

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Nakon Vulinove najave štrajka glađu usledila su nagađanja hoće li izdržati do Uskrsa, da li će i njemu patrijarh ponuditi uskršnje jaje kao onomad Tomislavu Nikoliću, da li će ležati na VMA ili u nekoj drugoj bolnici, koliko će pripadnika obezbeđenja iz "Kobri" biti uz njega i da li će se i oni morati priključiti štrajku. Takođe, nisu izostale nedoumice da li će ga Vučić zbog silnih obaveza moći posećivati svakog dana ili da li će mu premijerka Ana Brnabić dati otkaz kad se neopravdano pet dana ne pojavi na poslu
Prošle sedmice pokazalo se da je Srbija zemlja junaka stripa „Alan Ford“. Sve je počelo 9. aprila besmislenim, ako ne i prilično sumanutim saopštenjem sa zajedničke sednice kolegijuma ministra odbrane i načelnika Generalštaba gde je pomenuta opasnost od nepostojećeg državnog udara. Pretnje „državnim udarom“ dosad su bile rezervisane za vlasnika „Informera“ Dragana J. Vučićevića, koje je potom prenosila televizija Pink i dovodila u studio takozvane analitičare, penzionisane udbaše (civilne i vojne) i urednike tabloida; oni su te izmišljotine uzimali zdravo za gotovo i upozoravali na nazoviopasnost.
Pošto već dugo nije bilo sličnih pretnji, ovog puta se, umesto lupetanja Vučićevića, istaklo Ministarstvo odbrane. U saopštenju – a sudeći po stilu, sigurno ga je ministar pisao lično – doslovno stoji: „Vojska Srbije poručuje svima, i u zemlji i u inostranstvu, da nije i neće biti sredstvo za obaranje legalne i legitimne vlasti u Republici Srbiji i nasilno rušenje ustavnog poretka. Vojska Srbije, kao čuvar mira i stabilnosti, neće dozvoliti nikakve pokušaje državnog udara i upozorava da bi svi koji ga najavljuju i traže trebalo da odgovaraju u skladu sa zakonom. Vojska Srbije je opremljena i spremna da izvrši svako naređenje svog vrhovnog komandanta i da sačuva mir i stabilnost naše zemlje i našeg naroda“.
Interesantno je da je zajednička sednica dva kolegijuma bila zvanično najavljena jutarnjim saopštenjem Ministarstva odbrane, čak i mesto njenog održavanja, što se nikad dosad nije desilo. Obično se samo posle sednice izda saopštenje i to ne svaki put, a tog utorka ide najava.
Na društvenim mrežama krenuli su odmah komentari raznih vrsta i sprdnja sa vojskom. Aleksandar Vulin je zbog toga najverovatnije“dobio po ušima“ od svog „vrhovnog komandanta“, pa se novopečeni vojnik u rezervi sa 13 dana odslužene vojske odlučio na novi korak, koji ga je „proslavio“ ne samo u regionu, nego i u svetu. Njegova najava štrajka glađu nezabeležen je slučaj u istoriji da neko iz vlasti to uradi nezadovoljan opozicijom.
TRI GLADNA DRUGA
Umesto putem televizije svog kuma Željka Mitrovića, na kojoj je gostovao dan posle sednice kolegijuma, vest o svom „istorijskom“ postupku Vulin je pustio preko „Informera“ 11. aprila. Tu stoji da će dan kasnije u 11.55 sati početi štrajk glađu sve dok lideri opozicionog bloka Savez za Srbiju „ne prestanu da sprovode nasilje nad većinskom Srbijom“, kao i da još „tridesetak poslanika vladajuće većine“ planira da se pridruži Vulinu u štrajku glađu u Skupštini Srbije. Vest je izazvala pometnju, ali ne na političkoj sceni, nego na društvenim mrežama: dominirali su komentari u kojim su mu poručivali da izdrži do kraja i ne prekida štrajk ni po koju cenu. Bilo je i nedoumica tipa koji je od Vulina doneo odluku – onaj u crnoj parauniformi, onaj u maskirnoj ili boje peska, ili pak u zelenoj, koja mu je sad zaštitni znak.
Pored Vulina, za štrajk su se odmah javila i dva „dobrovoljca“, jednako neomiljena u javnosti, ali i u SNS-a kao i on – zamenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić i šef poslaničke grupe SNS Aleksandar Martinović. Za Vesića, nekadašnjeg čoveka Demokratske stranke, za razne poslove iz političke sive zone i sam Vučić je na sednici Glavnog odbora SNS održanoj u septembru rekao da ga 70 odsto ljudi ne podnosi. A Martinović, radikal koji je kasno „preumio“ da je bolje da pređe u SNS, ostao je upamćen po najgorim rečima izgovorenim o Vučiću i Tomislavu Nikoliću kad su otišli iz SRS. Sva trojica, po svoj prilici bi se dodvorila.
