"Milan Lukić i njegovi ljudi oteli su i pobili otete iz voza", obelodanio je Petrović što je samo za trenutak dalo nade da će se zločin rasvetliti i utvrditi ko ga je i po čijem nalogu počinio. Naravno, to se nije dogodilo
„U akciju sam pošao kao patriota…“, bila je prva rečenica Đorđa Ševića (32), jednog od četvorice optuženih u beogradskoj Palati pravde zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Zapravo, ubistva 17 građana SRJ muslimanske nacionalnosti iz sela Sjeverin 22. oktobra 1992. godine kod mesta Mioč. Izgovorena pomenuta rečenica, stekao se utisak, nije očevidno izazvala očekivanu reakciju, ni sudskog veća ni prisutnih u sudnici upućenih u detalje bestijalnog mučenja i masakriranja bespomoćnih žrtava. Naravno, pre likvidacije sve žrtve su bile brižljivo opljačkane u opšteprihvaćenom maniru „patriota“, posebno pripadnika Srpske radikalne stranke među kojima je bio i Šević.
Rođaci nestalih, 1992.
Pored Ševića na optuženičkoj klupi je i Dragutin Dragičević (34) iz Srebrenice, dok su glavni akter zločina Milan Lukić (36) i Oliver Krsmanović (40) u bekstvu, te im se sudi u odsustvu. Sva četvorica su, inače, bili pripadnici zloglasne paravojne formacije Osvetnici predvođene Lukićem.
Masakr civila iz Sjeverina nije bio prvi zločin nad muslimanima: u proleće 1992. godine pripadnik policijsko-pljačkaške jedinice Žute ose Dušan Vučković Repić u Domu kulture u Čelopeku, nedaleko od Zvornika, ubio je takođe 17 civila muslimana i 30 ranio uz prethodno iživljavanje hladnim oružjem. Osuđen je prvostepenom presudom na sedam godina zatvora, a svoje članstvo u Šešeljevoj stranci je objasnio: „Niko drugi me ne bi primio zbog mog rastrojenog psihičkog stanja.“ Nema sumnje da je među pripadnicima Šešeljeve stranke bilo najviše psihički poremećenih, budući da je svaki dobrovoljac bio dobrodošao. Bili su primani bez ikakvog zdravstvenog pregleda.
Đorđe Šević je pred sudom objasnio da je nekoliko puta, kao dobrovoljac SRS-a, odlazio na ratište i da je Milana Lukića upoznao u Višegradu sredinom 1992. godine. Očigledno je Šević bio takozvani vikend-ratnik, kakvih je i u Beogradu bilo u velikom broju. Vraćali su se sa opljačkanim novcem, zlatom i rukama krvavim do ramena.
Šević tvrdi da nije znao da u akciji koju je predvodio Milan Lukić 22. oktobra 1992. treba da iz autobusa otmu sve muslimane niti je znao šta će im se kasnije dogoditi. „Oliver Krstanović je vozio kamion sa otetima do Višegrada. Ja sam tu izašao iz automobila i otišao u stan. Ne znam šta su uradili sa muslimanima jer sam sutradan otputovao u Rumu. U toj akciji je učestvovalo dvadesetak naših boraca“, pričao je Šević pred sudom ne sećajući se mnogih detalja, tako da je većina pitanja sudije ostala bez odgovora. „Ja uopšte nisam znao da se naša jedinica zove Osvetnici“, tvrdio je Šević. Drugooptuženi Dragutin Dragićević, zvani Bosanac, pred sudom se za sada brani ćutanjem, odnosno ništa ne priznaje, što u ovakvim situacijama advokati preporučuju svojim klijentima kako bi se dobilo u vremenu za smišljanje teze odbrane i kompletnijeg sagledavanja procesa.
Milan Lukić je posebna priča. Zbog mnogobrojnih zverstava počinjenih tokom ratnih sukoba, uglavnom nad civilima, dobio je nadimak Zver. Njegova jedinica Osvetnici bila je deo Vojske Republike Srpske i uživala je punu podršku, kako većine srpskog stanovništva Republike Srpske tako i vlasti u Beogradu. Bio je slavljen kao nacionalni heroj, pa se pretpostavlja da se poput Karadžića i Mladića nalazi negde u planinama pod zaštitom svojih saboraca. Lukić je u Beogradu bio uhapšen početkom 1993. godine zbog sumnje da je na železničkoj stanici Štrpci krajem februara 1992. „protivpravno lišio slobode“ 17 putnika iz voza Beograd–Bar“. To se sigurno ne bi dogodilo da se izvesni Duško Petrović, ratni dobrovoljac iz Despotovca, nije pojavio sa tvrdnjom da je bio svedok otmice. „Milan Lukić i njegovi ljudi oteli su i pobili otete iz voza“, obelodanio je Petrović što je samo za trenutak dalo nade da će se zločin rasvetliti i utvrditi ko ga je i po čijem nalogu počinio. Naravno, to se nije dogodilo zahvaljujući pre svega tada već bivšem ministru policije i predsedniku Odbora za odbranu i bezbednost Veća republika Skupštine SRJ Radmilu Bogdanoviću, i dalje uticajnom i pouzdanom policajcu koji je više puta ponavljao: „dok sam živ ostaću ministar policije i pripadnik službe“ („Ekspres“, 22. jul 1994. godine).
Uhapšeni Lukić bio je predat istražnom sudiji beogradskog Okružnog suda Dobrivoju Gerasimoviću, koji je protiv uhapšenog pokrenuo istražni postupak. Tokom istrage bili su saslušani brižljivo odabrani svedoci, koji ili nisu ništa znali ili su, po svemu sudeći, bili stručno preparirani, tako da su „zaboravili“ ono što su govorili odmah posle otmice. Dvojica sprovodnika voza, policajci SUP-a Užice, Miroslav Vranić i Zoran Udovičić, kao i otpravnik vozova Slobodan Ičagić bili su sasvim sigurni da čoveka na predočenoj fotografiji nisu videli prilikom otmice muslimana iz voza. Ipak, jedan od saslušanih svedoka, čije ime sudija Gerasimović nije pominjao, ispričao je da je bio prisutan kad je svojevremeno Milan Lukić negde na nekom fudbalskom igralištu priredio takmičenje u brzom klanju muslimana i osvojio prvo mesto: za tri minuta prerezao je grkljan dvanaestoric, dok je drugoplasirani za isto vreme zaklao devet žrtava. Sudija Gerasimović bio je ozbiljan čovek, nije imao razloga da laže. Istraga nije mnogo insistirala na ispitivanju Vranića, koji je nekoliko dana posle otmice identifikovao Lukića kao jednog od kidnapera. Tada je na pitanje da li poznaje čoveka na fotografiji odmah odgovorio: „To je Milan Lukić.“ Dvojica policajaca su objasnili da su u patrolnom listu imali naredbu MUP-a Srbije da dozvole ulazak u voz vojnim formacijama Republike Srpske radi potrage za vojnim obveznicima i beguncima. Indikativno je što u istrazi nisu bili saslušani ključni svedoci, bliski i dalji rođaci otetih muškaraca. Naravno, bilo je razumljivo što istražni sudija nije nastojao da angažuje policiju kako bi našli „dva crnca i devet Srba“, koji su, prema pisanju režimske štampe, takođe bili žrtve otmičara. To je zapravo bila poruka vlasti da zločin valja marginalizovati jer, eto, to se događa ne samo muslimanima već i crncima, pa čak i Srbima.
Istraga je posle dvadeset dana bila okončana uz konstataciju da nema dokaza o Lukićevoj krivici. Svom dobrom prijatelju i drugu iz detinjstva sudija Gerasimović je u poverenju objasnio da je zločin bio naručen iz vrha MUP-a i da igru vodi bivši ministar Radmilo Bogdanović. Prilikom puštanja iz KP Zabela Lukića su, opet u režiji MUP-a, sačekali policajci i sa lisicama na rukama smestili u Beogradski centralni zatvor. Kakve li slučajnosti: baš u to vreme stigao je u beogradski Okružni sud zahtev istražnog sudije na Palama da se Lukić izruči Republici Srpskoj zbog sumnje da je tamo počinio neko razbojništvo. „Ekstradicija“ je bila obavljena u rekordnom roku.
Bio je to vrhunac burleske u zajedničkom izvođenju vlasti Srbije, odnosno MUP-a, i vlasti sa Pala koje su Lukiću priredile veličanstven doček kao junaku i heroju koji je, eto, nevin stradao. Bio je i odlikovan tom prilikom. Vratio se u Višegrad, otvorio kafić i u bermudama sa dva pištolja na bokovima šepurio se gradom uz pratnju dvojice gorila.
U beogradskoj Palati pravde takođe je bilo održano malo slavlje: u kabinetu istražnog sudije Gerasimovića, u prisustvu Radmila Bogdanovića koji je doneo flašu viskija „čivas regal“, nazdravljeno je završenoj predstavi, zapravo uspešno okončanom izručenju Milana Lukića.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Vrh vlasti širi strah i paniku od revolucija, od nekih “Beomajdana”, od krvi po ulicama, da bi se zapravo otvorio prostor za napad na slobodu govora. Oni vide opasnost u Srbiji od slobode govora. Pokušavaju da ubede slobodan narod da se odrekne svojih sloboda i prava. Njihova kampanja Zbijmo sada redove da bismo odbranili Srbiju intenzivna je jer žele da ubede ljude da je opravdano targetirati građane, razvijati nesigurnost i širiti autocenzuru. Šire strah da će vas neko pokupiti na aerodromu, u prodavnici, prolazu i da bi mogli da vas podvedu pod neko krivično delo
Na osnovu nedavne posete Donalda Trampa Mlađeg, koja se nadovezuje i na letošnju posetu Džareda Kušnera, Trampovog zeta i bliskog savetnika, deluje da Beograd ulaže dosta energije u pronalaženje prečica za dolazak do Trampove naklonosti, u nadi da bi to ubrzalo uspon u bilateralnim odnosima. Ipak, načelni pravac kretanja biće sličan ko god da pobedi, te se ne treba olako nadati ubrzanju napretka u odnosima u slučaju Trampove pobede, koja donosi sa sobom i neke prednosti i neke izazove. Zbog toga ni ne čudi što se zvanični Beograd opredeljuje da deluje na dva koloseka, odnosno da paralelno radi i na približavanju demokratama
Junak naše priče u politici je praktično od početka višestranačja, pa opet – ništa. Nebojša Bakarec, uprkos trudu, ostaje toliko neupadljiv da ga upravo to čini posebnim i zahteva dublju analizu
Pokrajina je prestala da postoji kao politički entitet, u to nema nikakve sumnje. Njene institucije rade samo onoliko koliko služe za finansiranje SNS-ovskih potreba, a gradovi su pretvoreni u beživotne kasabe. Novi Sad je nabubreo, ali ne od aktivizma, kulture i života nego od prostakluka, pohlepe, divlje gradnje i urbanističkog kriminala. Autonomaške političke stranke ne postoje, mrtve su i nevladine organizacije
Lanci snabdevanja i položaj radnika u stranim firmama
Hiljade ljudi u Srbiji pravi kablove ili gume za nemačke automobile. Radnici kažu da je posao težak, plata loša, a šefovima “samo bičevi fale”. No, sada na kršenje prava mogu da se požale i direktno u Nemačkoj. “Vreme” istražuje da li to ičemu vodi
Gradonačelnik Loznice Vidoje Petrović, poznat pod nadimkom Knez, podneo je ostavku, pošto je 20 godina bio na tom mestu i niko mu ništa nije mogao. Petrović je ostavku podneo još početkom avgusta, ali ju je tek sad aktivirao, videći u kom smeru idu protesti protiv iskopavanja litijuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!