Operacija “Pokušaj streljanja Vučića” kanda nastoji u Beogradu 2026. stvoriti atmosferu nalik na onu iz Moskve 1937. Novinari se u telefonskim razgovorima pozdravljaju sa – “Tu si, još te nisu dignuli”. Jer, kako stvari stoje, bilo tko može biti priveden zbog bilo čega – godinama starog teksta, televizijskog priloga ili izjave. Nebojša Stefanović i VJT uvijek su pri ruci da ih proglase za krivično djelo protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Srbije.
Posluga koja puni “zvučni top” slična je Staljinovim ulizicama. Ovi u Srbiji ne vjeruju ni u što. Njihov moto je – use, nase i podase. Naravno, uz nekoliko crta kokaina. SNS danas podsjeća na JUL Mire Marković s kraja devedesetih. Ista je tu podjela na klanove, ista uzajamna surevnjivost, pohlepa, žeđ za osionom vlašću, licemjerje i paranoja.
“U IME BOGA – IDITE”
U zemlji u kojoj je 2003. ubijen prvi demokratski izabran premijer u najmanju je ruku neukusno Vučićevo licitiranjem svojim “strijeljanjima”. No, njihov smisao je širi od učvršćivanja kulta ličnosti i političke propagande. Poslije atentata na Zorana Đinđića zavedeno je vanredno stanje. Da li aktualni režim smatra da mu je i to opcija, pozivajući se na ugroženost predsjednika Srbije, posebno u svijetlu predstojećih izbora? Niko nema odgovor.
Spinovi i paranoja od početka su prava priroda naprednjačkog režima. Teško da itko od njih više zna što je istina. Navučen na vlastitu propagandu, režim odavno vuče poteze s onu stranu racionalnog.
Posljedice postoje. Prva je jasna – vlast predstavlja Srbiju kao nestabilnu državu na korak od neostaljinizma. Druga posljedica proizilazi iz prve – građane tek čeka širenje i jačanje represije. Hoće li se sadašnji režimski udar ispuhati kao svi oni televizijski ratovi, državni udari i atentati na Vučića? Lako je moguće, ali uvijek postoji prvi put. Pogotovo kada im mnogo toga pomoću čega su do sada ‘ladno vladali više ne polazi za rukom.
Izostanak zahtjeva za pritvaranje Aleksandra Radića pokazao je da u Višem javnom tužilaštvu u Beogradu još postoji zdrav razum. Ali ne mora biti tako u nekom drugom slučaju. I, najvjerojatnije – neće.
Zbog svega toga i još mnogo toga drugog, građani Srbije moraju poručiti naprednjačkom režimu isto ono što je 1940. britanski poslanik Leo Ameri – parafrazirajući Olivera Kromvela – rekao u lice premijeru Nevilu Čemberlenu pred njegov pad. A glasi: “Predugo sjedite ovdje za bilo kakvo dobro koje ste činili. U ime Boga – idite”.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
