
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Redovni profesor Pravnog fakulteta
Osnovni podaci: Ratko Marković je rođen 8. decembra 1944. u Požarevcu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Kruševcu. Pravni fakultet u Beogradu završio je 1967, sa prosečnom ocenom 10, magistrirao je 1973. i doktorirao 1976. godine disertacijom pod naslovom „Izvršna vlast“. Od 1994. je redovni profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu za predmet Ustavno pravo. Bio je i prodekan tog fakulteta. Jedan je od osnivača i predavača na Policijskoj akademiji u Beogradu. „Bavim se najlepšim poslom na svetu – predajem na Policijskoj akademiji“, izjavio je.
Član je SPS-a. Govori engleski i italijanski jezik.

Profesura: Počeo je kao asistent na Institutu za uporedno pravo jer ga na Pravnom nisu primili, zbog nepotizma, pošto je Ratko zet čuvenog profesora Radomira Lukića. Potom je radio na Stomatološkom fakultetu, kao asistent, docent i vanredni profesor i predavao društvene nauke, marksizam i sociologiju. Godine 1980. „seli se“ u Kragujevac gde radi kao vanredni, potom i redovni profesor. Sredinom osamdesetih vraća se u Beograd i predaje upravno pravo.
Bio je član redakcije „Gledišta“, zamenik glavnog i odgovornog urednika „Anala“ Pravnog fakulteta, i predsednik Upravnog odbora „Službenog glasnika“ Srbije.
Objavio je 230 naučnih radova, uglavnom iz oblasti ustavnog prava.
Politička karijera: Za potpredsednika u Vladi Republike Srbije izabran je 18. marta 1994. i na tu funkciju je reizabran 18. februara 1998. godine, a ostao do oktobarskih promena 2000.
Kao potpredsednik Vlade radio je na izradi mnogih zakona, od kojih je najsporniji Zakon o univerzitetu, kojim je ukinuta njegova autonomija i posle koga je za nepune dve godine oko 200 nastavnika i saradnika izgubilo posao zbog političke nepodobnosti i neposlušnosti.
Savet Beogradskog univerziteta je 2003. objavio odluku Suda časti kojom se javno osuđuju svi akteri donošenja i sprovođenja Zakona o univerzitetu iz 1998. U toj odluci Suda časti je naveo da nekoliko desetina profesora ne zaslužuju da budu članovi akademske zajednice jer su aktivno učestvovali u donošenju i sprovođenju tog zakona. Ratko Marković, je jedan od nedostojnih.
Pregovarač: Bio je član pregovaračkog tima za dijalog sa kosovskim Albancima. Nakon pregovora u Rambujeu izjavio je: „Sad smo kao ranjena osoba koja pristaje na amputaciju ruke ili noge da bi spasila život, i stoga smo pristali na amputaciju Kosova da bismo spasili sopstvenu državu i narod.“
Ustavotvorac: Bio je i član Komisije za ustavna pitanja Skupštine Socijalističke Republike Srbije, sudija Ustavnog suda Jugoslavije, poslanik u Veću građana savezne skupštine.
Učestvovao je i u pisanju Ustava Srbije od 1990, Ustava SR Jugoslavije od 1992. i Ustava Crne Gore od 1992.
Vojnik partije: Na prvim višestranačkim izborima bio je kandidat SPS-a. Izgubio je i nakon toga podneo ostavku. „Na mojoj kandidaturi stranka je izgubila jedno mesto u parlamentu. Ja ostajem veran vojnik naše stranke, ali više nipošto ne mogu biti u njenom ‘generalštabu’, jer sam izgubio bitku.“
Otkriće: Kao potpredsednik Vlade Mirka Marjanovića, zajedno sa Vojislavom Šešeljom i Milovanom Bojićem obznanio je da „CIA finansira srpsku opoziciju i medije“.
Srpska demokratija: „Pečat našem višestranačju dali su isuviše žustri, plahoviti, neobuzdani i ljudi tanušnog znanja i nedovoljne opšte kulture.“

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve