

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Kako je Olivera Kovačević pobrkala Borisa Stajkovca i Borisa Tadića i kako je ovaj prvi Mobtelovu kesu poslao na Kosovo


Iako se njegovo ime još ne pojavljuje u istraživanjima javnog mnjenja o poverenju u pojedine političare, Boris Stajkovac, pridruženi član Pokreta Snaga Srbije Bogoljuba Karića, ima šanse da uskoro dospe na tu listu „važnih ljudi“ o čijim zaslugama i stepenu ubedljivosti procenjuje javnost. U maniru tehno-menadžera koji se bori za interese svoje firme, bilo da je u pitanju klinika, humanitarna organizacija ili stranka, Stajkovac se iz sektora brige za decu nedavno prebacio u sektor brige za celu populaciju, Odeljenje za sekiraciju zbog Srba na Kosovu. U realizaciji tih ciljeva ovaj put nesebična pomoć dolazi od njegovog stranačkog pretpostavljenog, koji će mu omogućiti prohodnost posredstvom BK televizije.
U emisiji Olivere Kovačević „Klopka“, koja je u sredu 3. februara 2005. uživo emitovana na BK televiziji, gledaoci su imali priliku da se uvere u duboku zabrinutost Borisa Stajkovca, direktora Odbora za socijalnu politiku Pokreta Snaga Srbije (PSS), zbog stanja na Kosovu. Tema emisije bila je situacija u srpskim selima na Kosovu koja su već danima bez struje i pijaće vode, i čiji žitelji žive u ekstremno nehigijenskim uslovima. Pored Stajkovca, o temi su govorili i Ninoslav Ranđelović, nezavisni autor i producent više kratkih filmova o stradanju Srba na Kosmetu, Živojin Kovačević, glavni i odgovorni urednik srpskog Radija Kosovo i Metohija u Gračanici i Pera Savić, šef Kriznog štaba u selu Batuse i vlasnik kafane u istom selu. U svetlu nove funkcije i želje da se dokaže na novom zadatku, Stajkovac je istakao angažovanje svoje stranke na Kosovu – sto agregata za struju u selu Batuse – zdušno napadajući Vladu Srbije zbog nebrige za srpski narod u sve južnijoj i sve manje srpskoj pokrajini. Činjenica da „gazda Bogoljub“ poziva svoje ljude u emisije svoje televizije da pričaju o uspesima njegove stranke na Kosovu, svakog pristojnog gledaoca odvratila bi od namere da emisiju odgleda do kraja.
Zaplet u emisiji počinje kada televizijski stvaralac, isprva fin i uljudan prema Stajkovcu, optužuje istog za samoreklamerstvo, a ovaj mu žestoko uzvraća nazivajući ga „advokatom Vlade“ za koju snima materijal sa Kosova. Dok se sve to odvija, gospodin Pera Simić se u ime žitelja Batuse nekoliko puta pred kamerama zahvaljuje PSS-u i Stajkovcu na poklonjenim agregatima (sve dok ga voditeljka ne zamoli da prestane), opisujući svakodnevni život u selu, decu koja piju vodu iz prljave bare, strah i očaj. Emituju se prilozi koje je Ranđelović snimio na Kosovu (potresne slike začas prekidaju političara u usponu da gledaoce informiše o aktivnostima svoje stranke), autor priča o svom tužnom delu i zaključuje da bi nam bilo mnogo bolje samo kada bi se Srbi međusobno više voleli. Direktor gračaničkog radija, iako se svojski trudi da ne umanji značaj bilo kakve pomoći srpskom narodu, komentariše poklonjene agregate izjavom da će „poverovati u iskrenost Pokreta Snaga Srbije kada Bogoljub Karić uloži milion evra u Kosovo“, ukazujući na nebrigu matice za probleme srpskog naroda na Kosovu bez želje da se upušta u preterano kritikovanje rada Vlade Srbije. Iznošenje takvog uopštenog stava očigledno ne odgovara sasvim Stajkovcu, koji ga uporno navodi na zaključak da briga i solidarnost sa srpskim narodom nije dužnost pojedinca već države, koja je l’ te sedi skrštenih ruku i ne radi ništa, za razliku od njegove stranke i njega lično. „A ko je za to odgovoran? Vlada. E, to sam hteo da čujem, ja vam to od početka govorim!“, zaključio bi Stajkovac kao da se pre njega toga niko nije dosetio. Njegov nastup mogao bi se opisati kao gnev pravednika koji je čvrsto rešio da obezbedi što bolji rejting svoje stranke na narednim izborima.
U studiju se gost iz Gračanice vrteo u stolici, odmahivao glavom i nemoćno dizao ruke u vazduh svaki put kad bi se političar i umetnik uhvatili u koštac oko toga ko je više učinio za Kosovo, da l’ ovaj s kamerom u ruci, da l’ onaj iz direktorske fotelje. Govorio je o zloupotrebi napaćenog naroda od strane političara i bivao prekidan od „pozvanijeg“ da govori o toj temi, Stajkovca. Onda je došla na red publika u studiju: podmladak Pokreta Snaga Srbije i studenti Fakulteta političkih nauka. Prvima se nije sviđalo to što autor kratkih filmova zamera njihovom pretpostavljenom samoreklamerstvo, dok su studenti uputili poneko pitanje i za žitelje Kosova. U jednom trenutku, mladić iz podmlatka PSS-a spomenuo je u nekom kontekstu „predsednika Borisa“ (misleći na aktuelnog predsednika Srbije), i tu je nastala zbrka: voditeljka je shvatila da se to odnosi na njegovog imenjaka Stajkovca, valjda zbog njegove predsedničke funkcije u stranci i dominantnog ponašanja koje dolikuje jednom vođi. Smeh; prisutnom Borisu milo mada grč duboke zabrinutosti nije ni tom prilikom popustio.
Sve u svemu, već viđeno milion puta na domaćim i stranim televizijama –mučna nefiltrirana mešavina politike, estrade, advertajzinga i ostalih lakogutajućih-teškosvarljivih televizijskih sastojaka. Vrhunac emisije predstavlja završetak. Voditeljka najavljuje kraj, još samo da se uruče poklončići od Mobtela, sponzora emisije, ulazi u kadar sa četiri velike kese i predaje ih gostima. U istom trenu kada je kesa uručena Stajkovcu, on ustaje i pred kamerama svoj poklon predaje žitelju sela Batuse, rekavši nešto poput „vašem sinu je ovo potrebnije nego meni“. I dok se gromoglasan aplauz podmlatka stranke Pokret Snaga Srbije polako stišava, stanovnik Kosova i direktor gračaničkog radija izgovara jasno i razgovetno: „Bože, sačuvaj nas populizma“…
Kad se funkiconer neke stranke pred televizijskim kamerama odrekne ličnog poklona u korist šefa Kriznog štaba u selu Batuse, onda je to marketinški potez, ili još gore, jeftin marketinški trik, čist slučaj zloupotrebe nesreće srpskog naroda na Kosovu za ličnu i stranačku slavu. Kad taj poklon funkcioner stranke uruči „nekome kome je to potrebnije“ posle emisije, kad ga ne gleda milionski auditorijum, e, to bi se već moglo smatrati izrazom solidarnosti. To bi gospodin Stajkovac, stručnjak iz više oblasti (medicina, humanitarni rad, enterijeri, kafići, izdavaštvo, politika…) trebalo da zna.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve