Divim se ovim ljudima koji sve ovo stoički podnose. I pored diskriminacije na ličnom i međunarodnom planu, oni ne posustaju i svakog dana šalju svetu poruke da je ovo zajednička borba čovečanstva protiv virusa, a ne ljudi međusobno, šalju timove i nesebičnu pomoć Italiji, Iranu, Srbiji, gde god treba
Za „Vreme“ iz Sjamena
Vest o zatvaranju Vuhana u totalnu izolaciju sam saznala na odmoru u Kuti, na Baliju. Znala sam za virus i pre nego što sam krenula, ali nisam uopšte obraćala pažnju, misleći da je stvar lokalna i da će se verovatno završiti kao SARS. Tek kad je pokrajina Hubej zatvorena, shvatila sam da je ozbiljno i počela sam da pratim sve moguće vesti, iz Kine, sveta, od Svetske zdravstvene organizacije (STO). Prijatelj mi je uporno ponavljao da se ne vraćam, da je opasno, da ljudi umiru. Bila sam u fazonu: „Hajde iskuliraj, znaš koliko ljudi umre od gripa.“
Pošto sam imala opasno trovanje hranom i upalu uva, procenila sam da je pametnije da letim direktno za Sjamen nego da ostajem na Baliju bez zdravstvenog osiguranja ako se ovo rasplamsa, ili da presedam par puta do Beograda i provedem preko 30 sati po avionima i aerodromima, koji su inače leglo zaraza. Znala sam da ću u Sjamenu biti sigurna, šta god da bude, jer to je jedan od boljih gradova za život.
Poruke iz Kine od strane nadležnih su počele da pristižu, da je na snazi izolacija, da peremo ruke, da ne izlazimo bez potrebe, virus voli suvo grlo, nos i oči, da se pije vruća voda, nosi maska, ne pipa lice, izbegava blizak kontakt, da se posebno vodi računa ako smo boravili ili bili u kontaktu s nekim iz Vuhana, te da se odmah prijavimo na te i te brojeve ili onlajn ako primetimo suv kašalj, povišenu temperaturu, malaksalost, otežano disanje, kao i da će izostavljanje bitnih informacija biti sankcionisano. Dobili smo i spisak bolnica koje će raditi testiranje, ako se uputimo u bolnicu, da idemo peške, ili svojim kolima, da izbegavamo gradski prevoz.
U avionu je toalet bio zatvoren sve vreme, hrana ništa, samo za poneti. Dobili smo formular da ispišemo istoriju putovanja, letove i konekcije, kontakt, da štikliramo upitnik o zdravstvenom stanju proteklih sedam dana, i da napišemo ako imamo neke druge simptome. To je uredno ispregledala jedna osoba pre nego što nam je opet izmerena temperatura i dozvoljeno da stanemo u red za kontrolu pasoša.
U PUSTOM GRADU
Sjamen, gradić preko puta Tajvana od nekih pet miliona stanovnika, kao i ostatak Kine već je bio u izolaciji. Aerodrom je bio prazan, sve je mirisalo na dezinfekciju. Grad pust. Muk. Ulazi u stambeni kompleks zatvoreni osim jednog, tu se meri temperatura pri ulasku i izlasku, opet se popunjava skoro sve isto kao na aerodromu. Shvatam da ću morati da menjam svakodnevne navike i da će to potrajati. Kasnije je uvedeno pravilo od 14 dana strogog karantina za sve koji dolaze iz žarišta infekcije, dok su neke provincije uvele ovaj princip za sve putnike.
U gradu ništa osim supermarketa, prodavnica, apoteka i vitalnih službi nije radilo. Kad se izlazi napolje, procedura, obučeš se slojevito, staviš masku, pokupiš kosu, nosiš rukavice ili papirne maramice za lift i sve ostalo što treba da pipneš. Stanari su dobili personalizovane kartice kako se ne bi ušunjao neko ko tu ne živi. Dva puta su me obilazili i treći put doneli maske. Osposobili su linije na ruskom, engleskom, francuskom, nemačkom, španskom i japanskom. Svuda su po gradu stavljene ograde, tamo gde ih inače nema. Mere temperaturu gde god da ulaziš i izlaziš, dezinfikuješ ruke kad ulaziš u prodavnicu. Kad se vratiš, bacaš odeću na pranje, cipele dezinfikuješ, ključeve, telefon kojim se sve plaća i inače, a sad pogotovu, nikako kešom.
Ako nekoga i sretneš, sigurna distanca. Svuda tišina, kao posle apokalipse. Nikakav zvuk se ne čuje u zgradi od 32 sprata, ni danju ni noću, ni televizor, ni plač deteta, ni svađa, ni veš-mašina, ništa. Svetla uveče gore, ali žive duše nema. Čini mi se da sam jedina koja izlazi, ostali naručuju onlajn, to se dostavi ispred ulaza, i tu gomile paketa čekaju vlasnike. Koleginica u drugom kraju grada ne može napolje, svaki treći dan može samo jedan član domaćinstva, samo do prodavnice. Mnogi prijatelji su po karantinima u drugim provincijama, kako je gde koga situacija sačekala.
Dobili smo aplikacije da pratimo koliko je zaraženih, izlečenih, umrlih, kritičnih, aktivno zaraženih, i to sve u odnosu na prethodni dan. Dobili smo i aplikaciju koja pokazuje gde su zaražena mesta u gradu. Par dana kasnije je postavljena aplikacija koja proverava da li si imao kontakt sa virusom, pa tako moraš da skeniraš kod, daš broj telefona, dobiješ SMS da si bezbedan, jer ne možeš ući u bolnicu ako si prethodno imao kontakt s virusom, znači proverava se i da li je neko od tebi bliskih bio hospitalizovan. Ništa se ne prepušta slučaju. Prve dve nedelje su bile ključne za praćenje i predviđanje. U sledeće dve je trebalo da bude pik, pa lagano pad. Sjamen je odlično prošao, samo 35 zaraženih, ali to nije slučajan splet okolnosti. To je najvažnija lekcija, dakle, može se izbeći najgori scenario ako se svi ponašamo odgovorno.
foto: chinatopix / apHEROJSKA BORBA: Bolnica u Vuhanu
BITKA ZA VUHAN
Za to vreme, u Vuhanu se dešava pakao i to je bilo zaista mučno pratiti, a kamoli živeti, jer tamo borba, da ne zaboravimo, još uvek traje. Tu dolazi, za mene, onaj najvažniji moment spoznaje šta sve ovo znači za Vuhan, za ljude, za zdravstvene radnike, za volontere svih profila, za one koji grade dve bolnice za deset dana, za one koji raznose hranu svima njima, za one koji rade na statistici, virusu i vakcini, za one koji osposobljavaju fabriku da pravi preko milion maski dnevno, za one koji čiste, za one koji prave robote koji zamenjuju ljude u raznošenju hrane da se ne zaraze, jer ljudstvo je najneophodnije. Za lekare i sestre koji više od 30 sati ne skidaju maske, nose pelene za odrasle, nekoliko slojeva zaštitne opreme, za žene koje briju glave da bi uštedele vreme koga jednostavno nema, jer preko 50.000 ljudi treba samo obići. Za roditelje koji ne viđaju decu mesec i po dana i ne uspevaju ni da se sretnu, čak i kad rade u istoj bolnici. Za ljude koji leže u bolnicama i gledaju svakodnevno kako se iznose leševi koji idu na spaljivanje, za sve one koji sede u kućnoj izolaciji i brinu za sebe i svoje bližnje.
Preko 40.000 zdravstvenih radnika je poslano iz cele Kine u Vuhan. Potresne slike i svedočenja sestara koje plaču i ponavljaju: „Ali mi smo samo ljudi!“ Jer prvih dana je haos neizbežan, navala pacijenata, nedostatak testova, bolničkih kapaciteta, doktori i svi ostali se prvi put susreću sa ovakvom situacijom. Čekalo se u redovima danima, trebalo je skapirati prirodu i dinamiku virusa, pronaći neotkrivene, organizovati razne službe. Ljudi su i bežali i skrivali se, preplašeni, posebno putnici iz Vuhana, koji su imali milion dodatnih teškoća i diskriminacije na svakom koraku. Gledam ženu koja je odlučila da majku vrati kući da umre, jer nema mesta u bolnici, pa baku sa unukom koja ne sme da otvori prozor mesec dana, jer ne zna šta će s detetom ako se ona zarazi, sestru koja je preležala virus i vraća se u prve redove, lekare koji su zaraženi, pa one koji su umrli, rodbinu koja plače, i tako bezbroj ličnih priča svaki dan, nakon kojih shvatiš koliko sve to košta, fizički, psihički, u ljudstvu, ekonomski, a pritom, tamo svako i bukvalno strahuje za sopstveni život. Teško podnosim izolaciju daleko i na sigurnom od virusa, a oni divni, u svoj muci, izađu svako veče na terase i bodre jedni druge sa: „Jiayou Wuhan!“ („Ajmo Vuhan!“) Da ti srce pukne.
KINA ZA ČOVEČANSTVO
I dok se neki po svetu bave teorijama zavera, drugi šire dezinformacije, neki govore da je to najsmešniji virus na svetu, neki se ljute što već nema vakcine, Kina danonoćno radi na obuzdavanju zaraze i kupovini vremena za ostatak sveta da se što bolje spremi. Lekari u Vuhanu, i pored opšte frke oko pacijenata, nalaze vremena da satima odgovaraju na novinarska pitanja i da objašnjavaju STO timovima šta kako funkcioniše, da bi svi ostali saznali i naučili. I onda, odjednom, paf, gledamo u Italiji istu stvar, kao da se baš ništa nije dešavalo dva meseca svima nama pred očima.
