Previše istorije i histerije

Godinama su nas sve, pogotovo „radnike u kulturi“, a još više one „vlasnike u ekonomiji“ uvjeravali da su hrvatsko-srpski odnosi u usponu, osim usputne kuknjave o tome što mogu hrvatski privrednici u Srbiji, a što ne mogu srpski u Hrvatskoj. Za razliku od Slovenije, u čijoj čelnoj Ljubljani dužnost gradonačelnika obavlja Srbin: tko je i što je taj sposobni ekonomist, nije bilo mnogo važno.

Ova 2015. godina je sve izmijenila, od marta do novembra sve je prepuno godišnjica: od lani Prvi svjetski, Drugi svjetski rat, oslobođenje Zagreba i Hrvatske, oslobođenje Jugoslavije – njenih republika – od fašističkog terora, godišnjice Blajburga i likvidacije ustaškog logora smrti Jasenovca, godišnjice antirestitucija… Pa onda nove godišnjice: Srebrenica sa 20 godina, Ovčara sa 24 godine, Dejtonski sporazum sa 20 godina, akcija „Oluja“ s isto toliko…

Izgleda da je točna ona opaska da mi „na ovim prostorima“ imamo previše historije… U svim tim godinama, pak, imamo previše i – histerije, o čemu svjedoči sve ono što smo ovog vrućeg ljeta 2015. čuli sa sviju strana. Razmijenili su politički Srbi i Hrvati ljetos svu raspoloživu tešku verbalnu artiljeriju: Hrvatska je slavila „Oluju“, ne misleći na to da je više od 200.000 njenih građana srpske nacionalnosti moralo napustiti svoje domove (vjekovna ognjišta, kako se to tih godina zvalo), Srbija je tek nakon 20 godina tim izbjeglim ljudima poželjela dobrodošlicu. Strašno je svakome od tih unesrećenih izbjeglica zvučalo kad je Aleksandar Vučić, danas premijer, a donedavno radikal, svima njima koji su u nesreći u Srbiji već dva desetljeća, napokon objavio dobrodošlicu. Samo je 20 godina zakasnio, a i danas nema što da im ponudi. Naprotiv.

SVAĐA POLITIČKIH LJUBAVNIKA: U ovim ljetnim mjesecima naslušali smo se, svi zajedno, Srbi i Hrvati (i Bosanci sviju fela) o tome da je vrijeme za pomirenje. Srpski premijer prednjači u tome, ostali odbijaju. Ostali nisu u skladu s vremenom, hoće da ostanu zarobljeni u mitovima. Istodobno, vlast predvođena premijerom Vučićem govori da u Srebrenici genocida nije bilo, o Ovčari ni slova, o Prijedoru i hladnjačama također. Oni bi samo o pomirenju, bez suočavanja za što je Srbija – njeni lideri, među kojima su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić – barem politički, ako ne i haški, kriva.

Kako oni, tako i hrvatska vlast.

Tamo se pripremaju izbori (možda i ovdje, ali ovdje izbori ovise tek o volji jednog čovjeka, premijera) i treba voditi računa o tome što se govori. Govore svi: navodna ljevica, socijaldemokrati Zorana Milanovića pokušavaju se „uvući“ i svojim glasačima i onima koji bi ponovo da se zaklinju u lik i djelo Franje Tuđmana, pa tako i aerodrom Pleso hoće imenovati imenom „prvog hrvatskog predsjednika“. Nema više sprdnje, čak ni kod njih (javno) zbog toga što su mu u Velikom Trgovištu onomad u rodnoj prizemnoj i jadnoj kući u Zagorju postavili zlatne kvake, niti se spominje „200 obitelji“ koje će se obogatiti u hrvatskom kapitalizmu, nema više – što je valjda najvažnije – ni one „Feralove“ naslovnice sa u bračnom krevetu zagrljenim političkim ljubavnicima Franjom i Slobom…

Ima, međutim, miksanja kostiju. To je priča u kojoj je Tuđmanov režim tužio tada glavnog urednika „Ferala“ Viktora Ivančića i kolumnistu Marinka Čulića, koji su se argumentirano usprotivili Tuđmanovoj ideji – od Franka i Španjolske naslijeđenoj – miksanja kostiju žrtava Jasenovca i inih logora i njihovih ustaških dželata. Tih 90-ih, ipak se pokazalo, čak ni devastirano hrvatsko sudstvo nije moglo preći tu „crtu“, pa su novinari oslobođeni odgovornosti, usprkos velikom pritisku „državotvornih“ faktora.

Miksanje kostiju nam se, međutim, ponovo događa. Silne rehabilitacije fašista i kolaboracionista u Srbiji, skrivanje svega za što su rehabilitirani „zaslužni“ na beogradskom Sajmištu, izjednačavanje partizanskog i četničkog pokreta (kao, i jedni i drugi su antifašisti).

DVA TOMISLAVA I JEDNA KOLINDA: Na sve to dolaze „naše“ godišnjice. Predsjednik države Srbije Tomislav Nikolić, bivši radikal, današnji naprednjak i nikad odreknuti četnički vojvoda, kaže da je današnja Hrvatska nastavak onoga što je Ante Pavelić 1941. ustanovio kao državu. Posve je jasno da je veći dio hrvatske javnosti uvrijeđen, bez obzira na predizbornu atmosferu u kojoj Tomislav Karamarko i njegovi pokušavaju – sve pozivajući se na Tuđmana, koji je, kako god bilo, bio Titov partizan – rasturiti, raskoliti, podijeliti hrvatsku javnost i društvo.

Predsjednica države Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović isto tako pokušava pokroviteljstvom nad raznim događanjima, ljetnim uglavnom, da kaže da je desnica u pravu, ona je u Kninu gdje ljigavi Thompson pjeva „Za dom spremni“ i gdje – kao i svi ostali – ne čuje poklik „Ubij, ubij Srbina“, ona u Loru, taj logor ratno-zločinački, hoće da ode i od tamo obavlja svoje predsjedničke dužnosti, ona – na kraju – izjednačavajući fašizam i komunizam hoće da pomiri „dvije“ Hrvatske. Onu ustašku i onu partizansku, među kojima – znamo svi – pomirenja nema i ne može ga biti.

Govori o tome i haranga protiv Milorada Pupovca, Srbina i hrvatskog političara; tek se nedavno on susreo sa srpskim premijerom, ali realne domete nismo vidjeli. Ama, godinama su bili na suprotstavljenim stranama: jedan na nacionalističkim i ratničkim jaslama, drugi na antiratnoj i ljudskoj priči, bilo čijoj.

Ima dosta godina od kad je Zvonimir Berković, hrvatski dramaturg i redatelj, rođen 1928. u Beogradu, umro u Zagrebu 2009, napisao da kad Srbin dosegne savršenstvo u svom poslu, postane toliko nalik na Hrvata, da ga više ne razlikuješ.

Tada je novinar Boris Rašeta – ako se dobro sjećam, u pokojnom „Arkzinu“ – napisao tekst u kojem je sarkastično usporedio razne sudbine i berkovićevsko poimanje hrvatstva, koje se u startu odnosilo na Radeta Šerbedžiju, koji je dosegao savršenstvo u svom poslu i postao nalik na Hrvata. Tu se onda našao i Milorad Pupovac: i on je tada postao nalik na Hrvata, tako fin i pristojan i obrazovan, dobar govornik i hrabar toliko da preuzme i neku političku, osim samo deklarativne, odgovornost za sudbinu svoju i svojih sunarodnjaka.

BROJKE I SLOVA: Sve se ove priče lome preko ćirilice i latinice, naročito preko vukovarske priče. Pritom, Vukovar nije samo grad-stradalnik samo Hrvata, on je i grad u kojem su prije opsade i likvidacije na Ovčari, od ruku „ekipe“ Tomislava Merčepa i sličnih njemu, stradali i Srbi. Danas razni ne žele ćirilicu u tom gradu i to je začetak one šatoraško-sramne priče koju gledamo u centru Zagreba, pa je gradsko vijeće Vukovara zaključilo da u ovom trenutku ne treba ćirilica Vukovaru. Ispada da će jedan grad, njegova administracija, odlučivati od godine do godine koliko prava treba dati nekom narodu koji u tom gradu živi, a došlo se čak i do argumenta da Talijani u Istri i nemaju dovoljan postotak stanovništva, a da ipak imaju pravo na talijanski jezik, natpise i medije…

Na kraju, Berković je bio u pravu: ove naše vlasti i vlastodršci se više ne razlikuju, nisu dosegli savršenstvo u svom poslu, ali jesu u propagandi jednih protiv drugih. Isti su: svejedno jesu li Srbi ili Hrvati ili drugi neki.

Treba otići na zagrebački Mirogoj, tamo će se jednima i drugima pokazati tko su. Davno mi je moj otac, porijeklom Rus, to rekao: „Sva povijest koju propagiraju pada ovdje u arkadama.“ A tamo i ćirilica, i čudna imena, hrvatska i srpska i židovska. Ima toga valjda i na drugim grobljima, beogradskim, novosadskim, pančevačkim…

Kad bismo, po Berkoviću, dosegli savršenstvo u svom poslu i postali nalik na nekoga bliskog nama, bez obzira na naciju, sve bi bilo drukčije u svim državama na „našim prostorima“.

Nismo i nećemo doseći; ovdje ćirilica i latinica, tamo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pa vučići, karamarci i dodici i njihovi prirepci, pa svi sluđeni narodi koji za njih glasaju, od kojih većina zgađena ostaje kod kuće i ne glasa uopće.

Kad bismo bar našli nekog našeg ili susjeda koji je dosegao savršenstvo u svom poslu i postao nalik na – poštenog čovjeka. Malo bi bilo…