Sluh mi napreže jedro

Varja Đukić rano je prepoznala svoj dar i sve učinila da se taj talenat ostvari. Rano su, još u pionirima, počele pripreme. Balet i violina u muzičkoj školi “Vasa Pavić”: Vazdušna lađa i jarbol do neba bijeloga. Nije slučajno počela da piše knjigu San na javi (Sibila, Podgorica, 2023) na Dan pobjede protiv fašizma – 9. maj 2022. Ovo je knjiga u znaku olimpijskog narcisa. Ali je taj olimpijski narcis opravdan jer ima apsolutno pokriće. Ili, a ko činja biti će najbolji. Najbolja, važan je Varji rod.

“Arhiviranje je osobina sa kojom sam odrasla. Vrijeme kao djetinjstvo. Djetinjstvo kao Jugoslavija. Od čina do čina, od kadra do kadra, od epizode do epizode: Dokle pogled seže”. Rekla je Varja drugarici, gimnazijalki Valeriji, s kojom je igrala u Ćelavoj pjevačici da ide na glumu u Beograd. I znala je da će položiti iz prve: O, nebo, bićeš moja nesanica. Nije slučajno da je izabrala monolog Edgara iz Kralja Lira. Varja i Egar, rimuje se to: Čuh da sam stavljen izvan zakona…/ Prkositi svim vjetrovima, svakoj nebeskoj nemilosti…

Priliči za te godine i pjesma Dobriše Cesarića Povratak: Pa ako i duša u tome trenutku svoje uho napne/ Sigurnim će glasom zaglušiti razum/ Sve što slutnja šapne.

Varja je monolog Edgara vježbala plivajući na morskoj pučini. Kamernost kao Mediteran. Kao pozornica. Varja je polagala prijemni i na režiji. Ali je mudra Ognjenka Milićević rekla komisiji da je mladu Crnogorku već primila na studij glume.

Ova monografija ima obrise romana jer živi od nagovještaja. U soliteru na Gradskom trgu u Titogradu Varja je iz čista mira izgovorila: “Samo da ne bude rata, biću velika glumica”. I desilo se i jedno i drugo, uprkos svemu i svačemu. Šta je presudno uticalo da Varja izabere glumu? Noć tribada, Atelje 212, gostovanje u Crnogorskom narodnom pozorištu. Petar Kralj u Noći tribada igrao je Strindberga. Mjesec dana poslije premijere prelistavao sam Antologiju italijanske poezije koju je sastavio Dante Mafija, crnogorskog nerva. I zastao kod pjesme Artura Onofrija. I otkrio način igre Petra Kralja. Danas, nakon 40 godina Varjine igre, vidim da ti sihovi bolje prepoznaju Varju Đukić: Evo ga ritam neobuzdan u krvi/ Kad plavetnila bez prestanka grme/ I nema te boje što plamen ne biva/ Slepoočnice kad vrisnu./ Evo ga srce u divljoj pomami/ Da oblike bića na slobodu pusti./ Zanos da povrati u zanosu igre.

Jovan Vava Hristić, u pozorištu, u književnosti ravan Janu Kotu, ovako piše o Petru Kralju u Noći tribada: “Umeo je da razluči šta bolest znači kao vizija, a šta kao svakodnevno ophođenje. Vidimo i genija kome bolest otvara nove svetove i malog infantilnog egoistu… To je čitava patografska studija. I ostaće mi dugo u sećanju kao jedna od najboljih uloga koju sam video”.

Vidjela je to, na svoj način, i mlada Varja i zato je tako sigurno otišla na FDU. Te godine bila je prva i na spisku kandidata za upis na svetskoj književnosti. Na toj grupi, kao prvi i najbolji, diplomirao je Danilo Kiš kod Zevsa, profesora Vojislava Đurića.

Kao tinejdžerka bila je radoznala do bola, do bola i vidjela. U Titogradu je gledala hronike Dubrovačkih letnjih igara, Sterijinog pozorja, BITEF-a. Varja još pamti kraj Euripidove Alkestide Roberta Ćulija iz 1980. Ćuli je antičku dramu preveo na savremeni koncept. Apolon je Admetu vratio Alkestidu, nijemu, s one strane života. Tu scenu Varja je citirala kao omaž Alkestidi Gordane Kosanović. I stihovi iz Euripida: A kakva kob me kobi vidiš Admete…/ Jer ništa od života nije draže baš. Omaž Alkestidi, kao rima, javlja se u Varjinom tumačenju Žene u drami Banović Strahinja Borislava Mihailovića Mihiza. Reditelj Nikita Milivojević, Budva teatar, 1984. Gledao sam tu predstvu u Beogradu, u Ateljeu 212. Vi ste nastavljali turneju. Te noći rastali smo se ispred vašeg autobusa. Ne sjećam se šta sam ti rekao, ali volio bih da je to bilo: Jezik je disanje tajno, ili U san se srce skriva ili: Uzmimo sad nas dvoje/ Kraljevski štap i krenimo put tišine.

Bila je Varja u mladosti Hljestakov u Revizoru, Balerina u Klaustrofobičnoj komediji. Posle Žene došle su te čudesne uloge Princeza Ksenija od Crne Gore (ta predstava utrla je put novoj crnogoskoj nezavisnosti), Hasanaginica, Ranjevska, Kraljica Ibi, Sara u Nigdje nikog nemam, Jele u Ekvinociju, Marta u Ko se boji Virdžinije Vulf, Majka u Post scriptumu, Marina Cvetajeva, Vislava Šimborska, Ksenija od Podgorice, pa knjeginja Milena u Šćeri moja, pa majka u Krvavim svadbama, pa Klara Zahansijan u Posjeti stare dame… Majka hrabrost kod Brehta, a ko će režirati, ti određuješ. Igrala je Varja klasiku (Čehov, Vilijams, Bond…) i drame savremenih pisaca. Zato i toliko traje, uspješno, na sceni. Zbog osjećanja ritma u vremenu i prostoru: Nek se trenutka talog slije/ Ukras miline nek ništa ne skrije. Ili: U drhtanju list još traje. Ili: Ponovo se rađam iz vlastitog glasa/ Da riječju obnavljam onaj vječni minuli čas.

Varja veli da sama bira predstavu i reditelja. Pa baš i surovo biraš: Nikola Vavić, Branko Stavrev, Nikita Milivojević, Eduard Miler, Egon Savin, Blagota Eraković, Branislav Mićunović, Ivica Kunčević, Slobo Milatović, Dino Mustafić, Radmila Vojvodić, Ana Vukotić, Aleksandar Morfov, Vuk Torbica.
Varja Đukić posjeduje apsolutni sluh za scensko shvatanje biografije. Biografije i pozorišta: Sluh mi oštar napreže jedro. Tvoj stas je ples. Bilo da igra u Zetskom domu ili u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. U Crnogorskom narodnom pozorištu ili na livadi okruženoj zidinama u Starom Baru. Na Citadeli u Budvi ili na ulici u Lisabonu. Na morskoj plaveti ili na izvoru. Na vodopadu ili u bunaru. Na zrcalu ili ogledalu. Varja ima tu radost prepoznavanja, prepoznavanja i radovanja novom prostoru, novom horizontu. I radost igre sa partnerom. Ili uz Borhesov i Pjacolin Tango: Ruke su mi date da pružam svakom obe/ Da ne zadržim nijednu/ Svom nesanicom te slušam žedno/ No moja nek se ruka s tvojom rukom/ No moja nek se reka s tvojom rekom/ Ne slije. Radosti moja,/ Dok s mukom ne stigne zora/ Zoru da ozari.

Jedan od najboljih fragmenata u ovoj knjizi tiče se prostora u predstavi Hasanaginica (Ljubomir Simović, reditelj Branislav Mićunović, Barski ljetopis, 1995): “S desne strane su dvije terase – bašte podzidane kamenom jedna iznad druge; donja, niska uz ivicu puta do scene, poslužila je za scenu sa dva baštovana koje su igrali Milo Miranović i Bojan Dimitrijević. U prekrasnoj sceni dok kose travu, razgovaraju o ciklusima života, o smrti. Gornja terasa sa redom divljih smokava uz sami vrh zidina Tvrđave, pod jednom od njih sam od početka predstave i čekam šlagvort da izađem na svjetlo i siđem stepenicama. Pamtim to neopisvo stanje; ne liči na pripremu za izlazak na scenu u teatru. Dok stojim pod skrovitom krošnjom u mraku, zvjezdano nebo i mjesec su nad nama, scena je u svjetlu reflektora, dolje u podnožju kamenog stepeništa, jedva čujem glumce, Tačno kada treba prolomi se zvuk šargija i cijelu me obuhvati. Prvo se skupim od ogromne emocije koju muzika Zorana Hristića izaziva, odmah nakon toga me podigne i nosi da iskoračim u svijetlo”.

Ovaj je odlomak, snoliko, pročitala Ana Vučković na promociji u Narodnom crnogorskom pozorištu 7. decembra ove godine.

Partnerstvo ili vrsta rastojanja dužine blažene. Partnerstvo kao eros: Jer nema otkrića lepšeg od srodstva.

Otvarajući knjižaru “Karver” (I najednom pronalazim novu stazu do vodopada…/ Dok moje tijelo leti iznad vode i duša napeta/ Poput tigra vreba na nešto/ A zatim skače u san…), činilo se da je to Varjin otklon od pozorišta, odmor u žrvnju, u stihu, odmor u nesreći, u rimi. Al nije. Opsjednutost stihovima Marine Cvetajeve dovela je Varju do predstave o dječaku Andiju Samu, o dječaku Danilu Kišu, o porodičnom cirkusu. Do čudesne likovne, muzičke, plesne čarolije. Do predstave Post scriptum (adaptacija i režija Varja Đukić) koja je 2013. bila na BITEF-u u izboru Jovana Ćirlova i Borke Pavićević. U prologu Varja Đukić govori uvodni tekst iz Kišove pripovjesti Enciklopedija mrtvih. Junakinja ove priče zatočena u biblioteci, kao u kazamatu, prepisuje životopis svog oca iz velikog Lesksikona mrtvih. I to jest potraga za ocem. Ta bi predstava mogla biti fusnota Kišove Enciklopedije mrtvih. Ili, kako se rana pretvara u beskraj slepoočnice. Pa u igru. Rana i igra, kakva rima. Ili: Što veći teret, to lepši stav tela. Marina Cvetajeva dala je imprimatum Varji da uradi ovu predstavu. I kao presudnu indikaciju: Ja sa svakim talasom vaskrsavam./ Živela pena/ Vesela pena/ Visoka pena morska.

Morska pjena, ili ova je predstava dječiji crtež na srcu Eduarda Sama. Predstava o Kišovom djetinjstvu. Život, literatura. I je tu suvišno. Ovdje je zarez vječit kao smrt. Kao znak jednakosti. Vjetar Kišove melodije Varja je uglazbila sa video-artom, plesom. A tu još pomažu violine i Najdžel Kenedi… Bečka filharmonija, Jevrejski hor i Leonard Koen. I meštar od muzike Vjera Nikolić, kompozitor, dobri duh predstave.

Ovo je predstava o jednom danu porodice Sam, porodice Kiš. To je porodica strašnih usamljenika. Jer usamljenost je najviša istina. Usamljenost, kao usamljenost majke Marije (Varje Đukić), raspete između Eduarda i Andija Sama: Duž slepoočnica smeteni se prsti lome. A strah da ponornica krvi ne stigne sina Andija prelazi u melodiju crnogorske tužbalice. I majstorija Varje Đukić.

Predstava kao zagrljaj ili nespretnost zagrljaja kao iskrenost. Kao neuhvatljivost i Šandor Petefi u prevodu Danila Kiša: Život kao senka hitroga oblaka/ U reci… ili: Kao na zrcalu dah. Zrcalu ili prozoru, to je pitanje. Prozor je ogledalo, kaže moj prijatelj pjesnik Jani Rico. Prozor je ogledalo s ružom. A u prozoru dječak s ružom u srcu. Andi, Andreas Sam. Ovo je predstava o stasu Danila Kiša. Jer poezija iz stasa polazi: Kao čist sneg nad strukom vite zimske ruže.

Ova je predstava učinila da se neka ruka dohvati neke Kišove knjige. Ili da se neka djevojčica kao Staša ili Ema, da neki dječaci Miki, Dejan, Balša, Vasilije zavole igru. Igru kao pozorište. Ta djeca su mene učila, kao starog uličara, šta je drskost i šta je stid. Naučili su me kako se britva pretvori u lastu i da je uže visoko kao kedar. Šta su djeca mogla da nauče od Danila Kiša? I Varje Đukić? Da se onome što radiš moraš posvetiti do kraja i konca. Do pjesme Zalazak sunca. Da je u svoj dar Kiš ucrtao i svoju smrt. Kao porodični grb: Ako pišete o krvavom srcu, mastilo mora postati crveno. A tu nije više reč o uglu iz kojeg pada svetlost petrolejke na vaš rukopis. Mogli su naučiti da ih iz bajke (sve su bajke nesrećne) može izbaviti samo ljubav. Jer ljubav ne prestaje, to je valcer smrti Marije i Eduarda Sama. Varje Đukić i Marjana Miloša.

Igra u prostoru zahtijeva fanatičnu fizičku spremnost. Energiju. Još vidim Varju kako kosilicom u sprinterskom ritmu kosi travu u predstavi Ko se boji Virdžinije Vulf. Ili opet u Virdžiniji kako kao troskokačica udara, više puta, u drvo nogom na sredini scene. Pa gledaj kakve Varja bira partnere: Ljiljanu Krstić, Miru Stupicu, Čeda Vukanovića, Draga Malovića, Boru Begovića, Dušicu Žegarac, Stojana Dečermića, Miodraga Krivokapića, Bekima Fehmijua, Radeta Šerbedžiju, Mirjanu Vukojičić, Baneta Popovića, Mila Miranovića, Predraga Ejdusa, Mihaila Janketića, Nikolu Ristanovskog, Borisa Isakovića, Metu Jovanovskog, Đurđiju Cvetić, Mladena Nelevića, Srđana Grahovca, Dragana Jovičića, Aljbana Ukaja, Dušana Kovačevića, Branku Petrić, Svetozara Cvetkovića, Mirka Vlahovića, Sloba Marunovića, Nadu Vukčević, Vanju Jovićević, Anu Vujošević, Dejana Ivanića, Anu Vukčević. I tako u nedogled do zavjereničke plemenitosti.

Nisam do danas vidio da je neko sa toliko vještine, vještine i strasti, strasti i bijesa, bijesa i ponosa baratao ledom na sceni. Kao ledi Varja Đukić u predstavi Ko se boji Virdžinije Vulf. Led i Varja. Led i vatra. I to u velikoj sceni, monologu koji počinje pričom o ocu, o mržnji prema ocu, a završava ljubavnom himnom za Džordža (Bane Popović). Kraj toga monologa pokazuje suštinu Martinog karaktera. Ona će uvijek da pređe crtu, da pomjeri granicu. To je poetika autodestruktivnosti: Jednog dana, odnosno jedne noći, jedne pijane noći, ja ću to zaboraviti, onda ću mu slomiti kičmu ili ga izgubiti zauvjek. Leda ima u Olbijevim didaskalijama i u Martinoj tiradi, u onoj strašnoj rečenici: Oboje neprestano plačemo, a onda suze stavimo u frižider da se zamrznu.

U razgovoru sa kliničkim psihologom Brankom Perišić saznajem da su ljudi koji boluju od sindroma nerođenog djeteta, djeteta od leda i snijega na rubu sumanutosti i normalnosti. To zamišljeno, nedosanjano dijete uz sav košmar, pijanstvo, mržnju, cinizam, histeriju, njihova je međusobna utjeha. Samo utjeha? Ne, ne, to je ljubav. Ljubav sve nadmaši.