Nakon tri nedelje, pošto je broj novozaraženih počeo da opada, kod mene su otvoreni parkovi, pa iako sve drugo važi i dalje, bar mogu na hajking, džogiranje, taj-či. Mesec i po dana ne radim, ne zna se kad će škole početi sa radom, mada fakulteti i državne škole drže onlajn časove. Divim se ovim ljudima koji sve ovo stoički podnose. I pored diskriminacije na ličnom i međunarodnom planu, oni ne posustaju i svakog dana šalju svetu poruke da je ovo zajednička borba čovečanstva protiv virusa, a ne ljudi međusobno, šalju timove i nesebičnu pomoć Italiji, Iranu, Srbiji, gde god treba.
Najfascinantniji od svega su upravo ta solidarnost i zajedništvo koje ovi ljudi neguju. Ovde se tačno znalo ko, šta, gde, kad, zašto i kako radi, i to se može ispratiti i u izveštajima STO. Upravo to je promenilo tok epidemije. Ovo nije stvar zdravstvenog sistema, niti jedne države. Ovo je test celog čovečanstva i svakog društva, test solidarnosti i brige za one najslabije i najugroženije, test organizacije i odgovornosti na svim nivoima, privatnom, državnom, prosveti, zdravstvu, ekonomiji, nauci, medijima, stambenim jedinicama, na lokalu, test individualne odgovornosti i prisebnosti. Bojim se da vreme brzo ističe da se građani i države uozbilje i pripreme. A ako to ne uradimo sada, kasnije će nas koštati neuporedivo više, čak i ako većinu nas virus i ne dotakne.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Antikomunisti ništa ne praštaju komunistima, a sebi sve. Đido je napisao nekoliko memoarskih knjiga koje su veoma iskrene. Piše i razmišlja kritički. Meni se čini kako njegova samokritika ima ponekad u sebi nečeg egoističnog – prevelika zaokupljenost sobom i posmatranje sebe u prošlosti sa jednog previše uzdignutog moralnog stanovišta... Dakle, veći je problem njegova preterana samokritika nego njen manjak. Ali, antikomuniste ništa neće zadovoljiti. Ako govorimo o Drugom svetskom ratu, partizani sigurno imaju ne malo toga što sebi mogu da zamere, ali ipak mnogo manje od svih drugih sukobljenih strana”
Skupštinska rasprava poslužila je vlasti da pokaže da iza protivljenja projektu “Jadar” stoji “zla opozicija”. Time dobija veliku prednost, tako misli, a nažalost je po svemu sudeći i u pravu. Zašto? Vučićev režim je poznat po svojim uspesima na polju sveopšte destrukcije, a najveći domet je dosegao u uništavanju politike kao takve i razaranju samog pojma opozicionog političkog delovanja
Za 12 godina na vlasti, Aleksandar Vučić je izgradio bliske odnose sa vlastodršcima među kojima su i Redžep Tajip Erdogan, Viktor Orban i Edi Rama. Sva ova prijateljstva spaja jedno – poslovno-politički interesi koji nadilaze moguća neslaganja
Da li lokalni izbori u Crnoj Gori menjaju njenu političku geografiju
Izvesna je dalja fragmentacija crnogorske političke scene, a pregovori, ne samo o formiranju već i o funkcionisanju vlasti, postaju sve kompleksniji. To je direktna posledica nesrazmere između koalicionog kapaciteta političkih subjekata i onoga što bismo mogli nazvati “ucenjivačkim kapacitetom”. I to nema nikakve veze za programskim ciljevima bilo kojeg od učesnika u postizbornim pregovorima
Ponovo se priča o problemu lažnog bolovanja, te iznose tvrdnje da oko 40000 radnika na bolovanje odlazi iako za time nema potrebe. Poslodavci kažu da zato čak unajmljuju privatne detektive – da otkriju ko boluje, a ko se pravi. Kako uopšte proceniti koja su bolovanja lažna? I zašto to predstavlja prelaženje granice
Ministar kulture Nikola Selaković je bio jasan i dosledan: država nema ništa protiv da izdavači izdaju i na drugom pismu, ali će biti otkupljivane samo knjige objavljene na "prelepoj Vukovoj ćirilici". I to odmah. Zato što više nema cile-mile
Samozvani „vrhovni komandant“ Aleksandar Vučić obećao je Mađarima, koji su se pobunili protiv služenja vojnog roka, da će za njih pronaći neko rešenje. A šta je sa drugim nacionalnim manjinama - Bošnjacima, Romima, Slovacima, Crnogorcima, Rumunima, Albancima. Hoće li u Vojsku Srbije ići samo Srbi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!