Kako je Olivera Kovačević pobrkala Borisa Stajkovca i Borisa Tadića i kako je ovaj prvi Mobtelovu kesu poslao na Kosovo
MEDIJSKI DOBROTVOR: Boris Stajkovac
Iako se njegovo ime još ne pojavljuje u istraživanjima javnog mnjenja o poverenju u pojedine političare, Boris Stajkovac, pridruženi član Pokreta Snaga Srbije Bogoljuba Karića, ima šanse da uskoro dospe na tu listu „važnih ljudi“ o čijim zaslugama i stepenu ubedljivosti procenjuje javnost. U maniru tehno-menadžera koji se bori za interese svoje firme, bilo da je u pitanju klinika, humanitarna organizacija ili stranka, Stajkovac se iz sektora brige za decu nedavno prebacio u sektor brige za celu populaciju, Odeljenje za sekiraciju zbog Srba na Kosovu. U realizaciji tih ciljeva ovaj put nesebična pomoć dolazi od njegovog stranačkog pretpostavljenog, koji će mu omogućiti prohodnost posredstvom BK televizije.
U emisiji Olivere Kovačević „Klopka“, koja je u sredu 3. februara 2005. uživo emitovana na BK televiziji, gledaoci su imali priliku da se uvere u duboku zabrinutost Borisa Stajkovca, direktora Odbora za socijalnu politiku Pokreta Snaga Srbije (PSS), zbog stanja na Kosovu. Tema emisije bila je situacija u srpskim selima na Kosovu koja su već danima bez struje i pijaće vode, i čiji žitelji žive u ekstremno nehigijenskim uslovima. Pored Stajkovca, o temi su govorili i Ninoslav Ranđelović, nezavisni autor i producent više kratkih filmova o stradanju Srba na Kosmetu, Živojin Kovačević, glavni i odgovorni urednik srpskog Radija Kosovo i Metohija u Gračanici i Pera Savić, šef Kriznog štaba u selu Batuse i vlasnik kafane u istom selu. U svetlu nove funkcije i želje da se dokaže na novom zadatku, Stajkovac je istakao angažovanje svoje stranke na Kosovu – sto agregata za struju u selu Batuse – zdušno napadajući Vladu Srbije zbog nebrige za srpski narod u sve južnijoj i sve manje srpskoj pokrajini. Činjenica da „gazda Bogoljub“ poziva svoje ljude u emisije svoje televizije da pričaju o uspesima njegove stranke na Kosovu, svakog pristojnog gledaoca odvratila bi od namere da emisiju odgleda do kraja.
Zaplet u emisiji počinje kada televizijski stvaralac, isprva fin i uljudan prema Stajkovcu, optužuje istog za samoreklamerstvo, a ovaj mu žestoko uzvraća nazivajući ga „advokatom Vlade“ za koju snima materijal sa Kosova. Dok se sve to odvija, gospodin Pera Simić se u ime žitelja Batuse nekoliko puta pred kamerama zahvaljuje PSS-u i Stajkovcu na poklonjenim agregatima (sve dok ga voditeljka ne zamoli da prestane), opisujući svakodnevni život u selu, decu koja piju vodu iz prljave bare, strah i očaj. Emituju se prilozi koje je Ranđelović snimio na Kosovu (potresne slike začas prekidaju političara u usponu da gledaoce informiše o aktivnostima svoje stranke), autor priča o svom tužnom delu i zaključuje da bi nam bilo mnogo bolje samo kada bi se Srbi međusobno više voleli. Direktor gračaničkog radija, iako se svojski trudi da ne umanji značaj bilo kakve pomoći srpskom narodu, komentariše poklonjene agregate izjavom da će „poverovati u iskrenost Pokreta Snaga Srbije kada Bogoljub Karić uloži milion evra u Kosovo“, ukazujući na nebrigu matice za probleme srpskog naroda na Kosovu bez želje da se upušta u preterano kritikovanje rada Vlade Srbije. Iznošenje takvog uopštenog stava očigledno ne odgovara sasvim Stajkovcu, koji ga uporno navodi na zaključak da briga i solidarnost sa srpskim narodom nije dužnost pojedinca već države, koja je l’ te sedi skrštenih ruku i ne radi ništa, za razliku od njegove stranke i njega lično. „A ko je za to odgovoran? Vlada. E, to sam hteo da čujem, ja vam to od početka govorim!“, zaključio bi Stajkovac kao da se pre njega toga niko nije dosetio. Njegov nastup mogao bi se opisati kao gnev pravednika koji je čvrsto rešio da obezbedi što bolji rejting svoje stranke na narednim izborima.
U studiju se gost iz Gračanice vrteo u stolici, odmahivao glavom i nemoćno dizao ruke u vazduh svaki put kad bi se političar i umetnik uhvatili u koštac oko toga ko je više učinio za Kosovo, da l’ ovaj s kamerom u ruci, da l’ onaj iz direktorske fotelje. Govorio je o zloupotrebi napaćenog naroda od strane političara i bivao prekidan od „pozvanijeg“ da govori o toj temi, Stajkovca. Onda je došla na red publika u studiju: podmladak Pokreta Snaga Srbije i studenti Fakulteta političkih nauka. Prvima se nije sviđalo to što autor kratkih filmova zamera njihovom pretpostavljenom samoreklamerstvo, dok su studenti uputili poneko pitanje i za žitelje Kosova. U jednom trenutku, mladić iz podmlatka PSS-a spomenuo je u nekom kontekstu „predsednika Borisa“ (misleći na aktuelnog predsednika Srbije), i tu je nastala zbrka: voditeljka je shvatila da se to odnosi na njegovog imenjaka Stajkovca, valjda zbog njegove predsedničke funkcije u stranci i dominantnog ponašanja koje dolikuje jednom vođi. Smeh; prisutnom Borisu milo mada grč duboke zabrinutosti nije ni tom prilikom popustio.
Sve u svemu, već viđeno milion puta na domaćim i stranim televizijama –mučna nefiltrirana mešavina politike, estrade, advertajzinga i ostalih lakogutajućih-teškosvarljivih televizijskih sastojaka. Vrhunac emisije predstavlja završetak. Voditeljka najavljuje kraj, još samo da se uruče poklončići od Mobtela, sponzora emisije, ulazi u kadar sa četiri velike kese i predaje ih gostima. U istom trenu kada je kesa uručena Stajkovcu, on ustaje i pred kamerama svoj poklon predaje žitelju sela Batuse, rekavši nešto poput „vašem sinu je ovo potrebnije nego meni“. I dok se gromoglasan aplauz podmlatka stranke Pokret Snaga Srbije polako stišava, stanovnik Kosova i direktor gračaničkog radija izgovara jasno i razgovetno: „Bože, sačuvaj nas populizma“…
Kad se funkiconer neke stranke pred televizijskim kamerama odrekne ličnog poklona u korist šefa Kriznog štaba u selu Batuse, onda je to marketinški potez, ili još gore, jeftin marketinški trik, čist slučaj zloupotrebe nesreće srpskog naroda na Kosovu za ličnu i stranačku slavu. Kad taj poklon funkcioner stranke uruči „nekome kome je to potrebnije“ posle emisije, kad ga ne gleda milionski auditorijum, e, to bi se već moglo smatrati izrazom solidarnosti. To bi gospodin Stajkovac, stručnjak iz više oblasti (medicina, humanitarni rad, enterijeri, kafići, izdavaštvo, politika…) trebalo da zna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!