Tri desetljeća, to je vrijeme klerofašizma, šovinizma, zločina, pljačke i primitivizma. Govoreći o tom sivilu, Varja je krenula iz kontra intonacije da slavi život, slavi pozorište, književnost, muziku, prijateljstvo, dostojanstveno. Čini to strpljivo kao što čekaju rime vrsne. I zato u ovoj monografiji, romanu, eseju, romanu-dijalogu ima majstorskih portreta: Ognjenke Milićević, Nikole Vavića, Mire Stupice, Sloba Milatovića, Ljuba Đurkovića, Mladena Lompara, Dina Mustafića, Radmile Vojvodić, Nikite Milivojevića, Dragana Nikolića, Milene Dravić, Ivice Kunčevića, Arpada Šilinga, Vuka Torbice… Portret roditeljskog stabla, portreti sinova Mihaila i Jakova. Portret Podgorice, portret Zagreba, portret Beograda, evropskog čudesnog, otvorenog grada 1980–1989. A onda u glavni grad Jugoslavije ulazi četnička bagra, počinje prevaga šovinizma, šovinističke bižuterije, klerofašizma, mržnje, falsifikat istorije: Država zaudaraše na pokopan leš.

Na prvom izletu u Pariz vidim Varju u Luvru ispred veličanstvene skulpture Nike od Samotrake. Hrli to poprsje sa nezadrživim elanom, stasom i ponosom prema pučini. Odustajem od antičke dimenzije priče ove skulpture. Danas to je simbol spontanosti, apsolutne iskrenosti, čistote. Varja Đukić kao crnogorska Nike od Samotrake. Ovo je knjiga iskrenosti. Iskrenost ovoj autobiografiji daje sinkopirani džez ritam. Ritam kratkih rezova, ritam u kome nema suvišnih znakova. Ili, blažena težina riječi. Poseban ritam daju fotografije, portreti Varje Đukić. Likovna povijest njenih uloga. Kaledioskop sa stotinu lica. Uzbudljiva mala istorija modernog teatra. Glumac obično ima svoj špic, svojih pet do deset godina, a onda ispadne iz ritma i ponešto otaljava na sceni. Varja, evo, punih 40 godina igra svoju igru, bez obzira na promjene modernog, i hajde, postmodernog pozorišta. To je talenat preuzimanja tonaliteta. Igrala je i sa Svetozarom Cvetkovićem (Banović Strahinja) i čudesnim dječakom Mikijem Radovićem (Post scriptum).

Stići će po dužini igranja Zvonimira Rogoza koga smo Danilo Kiš i ja gledali kako u 85. godini trči uz stepenice do Lovrijenca. Jer Varja može kazati: “Još ću živjeti na sceni, jer sni su moji beskrajni”… Evo, ide predstava sa Vitom Tauferom (Ja sam ona koja nijesam, po tekstu Mate Matišića) i mladom primadonom Anom Vukčević.

Svatko tko ima bogatu scensku biografiju dužan je da napiše knjigu. Varja je to učinila, to je njeno otkrovenje, psalm i palimpsest. Kao dar mladim glumcima. Kao niti vremena. Pomogao je Varji, uz veliku naklonost i osjećanje ritma, Aleksandar Milosavljević. Sagovornik. Varja ide u red najboljih jugoslovenskih glumica. A kakva je to družba: Milena Zupančič, Neda Spasojević, Milena Dravić, Gordana Kosanović, Dušica Žegarac, Neda Arnerić, Mira Furlan, Manca Košir, Ksenija Marinković, Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Anita Mančić, Nataša Šolak…

Varja je najbolja crnogorska glumica u istoriji crnogorskog pozorišta. I evo za kraj: Plovimo u ljubav, žeđamo se žeđi vječnih ljubavnika.

Ili: Živa sam. Uđem u sopstvenu sobu i ogledalo i prozor. Ako skočim kroz prozor, sebi ću pasti u zagrljaj.