Vulinov štrajk glađu bio je najavljen u Skupštini Srbije, pa su se mnogi zapitali kako tamo kad u nju može da uđe samo po pozivu kao gost i da boravi tokom radnog vremena. Uglavnom, novinari su željno iščekivali taj događaj, prisećajući se stiropora i štrajka glađu Nikolića 2011, ali i Nikolićevog prebacivanja u privatnu bolnicu na Novom Beogradu kada su svaki dan po dva-tri puta išli tamo da saslušaju zdravstveni bilten. To je trajalo osam dana, da bi na Uskrs, na molbu patrijarha Irineja, Nikolić prekinuo štrajk, uzevši da se „pričesti“ i pojede ofarbano jaje.
I u slučaju Vulina bilo je nagađanja hoće li izdržati do Uskrsa, hoće li i njemu patrijarh ponuditi uskršnje jaje, da li će ležati na VMA ili u nekoj drugoj bolnici, koliko će pripadnika obezbeđenja iz „Kobri“ biti uz njega, hoće li se i oni morati priključiti štrajku, a nisu izostale nedoumice da li će ga Vučić uspeti, zbog silnih obaveza koje ima, posećivati svakog dana, ili da li će mu njegova formalna šefica premijerka Ana Brnabić dati otkaz kad se neopravdano pet dana ne pojavi na poslu… Što se tiče funkcije ministra odbrane, pokazalo se da sistem može da funkcioniše i bez njega, jer je bio 13 dana u vojsci. „Kao što su neki ranije na tom mestu pokazali da ministar odbrane može biti svako – Vulin je dokaz da ministar nije ni potreban“, ironično je konstatovao jedan vojni penzioner.
KAD SABORAC KAŽE
A onda, u petak režimski mediji puštaju vest da je Vulin, umesto najavljenog štrajka, otišao na razgovor ne kod Brnabić – koja mu je, vojničkim žargonom rečeno, formacijski nadređena – nego kod Vučića. Vulin se potom u 15 sati obratio i medijima u zgradi SIV (Palata Srbija, kako se sad zove) da bi saopštio ono što je bilo očekivano – odustaje od najavljenog štrajka glađu, do sledeće prilike. Objašnjenje je zanimljivo pa ga valja doslovno citirati: „Jutros sam imao dug i ne uvek prilično tih razgovor s predsednikom Vučićem, nas dvojica smo saborci, iz decenija ozbiljne i uporne opozicione borbe protiv DOS-ovog režima. Mi smo saborci. Kao i svi saborci, umemo i da se ne slažemo, umemo i da mislimo drugačije. Ja mu verujem jer je čovek kome Srbija apsolutno veruje, verujem i u njegove procene, zato što je čovek koji bez svake sumnje dobije sve izbore svojim imenom i prezimenom. Zato sam jutros prihvatio sugestiju svog saborca, svog koalicionog partnera i čoveka koji je prvi u lancu komandovanja Vojskom Srbije, da odložim svoj štrajk, ili dok to ne počnu da rade drugi. Ja sam, kao što znate, spreman. Uvek, uvek sam spreman za to. Ovo je procena vrhovnog komandanta Vojske Srbije – da kao ministar treba da budem tu gde jesam. Poslušaću, ne lako, ne sa velikim entuzijazmom, ali poslušaću. Kad je to čovek kome verujem i čovek kome Srbija veruje, što je, naravno, i daleko važnije“.
Vulin je objasnio kako je želeo da pokaže da opozicija vidi „da i sa ove strane Srbije ima neko da im se suprotstavi, istim sredstvima, da ne dozvoli da oni ispadnu žrtve, da im ne dam da prave od bilo koga, pa i od Aleksandra Vučića, nekoga ko ne brine o tuđim životima. Kada čujete da hoće da siluju premijerku Brnabić, onda treba neko da se suprostavi tome… Ovo je moj politički gest, moj politički stav, imam pravo da se za njega borim svim sredstvima koja su zakonom dozvoljena. Samo nisam hteo da dozvolim da oni (opozicija) od sebe naprave žrtvu, jer oni to nisu.“
Vulin se obratio i ljudima koji su na društvenim mrežama zbijali šale s njegovom odlukom o štrajku glađu, izvinio im se što su „potrošili jučerašnji dan nadajući se mojoj skoroj i bolnoj smrti. Želim da se izvinim što im to nisam omogućio, više sreće drugi put. Hvala vam na velikom entuzijazmu, na mržnji koju ste pokazali. Moraću da vas razočaram, žao mi je što niste dobili što ste tražili“, rekao je on.
Vulinova rečenica da su on i Vučić saborci decenijama, za neupućene može stvarno izgledati tako da nije jedne „sitnice“ – sadašnji ministar odbrane je u proleće 1998. dao ostavku na sve funkcije u JUL-u, a bio je potpredsednik i portparol tog pokreta/stranke. Razlog – nije mogao da istrpi to što su SPS i JUL ušli u koaliciju sa Srpskom radikalnom strankom i napravili vladu. Predstavljajući se kao istinski levičar, odbio je takvu koaliciju.
Njegova šefica Mirjana Marković, o kojoj su radikali izricali najveće uvrede, nije bila protiv te koalicije, ali tada mladi levičar i komunista, zaljubljenik u pogodnosti kapitalističkog načina uživanja, formalno je napustio funkciju. Ali je ostao član Glavnog odbora JUL-a, što mu je omogućavalo lagodnost u životu.
Pored reči „saborci“, Vulin je upotrebio i frazu koju do sada nije: videlo se da mu je 13 dana vojne obuke pomoglo da nešto nauči – za Vučića je prvi put rekao ono što mu je zapravo Ustavom i zakonom propisana funkcija kada je vojska u pitanju, „prvi u lancu komandovanja Vojskom Srbije“. Nije, naravno, propustio da pomene i kako lično doživljava Vučića – vrhovni komandant.
SEZONA DRŽAVNIH UDARA
Od najavljenog štrajka su, i bez konsultacija sa Vučićem, odustali i Vesić, Martinović i ostali. Tako se ispostavilo da je po sredi bio još jedan marketinški trik, doduše neuspeo. Sad je samo pitanje šta će propagandna mašinerija Vučićevog štaba sledeće da smisli – da, na primer, Zoran Babić zapreti kako će položiti vozački ispit za koji tvrdi da ga nema (iako je imao dva registrovana vozila na svoje ime, a sad samo jedno); da Zorana Mihajlović zapreti samospaljivanjem ukoliko ne prihvate njenu ostavku zbog kašnjenja radova na Koridoru 10 i stalnih iskakanja vozova iz šina; da Marijan Rističević i Marko Atlagić upozore da će, ukoliko opozicija bude i dalje u protestima subotom, početi da se u skupštini ponašaju pristojno i govore normalnim rečnikom…
Što se pokušaja državnih udara tiče, njih će tek biti jer je mašta Vučićevića beskrajna. Praktično, njihova sezona tek dolazi. A bivši bezbednjaci Boža Spasić (izbačen iz Službe, ne iz političkih razloga), kao i nova zvezda Pinka i „Informera“ Ljuban Kara, koji se predstavlja kao potpukovnik KOS u penziji (zanimljivo, niko mu nije rekao da je vojna kontraobaveštajna služba KOS prestala da postoji 1953, u vreme kad se on rodio ili bar pravio prve korake), uvek su tu da objasne ko stoji iza tih navodnih pokušaja, bilo stranci ili „domaći izdajnici“.
Jedini koji pazi da se ističe u tim „državnim udarima“ jeste doktor Nebojša Stefanović; on se opekao. Kada je narečeni Vučićević krajem novembra 2015, gostujući na Pinku, upozoravao kako je u toku državni udar i poručio Vučiću da je lud ako ode u Kinu, nekoliko dana kasnije Stefanović je održao konferenciju za novinare sa, iza sebe postrojenih, više od 20 policajaca naoružanih dugim cevima, pripadnika svih jedinica, od kojih su neki bili sa „fantomkama“ na glavama. A tema, zanimljiva, navodni pokušaj atentata na tadašnjeg premijera Vučića i hapšenje osumnjičenog za posmatranje kuće njegovih roditelja u Jajincima. Šta se desilo – ništa. Šta je bilo sa uhapšenim – pušten na slobodu. Dr Stefanoviću se posle godinu dana desio još jedan kiks sa navodnim pokušajem atentata na Vučića, takođe u Jajincima, kada je pronađeno oružje, ali ne i atentatori. Amaterska režija koje bi se svaki časni policajac postideo. I nikad ni istražnog ni sudskog epiloga. Zato Stefanović više ne izleće sa tim stvarima.


BAR TRI PUTA DNEVNO NA TELEVIZIJI: Goran Vesić
Pošto su Vesić i Vulin, posle Vučića, apsolutni rekorderi u pojavljivanju u medijima, to je bila potvrda da neće štrajkovati glađu i da se radi o triku. Vesić da propusti po 3-4 događaja dnevno na kojima ga prate najmanje kamere Studija B, Pinka i Tanjuga, ili redovna nedeljna gostovanja na Pinku, Studiju B i Hepiju, plus ponekad na RTS-u i O2 – nezamislivo je.
Identična situacija je i sa Vulinom. Svaki njegov korak prate kamere ličnog snimatelja iz kabineta kojeg je angažovao (pored respektabilnih potencijala Zastava filma), kao i saopštenja iz Ministarstva, gde god šta izgovori. Zanimljivo je, međutim, da s njegove konferencije za novinare posvećene odustajanju od štrajka nije bilo saopštenja.
Da su obojica štrajkovali glađu, to bi Pink i Studio B dovelo u komplikovanu situaciju; em nemaju gosta koji će im, kad on oseti kao potrebno, ispuniti sat jutarnjeg (ili večernjeg) programa, em treba da pošalju najmanje dve kamere za uživo praćenje toka njihovog štrajka glađu. Najlakše bi u toj situaciji bilo Milomiru Mariću – on na Hepiju uvek nedostatak gostiju može pokriti Vojislavom Šešeljem, u poslednje vreme i njegovim sinom, plus svojim stalnim „pacijentima“.


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve