Optuženi Saša Cvjetan je 12. marta 2003. godine, nakon što se proneo glas da je ubijen premijer Zoran Đinđić, veću – u sudnici, pred publikom – slavodobitno izjavio: "Gotovo, sve je završeno, sad ću ja biti ministar pravde." Koliko su godina vlasti čekale da pohapse njegove sudrugove iz Škorpiona koji su se "proslavili" u filmu o egzekuciji Srebreničana, skoro da je bio u pravu
IZA REŠETAKA: Saša Cvijetan
Čak se i „škorpion“ zvani Boca skandalizirao tog 28. marta 1999. u Podujevu: u dvorištu kuće je ostalo 14 mrtvih ljudi i šestoro ranjene albanske djece, pa je „šef“ Boca „svoje“ ljude potrpao u autobuse i vratio se na polaznu točku, u Prolom Banju, izvan „ratišta“ na kojem su s jedne strane bili njegovi, a s druge civili.
Samo tri dana ranije, 25. marta 1999. godine jedinica Škorpioni, sa sve „prekaljenim patriotama“ još od 1991, i zvanično je prevedena u rezervni sastav Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) MUP-a Srbije, sve po naređenju general-pukovnika Vlastimira Rođe Đorđevića, tad načelnika Resora javne bezbednosti istog MUP-a, danas haškog begunca koji se navodno krije u Rusiji.
ZLOČINBEZKAZNE: Još traje NATO bombardovanje: u aprilu Okružno javno tužilaštvo u Prokuplju, podiže optužnicu protiv Saše Cvjetana (zadnje boravište: Centralni zatvor Beograd) i Dejana Demirovića (zadnje boravište: ekstradicioni pritvor država Kanada), obojica 1975. godište, zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Obojica su uhapšena 21. maja 1999. godine i 24. maja daju iskaz pred Mijatom Bajovićem, istražnim sucem Okružnog suda u Prokuplju. Cvjetan opisuje: u Podujevu, gradu kojega tad „u stvari ne drži UČK kao što je mislio do tada, već da u Podujevu ima više naše vojske, naše policije i da je Podujevo praktično bez prisustva UČK“. U dvorištu kuće gdje su se htjeli smjestiti, našli su civile: dva muškarca, od oko 30 i 40 godina, „ostali su bili žene i deca“. Bio je još jedan, treći muškarac, niži, između 40 i 50 godina, sijed i dobro građen; „po konstituciji i građi ovog čoveka i po svemu taj čovek je bio pripadnik UČK“, kazao je. Tvrdi da je potom ušao u kuću, tamo našao pištolj „zbrojevku M-75“ i jedan upaljač marke „Dipon“, za kojega je tek kasnije ustanovio da je zlatan. Onda se vratio u dvorište, u kojem je našao petnaestak ljudi postrojenih uza zid. „Jedan od njih je bio niskog rasta i bio je najmlađi od njih i on je pretresao te ljude, a ja sam gledao prema prozorima da ne bi neko pucao na njih. Tada je jedan od pripadnika naše grupe odvojio jednu ženu plave kose i odmah se vratio i čuo sam da je pitao ‘kako ne znaš čije su to bombe i čiji su trombloni-mine’, odmah je ovu ženu gurnuo prema zidu. Neko je rekao od ove policije što imaju oznake ‘da se svi pobiju’, na šta je ovaj odmah ovu plavu ženu odveo stazom prema kući i ispalio kratki rafal po leđima i žena je pala na betonsku stazu. Ja ne znam ko je ovo uradio, ali znam da je taj izvršilac bio plav. Guljo je tada rekao ljutito i uzbuđeno da se sva ova lica priteraju uza zid i da se pobiju. Tada smo mi pucali iz više oružja, bilo je to deset ili 12 oružja. Pucao sam ja, pucao je Guljo, ja sam ispalio najviše deset metaka, pucao je i onaj mladić koji ih je pretresao, a pucalo je još šestoro-sedmoro ljudi. Svi postrojeni su pogođeni, popadali su jedni preko drugih na gomilu. Mi nismo proveravali da među njima ima preživelih, već smo se odmah povukli nazad na ulicu i ja sam primetio da je zavladala panika“, pričao je tad osumnjičeni Cvjetan, spominjući imena koja će se kasnije, tek ovih dana, pojaviti u vezi sa snimkom iz 1995. godine, u Trnovu u Bosni i Hercegovini, gdje su likvidirana šestorica Srebreničana, od čega četvorica maloljetnika: starješina i „dobar momak“ s nadimkom Vuk, čovjek s nadimkom „Guljo“, Dragan Medić, rođeni brat komandanta Boce s početka teksta, inače Slobodana Medića (nedavno uhapšenog u „slučaju Trnovo“), komandiri Brka i Žućo, „komandir Rajko i ovi iz SAJ-a“, te pukovnik Živko Trajković koji se „div-junacima“ u Prolom Banji „zahvalio na izvršenom zadatku i od tada smo znali da pripadamo rezervnom sastavu SAJ“.
