
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Ocena da se Srbija nalazi na ivici građanskog rata površna je zato što je za takvu ocenu potrebno imati mnogo jasniju i supstancijalniju podelu nego što je ona na podržavaoce i protivnike jedne vlasti
Sve češće slušamo o tome da je situacija u Srbiji na ivici građanskog rata. Maniri kojima se služe političari, kažu nam, prelivaju se na društvo. Ono se zbog toga deli duž linije „za“ i „protiv“ aktuelne vlasti. Štrajkuje se glađu, fizički se napadaju neistomišljenici, vređa se, psuje i pljuje. Vreme je da neko povuče ručnu, da izbalansira brod koji se ljulja. Potrebni su, tako ide narativ, jedinstvo, brisanje razlika ili uspostavljanje „parlamentarnog“ dijaloga među neistomišljenicima. Po mom sudu, ovakva dijagnoza pati od najmanje dve zarazne infekcije i jednog akutnog stanja. Prva zaraza je analitička lenjost i površnost. Druga je kvazipacifizam, koji teži da maskira društvene bolesti i političku impotenciju. Akutno stanje je ono koje neodoljivo podseća na jedinstvo nacije u ime očuvanja starih i/ili sticanja novih privilegija preko leđa osiromašene većine.
BEZ SUŠTINSKIH PODELA
Krenimo od zaraza. Ocena da se Srbija nalazi na ivici građanskog rata površna je zato što je za takvu ocenu potrebna mnogo jasnija i supstancijalnija podela nego što je ona na podržavaoce i protivnike jedne vlasti. Čak i u slučaju da se onaj na vlasti predstavlja kao „diktator“, on je po pravilu simbol politike ili sistema, na primer, monarhije ili fašizma. Tamo gde su nacionalne države multietničke, može biti i simbol prevlasti jedne etničke ili religijske grupe nad drugom. To su uslovi za građanski rat između republikanaca/socijalista i fašista, partizana i fašističkih kolaboracionista, ili hrišćana i muslimana. U Srbiji u ovom trenutku ne postoji sukob između dva sistema, niti dve ideologije, niti dve etničke ili religijske grupe. „Prozapadna“ opozicija je osakaćena jer je i onaj protiv koga se bune prozapadno orijentisan. Rusofili, konzervativna i ekstremna desnica nemaju razloga da se bune jer je onaj na vlasti rusofil i pazi na status crkve, a ekstremne desničare je uhlebio i namirio. Dakle, u Srbiji, naizgled, nema suštinskih podela jer ih je sve u sebi sublimirao i međusobno pomirio Predsednik. Zbog prirode vladavine, Vučić je ipak morao da se okruži mediokritetima, od kojih su neki to oduvek bili, a neki su u hodu probudili taj skriveni talenat. Opoziciju, zapravo, nervira što ovaj neće da deli vlast ni sa kim, a građansku elitu što ne može da uživa status koji bi uživala u nekim drugim okolnostima. Frajer jednostavno želi da ima sve pod sobom i širok horizont pred sobom. A to ne može ako mu neko stalno zvoca, zateže i zakera, ili nedajbože ucenjuje. Dosta mu je diktata i ucena koje mora da trpi spolja. U svom selu, on želi da bude glavni. On je sluga svima drugima osim svom narodu.
Zašto se onda posle zaoštravanja na političkoj sceni sada sve češće čuju pozivi da se zaustavi produbljivanje podela u društvu i time oslabi atmosfera „građanskog rata“. Prvi razlog je predstavljanje aktuelnih podela („za“ i „protiv“ Vučića) kao relevantnih za politiku. Bez klase, bez ideologije ili identiteta, ipak, nema ni politike. Činjenica jeste da je aktuelna vlast ogolila sve bolesti društva, da je političku manipulaciju doterala skoro do kraja i ukinula bilo kakav potencijal za političko. Ipak, to nije opravdanje za ove što imitiraju suštinsku alternativu. Otuda nema razloga da se koči produbljivanje konflikta, jer političkog konflikta i nema. Ali kad već govorimo o građanskim ratovima, političkom i linijama podela (a otuda i sukoba), treba ipak naglasiti da su podele i te kako poželjne, da je sukob u političkom prostoru nužan ako ćemo ga uopšte tako nazivati. Da se ne zavaravamo, ova zemlja neće u skorije vreme pacifikovati svoje sukobe i zbog toga nas smirivanje strasti vodi sve dalje od uspostavljanja supstancijalnih linija političke podele. Za razliku od ove aktuelne, te linije moraju odražavati sukob između radništva i parazita, između internacionalizma i nacionalizma, između sekularnog i klerikalnog, između prosistemskog liberalizma, konzervativizma (pa i neofašizma) sa jedne i progresivne levice sa druge strane. Liberalno balansiranje broda čiji je zadatak da ne dozvoli naginjanje ni levo ni desno, istorijski se neretko završavalo prevrtanjem plovila na desnu stranu. Umesto čekanja da Vučić pusti s lanca svoje uhlebljene neofašiste, da bi nas onda od njih „spasavao“, treba preduprediti ovakav scenario.
Nama je tako više nego ikada potrebna atmosfera „građanskog rata“, nama je potrebno zaoštravanje kako bi se izbegla zamka „parlamentarnog dijaloga“ uz očuvanje postojećih odnosa moći. Potrebno je produbiti podele, ogoliti političke uloge i jasno definisati političke pozicije. Nama su potrebni sukob i borba i potrebna nam je politika koja zaoštrava gde treba, kako treba i protiv koga treba. Umesto protiv izbeglica, treba zaoštriti za njih. Umesto protiv Albanaca, sa njima. Umesto protiv Vučića, zbog radništva i protiv modernog ropstva. Nama nije potreban pacifizam, jer je on poslednje utočište sistema koji ne želi da pacifikuje sebe, već potencijalni otpor.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve