I dalje će "usko grlo" za sređivanje stanja u pravosuđu u celini, i u sudstvu i u tužilaštvu, biti parlament
Prošloga tjedna dana u Vrnjačkoj Banji održani su ovogodišnji „Sudijski dani 2008“, na kojima se – u organizaciji Vrhovnog suda Srbije – okupio impozantan broj sudaca, predstavnika svih sudova u Srbiji, ali i tužilaca i advokata. Jedinstvena je to prilika da se, nakon svečanog otvaranja, suci izjadaju jedni drugima, predoče probleme, pokušaju usput za neke sporne praktične probleme i naći validno rješenje.
Pažljivom promatraču ova je posljednja funkcija takvih skupova bila i najočitija: u slobodno vrijeme ručka i večeri po cijeloj se toj lijepoj Vrnjačkoj Banji moglo vidjeti „grozdove“ sudaca, u šetnji ili za nekim stolom kafića, koji su vrlo prilježno raspravljali o nekoj njima zanimljivoj pravnoj problematici.
No, osim toga – svake hvale vrijednoga – pravničkog „brušenja“ profesionalaca, jedan dio oficijelne rasprave, a još više one neslužbene bio je u znaku onoga što je, otvarajući uz ostale zvaničnike skup, najavila agilna ministarka pravde Snežana Malović, predstavljajući u najosnovnijem cijeli set pravosudnih zakona koji bi se uskoro trebali naći pred parlamentom, da će u bliskoj perspektivi doći do neke vrste reizbora svih sudaca u Srbiji.
PITANJE SVIH PITANJA: Anegdota kaže da se u ta dva „banjska“ dana nerijetko za nekog neraspoloženog sudiju u društvu reklo: „Ma pusti, muči ga reizbor“, ali činjenica je da je to u toj – kao i u tužilačkoj – branši pitanje koje svaki pojedinac vidi kao pitanje broj jedan.
Najnoviji realni strah sadašnjih sudaca proizlazi iz spomenutih prijedloga zakona: svi će suci, naime, ako ovaj set zakona bude izglasan u parlamentu, proći kroz neku vrstu reizbora, usprkos tome što im je ustavna pozicija napokon osigurala doživotno obnašanje sudačke funkcije. Tome se promptno usprotivilo Društvo sudija Srbije, koje najprije zamjera to što nije bilo i oni nisu sudjelovali u široj javnoj raspravi o budućim zakonskim rješenjima, a potom i (uz ostalo) stoga što prvi saziv Visokog savjeta sudstva – koji će u svemu imati relativno najvažniju ulogu – neće birati sami suci, već ponovo netko drugi. Parlament, naime.
U proceduri je i budući zakon o Visokom savjetu sudstva, po kojem će on imati 11 članova: predsjednika Vrhovnog kasacionog suda (još nepostojećeg, jer još nije „zaživjela“ odavno usvojena mreža sudova), ministra pravosuđa i predsjednika nadležnog odbora Skupštine Srbije, šest sudaca, te dva istaknuta pravnika, jednog advokata i jednog profesora (nekog od) pravnog fakulteta.
Problem već sad možemo detektirati: prvi saziv Visokog savjeta sudstva, kao i reizbor sudaca samih, ponovo mora „amenovati“ Skupština Srbije. Suci već sad rumore međusobno da će im budući sastav Visokog savjeta jasno ukazati kako će se stvari dalje razvijati, u pravcu pravog raščišćavanja stanja u sudstvu (a jednako je i kad je o tužilaštvu riječ) ili još jednoj praksi utjecaja politike i stranaka na struku.
KRITERIJUMI I SISTEM: Svi kriteriji za ocjenu rada sudaca i tužilaca tek trebaju biti doneseni, u trenutku kad budu formirani nadležni savjeti za suce i tužioce; to će definirati ti organi, a ne zakoni koji će se uskoro naći pred poslanicima Skupštine Srbije i upravo je u tome, vjerojatno, najveći problem.
Sami suci i sami tužioci, naime, ili bar jedan dio njih, imaju unutar svog ceha svoje – iako nepropisane – kriterije na osnovu kojih procjenjuju vlastiti rad; zato je još za bivšeg ministra Zorana Stojkovića, kad je o tužiocima riječ, propao politički pokušaj smjena i difamacija tadašnjeg zamjenika specijalnog tužioca za organizirani kriminal Mioljuba Vitorovića i pogotovo treće općinske tužiteljice u Beogradu Gordane Čolić. Kad je o njoj riječ, pojavile su se ministrove opaske, koje nisu bile utemeljene ni u čemu, ni zakonski niti u pravilnicima. Struka je već tad upozoravala da se moraju napraviti konkretni kriteriji za procjenu tužilačkog i sudačkog rada (kako to sudac Okružnog suda u Beogradu i funkcionar Društva sudija Srbije Omer Hadžiomerović stalno ponavlja: treba mijenjati sistem, a tek potom se može rješavati pojedinačne slučajeve), u suprotnom ćemo i dalje imati ovo što imamo danas, utjecaj politike – izvršne i zakonodavne vlasti – na treću granu vlasti, sudsku, koja za razliku od druge dvije nema niti stvarnu vlast, niti svoj vlastiti budžet.
Koliko god da su u posljednjih nekoliko godina stvari u pravosuđu promijenjene nabolje naporom same struke i Ministarstva pravde, situacija je i dalje prilično teška: sudovi su zatrpani predmetima, a nova organizacija sudova više puta je odgađana. Doneseni su u Skupštini Srbije silni novi zakoni, među kojima i umnogome neupotrebljivi Zakon o krivičnom postupku, čija je primjena posljednji puta odgođena za januar 2009. godine; kako stvari stoje, pokazuje činjenica da je aktualno Ministarstvo pravde već oformilo nove komisije za izradu novog krivičnog zakona i zakona o krivičnom postupku. Tek prije nekoliko dana parlament se udostojio razriješiti suce i tužioce kojima je davno mandat istekao, bilo da su ispunili zakonske uvjete za obaveznu penziju (u većini), bilo da su iz nekog razloga razriješeni, poput bivšeg suca Vrhovnog suda Srbije koji je napokon formalno oslobođen funkcije prije tih nekoliko dana, nakon što već uveliko služi pravomoćnu zatvorsku kaznu zbog sramotne zloupotrebe svoje sudačke funkcije i časti.
Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”
Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste
Srbija se u Evropi sada i javno naziva “žarištem” na kojem se vrbuju i za sabotaže obučavaju ruski ljudi. O tome se u Beogradu samo ćuti
Neko će reći, pa šta te čudi što su “Zvezdini” navijači razvili gigantsku fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i zajedno sa “Grobarima” skandirali njegovo ime? Da je bilo samo to, niko možda ne bi ni reagovao. Kao – to su već radili i šta sad? Ali sve to je začinilo ono što je pisalo ispod te slike, taj pogani poklič “Pravac Potočari”. Reč je najodvratnijoj stvari koja se ikada pojavila na toj tribini i na tom stadionu. Zbog toga bi ga trebalo zatvoriti za sva vremena
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