Bilans izvršenog zadatka je slijedeći: 14 mrtvih, uključujući žene i djecu. Ubijena su djeca: Nora, Špend, Špetin, Dafina, Arbid, Mimoza i Albion, star samo 20 mjeseci. Teško je ranjeno petoro djece Bogujevci, Saranda, Fatos, Jehona, Liri i Genc, rođeni u rasponu od 1985. do 1993. godine.
Ta djeca, koja i danas s posljedicama tadašnjeg ranjavanja (a valja, pravde radi, spomenuti dr Dragana Markovića, liječnika SAJ-a, kao i Spasoja Vulevića, pripadnika SAJ-a i Zorana Simovića Tutinca, komandanta beogradske jedinice SAJ-a, koji su ranjenu djecu prebacili u prištinsku bolnicu), žive u Mančesteru u Velikoj Britaniji i svjedočili su pred beogradskim Okružnim sudom prošle godine. Oni su, među petoricom ponuđenih „uzoraka“, prepoznali optuženog Cvjetana kao čovjeka koji je pucao u njihovu majku.
Istraga počinje u Prokuplju, dakle, pet godina prije no što su preživjela djeca prepoznala Cvjetana. Još je euforija zbog „pobjede nad NATO-om“ u zraku, te vijeće Okružnog suda u Prokuplju (predsjeda Branislav Đ. Niketić) 16. juna 1999. obustavlja istragu i ukida pritvor Cvjetanu i Demiroviću. U rješenju se konstatira da je, u „raščišćavanju terena“ (kako Cvjetan reče, tamo gdje nije bilo UČK!), jedna grupa u kojoj je bio i Cvjetan „naišla na grupu ljudi u kojoj se nalazilo lice osumnjičeno da je bio terorista, pa je došlo do pucnjave i do lišavanja života ljudi navedenih u rešenju o sprovođenju istrage“, a iz spisa se „ne može sa sigurnošću zaključiti da je i okrivljeni Cvjetan Saša lišio života neko lice iz te grupe građana obzirom da ih je bilo više lica koja su pucala“. Terorist je, u ovom slučaju, onaj čovjek iz podujevskog dvorišta, mjesta zločina, kojega je Cvjetan, u prvom svom iskazu pred istražnim sucem, opisao kao čovjeka koji je „po konstituciji i građi i po svemu bio pripadnik UČK“.
SUĐENJA: Skandaloznu odluku prokupačkog istražnog suca ukida, povodom žalbe tamošnjeg tužioca, Vrhovni sud Srbije. Demirović je u tom trenutku već u bijegu (kasnije ga se nalazi u Kanadi), to se nikoga ne tiče, a predmet stoji u nečijoj ladici. I tako sve do promjene vlasti, kad se aparat ipak pokreće, pa 15. novembra 2001. godine ipak ponovo hapsi dostupnog Cvjetana, mirnog građanina i susjeda građana Novog Sada. Postupak 2002. godine, u kojem je Demirović kao nedostupan sudu izdvojen, kreće u Okružnom sudu u Prokuplju u oktobru 2002: optuženi Cvjetan povlači svoje priznanje, te tvrdi da tom prilikom nije bio prisutan njegov (po službenoj dužnosti) branilac Dragutin Stanković. Dotični je, u međuvremenu, umro i ne može svjedočiti: badava što u zapisniku na dva mjesta stoji njegovo ime, što je dostavnica uručena i on potpisao istoga dana kad Cvjetan priznaje (24. maj 1999), što je inkasirao i honorar, sve po advokatskoj tarifi, iz budžeta suda: ta će se okolnost, u osporavanju sudske tipkačice, pokazati kao jedna od odsudnih za ukidanje presude beogradskog Okružnog suda. Naime, u toku suđenja u Prokuplju, v.d. okružnog tužioca dobija prijeteća pisma, a oko zgrade suda bauljaju bivše „škorpijice“, sve sa transparentima i „pravednim gnjevom“ zbog suđenja pripadniku te patriotske udruge. Zbog toga, Vrhovni sud Srbije delegira novi sud, Okružni u Beogradu, da dalje vodi postupak.
Okružni sud u Beogradu, vijeće sutkinje Biljane Sinanović, proveo je potom suđenje; nije da i u tom postupku nije bilo prijetnji sličnih onim prokupačkim. Prodefilirali su tu svjedoci čija imena danas, 2005. godine, nakon – za neobaviještenu javnost – šokantnih snimaka iz Trnova, viđamo na potjernicama i u vijestima o hapšenju. Promatrači spominju i ono što je jedan od glavnih svjedoka, Goran Stoparić (1999. također pripadnik Škorpiona) izjavio pred sudom, u svojim vlastodušnim borbama da li da ponovi ono što je pred zakonom i valjda po savjesti izjavio još u Prokuplju: „Predočene su mi sve posljedice ovakvog i sve prednosti onakvog svjedočenja.“ Pametnome dosta, pogotovo stoga što ima onih koji svjedoče da je Stopariću – koji je u Podujevu 1999. godine vidio Škorpione koji izlaze iz dvorišta i mijenjaju okvire na puškama (iako za Cvjetana u tom detalju nije bio siguran) – lično Medić zvani Boca prijetio ako ponovi ono što je kao istinu izrekao u prokupačkom sudu.
Ishod suđenja bio je 20 godina zatvora za Sašu Cvjetana. U razlozima iz kojih je Vrhovni sud Srbije ukinuo presudu vijeća sutkinje Biljane Sinanović, ne ulazeći u njihovu procjenu, valja – s „vremenskom distancom“ – istaknuti tek ponešto (preskačući mrtva advokatska usta koja, po logici stvari, govoriti više ne mogu) što je na vrijednosti s tom vremenskom distancom dobilo.
NEDOSTACIIOBRAZLOŽENJA: Prvo: drugostepeni sud, naime, nije prihvatio obrazloženje prvostepenog da Škorpioni nisu evidentirali oružje koje su preuzimali prije „akcija“, kako je to tvrdio jedan (brojkom: 1) svjedok; da jesu, naime, moglo bi se utvrditi na osnovu serijskog broja oružja i osobe koja je oružje zadužila, tko je toga dana 1999. godine pucao i ubio 14 civila i ranio još petoro djece. Čovjek koji je predavao i nazad preuzimao oružje od Škorpiona nakon Podujeva, Srđan Manojlović, jasno je pred sudom, u istrazi i na glavnoj raspravi, izjavio: „Upravo zbog manjka vremena mi nismo upisivali brojeve puški, mislim na fabričke brojeve po vojnicima… Oružje nisu zaduživali po broju, već sam im ja lično predavao u ruke samo po jednu pušku, a razduživali su se tako što su puške predavali direktno u kamion u mojem prisustvu.“ Sam optuženi Cvjetan kaže da su oružje, bez popisa, preuzimali „konzervirano, s tim oružjem nas niko nije zaduživao, samo su nam ih podelili“, dok veliki šef Medić Boca kaže: „Naoružanje je delio Manojlović Srđan i isto je deljeno odmah po prispeću, deljeno je po glavi, bez upisivanja brojeva i nekih posebnih formalnosti u zaduženju, jer se za to nije imalo vremena.“ Balističko vještačenje konkretnog oružja, dakle, tu nema svrhe ni mogućnosti: u istovjetnom slučaju, na primjer, teško bismo dokazali bilo koji drugi ratni zločin (ne samo ekskluzivno „srpski“: oružje su vlasti, od Triglava do Đevđelije, svojim „škorpijicama“ i vitezovima dijelili „po glavi“ heroja, ne po serijskom broju).
Drugo: obdukcija je, prema presudi Okružnog suda, izvršena na 11 leševa, a u dispozitivu se navodi 14 strijeljanih albanske nacionalnosti, pa se kaže – uz konstataciju da se u presudi ne navodi zašto se činjenica 11 obdukcija uzima kao dokazana – da je takvo utvrđenje suda „nejasno, jer se ne zna na kojih 11 leševa se odnosi i ono što je osnovno ne daje se sadržaj ovih obdukcionih nalaza, tako da se ne zna šta je uzrok smrti kod svakog lica pojedinačno, šta je taj uzrok izazvalo, ne znaju se povrede na svakom pojedinačnom lešu s preciznim opisom njihove lokacije i kakvim sredstvom su povrede nanete.“
U prvostepenoj presudi se kaže: istražni sudac je bio na mjestu događaja, obavljen je uviđaj, vještak balističar je ustanovio da sve čaure nađene na licu mjesta i podvrgnute analizi, potječu iz istog oružja („Kalašnjikov“ 7,62 mm), a svjedoci su potvrdili identitet njihovih najbližih ubijenih toga dana u Podujevu. U presudi, dalje, stoji: „Iako su leševi upućeni Institutu za sudsku medicinu KBC Priština, obdukcija nije vršena, a leševi su 1. ili 2. aprila 1999. godine vraćeni u Podujevo“, gdje su sahranjeni na postojećem muslimanskom groblju. Ekshumacija je ipak izvršena dva i pol mjeseca kasnije, 18. juna 1999, naknadno uz prisustvo KFOR-a, te je „iz zapisnika o obdukciji utvrđeno da je obdukcija izvršena na 11 leševa“. Zapisnici o obdukciji postoje u sudskom spisu ukinute presude, bez obzira na to što drugostepenom sudu „tri leša fale“. Zašto, jasno je iz citiranoga: fućkalo se nekom u Prištini za leševe iz Podujeva, ionako su bili albanski!
Optuženi Cvjetan, kojem se ponovo sudi pred istim vijećem sutkinje Sinanović, prošloga je tjedna isključen s glavnog pretresa: nije mu se svidjela odluka vijeća da neće pozvati neke „njegove“ svjedoke, među ostalima i jednog „škorpiona“ koji je pripadnik sudske straže Specijalnog suda, koji se sam nudio da svjedoči u njegovu korist. Sutkinji je rekao da „tko je, bre, ona“ da mu sudi, da ga drži u sudnici, da ga udaljava iz nje. Isti taj je 12. marta 2003. godine, nakon što se pronio glas da je ubijen premijer Zoran Đinđić, vijeću – u sudnici, pred publikom – slavodobitno izjavio: „Gotovo, sve je završeno, sad ću ja biti ministar pravde.“
Koliko su godina vlasti čekale da pohapse njegove sudrugove iz Škorpiona koji su se „proslavili“ u filmu o egzekuciji Srebreničana, skoro da je bio u pravu. Da nije bilo tog amaterskog filmskog uratka, da se nije nanovo u javnosti iskopala odluka da Škorpioni pripadaju MUP-u, da nije drugih snimaka gdje ti divlji gestom i odsječnom naredbom ubijaju obične pitome i civilne „pakete“…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Dirljivo izgledaju natpisi koje stariji građani nose na nekim antirežimskim akcijama, a na kojima se na različite načine ispisuje ista poruka: “Studenti, molimo vas, spasite nam državu!” Trenutno je blokirano tridesetak fakulteta, sa tendencijom da se ovaj broj značajno uveća, a masovnost demonstranata poraste, čemu uveliko doprinosi osionost Vučićeve vlasti. Snaga studentskog bunta iskazuje se kroz rađanje kompleksne i inovativne kulture otpora koja je do sada toliko nedostajala, kao i kroz međusobnu solidarnost
“Lično me je napao batinaš za koga sam kasnije saznao da je član vladajuće partije. Prisustvovao sam i napadu na Pavla Cicvarića od strane još jednog člana Srpske napredne stranke, kao i na još neke aktiviste. To je zaista tragičan prizor: u jednoj državi, visoki zvaničnici vladajuće partije na ulicama napadaju studente koji mirno stoje”, kaže za “Vreme” Petar Seratlić
Studenti iz Niša poručuju svojim kolegama da su tu i da ne ćute. Iako im je trebalo malo više vremena da se odazovu blokadama, pokazuju istrajnost u nameri da dođu do cilja, a to je svakako ispunjenje zahteva. Neki su zabrinuti kako će polagati ispite, a neki su samouvereni da su položili onaj najvažniji – iz etike i solidarnosti
Istraživanje NSPM – Beograd 2024.
11.decembar 2024.Đorđe Vukadinović i istraživački tim NSPM
Nezadovoljstvo naprednjačkim upravljanjem Beogradom polako ali sigurno gazi preko opštinskih međa i “urbano-ruralne” granice. Naime, svega 27,8 odsto građana Beograda SNS-SPS vladavinu glavnim gradom ocenjuje kao “sposobnu i efikasnu”, dok čak 40,1 procenat smatra da je “nesposobna i koruptivna”. A raspoloženje prema aktuelnom gradonačelniku još je i gore od toga
Uticaj Moskve u Srbiji danas je u prvom redu posledica tri fenomena: pitanja statusa Kosova, energetske zavisnosti Srbije, kao i postojanja većinske proruske orijentacije javnosti čak i nakon agresije na Ukrajinu, u šta se uklapa delovanje (pro)ruskih medija. Kako prenose mediji, Srbija je jedna od retkih evropskih zemalja koje su dopustile delovanje ruskih službenih medija (Sputnjik, RT – Russia Today) na svojoj teritoriji. Uz to, neke od najgledanijih srpskih TV stanica sa nacionalnom frekvencijom, poput TV Happy, imaju specijalizovane dnevne emisije čiji je sadržaj u službi ruske propagande
Dok dezavuiše najbliže saradnike i pokušava da uplaši narod kukanjem na „hibridni rat“ i zazivanjem tajnih službi, u obraćanju predsednika Srbije Aleksandra Vučića sve više se oseća smrad sumpora iz Šešeljevih dana
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!