Prestolonasledniku, s ljubavlju

Reče netko od nadležnih prije neki dan na „Pinku“, tom javnom servisu Srpske napredne stranke, da je Srbija posve spremna da otvori poglavlje o pravosuđu u predstojećim pregovorima o pristupanju Evropskoj uniji. Taman kad smo to čuli, zapljusnula nas je još jedna afera koja će, s obzirom na ljeto, vaučere za domaći turizam i navike odlaska u propalu Grčku, završiti na nekoliko dana ozbiljne priče i još ozbiljnijeg zaborava svega važnog. Mladi pripravnik-volonter u Višem sudu u Beogradu Radovan Nenadić na društvenim mrežama je kritizirao činjenicu da je sudac tog suda Predrag Vasić svoje sudsko rješenje o rehabilitaciji tzv. prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića uramio i odnio dotičnom na njegovu trodnevnu proslavu 70. rođendana.

Eno ih na fotografiji – a prva je to objavila Radio-televizija Vojvodine – nasmiješenih i obradovanih, Aleksandar Karađorđević, supruga princeza i sudac Vasić; nejasno je tko je sretniji.

VOLONTERSKO OZBILJNO PISMO: Tako je sve to mirno egzistiralo u sajberspejsu, sve dok se nekoliko dana kasnije na društvenim mrežama nije oglasio pripravnik-volonter Nenadić sa sasvim logičnim zapažanjima: „Na slici se vidi sudija Višeg suda u Beogradu, Predrag Vasić, kako slavljeniku za rođendan poklanja rešenje Višeg suda u Beogradu, a kojim rešenjem je slavljenika i rehabilitovao. Sa aspekta uloge koju Vasić ima, ovakav čin je sraman i nedostojan sudijske funkcije. Zaposleni u sudu, bez odobrenja od strane predsednika suda, ne mogu ni na koji način da istupaju u ime suda odnosno ma po kom osnovu da komentarišu tok postupka, niti da se slikaju sa strankama, predlagačima ili drugim učesnicima u sudskom postupku. Da li se sudija Vasić prilikom odlučivanja u postupku rehabilitacije Karađorđevića rukovodio isključivo činjeničnim navodima, ili je odluku zasnovao na emocijama koje gaji prema licu koje je rehabilitovao? Da li je predsednik Višeg suda u Beogradu Aleksandar Stepanović odobrio sudiji Vasiću da sudsku odluku urami u svrhu rođendanskog poklona i da ličnim prisustvom na ovom događaju predstavlja Viši sud u Beogradu i njegove zaposlene? Ako predsednik suda nije odobrio ovakav gest sudije, da li će se pokrenuti adekvatan disciplinski postupak protiv sudije Vasića, ili će predsednik suda naknadno konvalidirati, po meni, skandalozno ponašanje sudije Vasića? Uloga sudije ne sme da bude samopromocija niti sudija sme da bude pristrasan po bilo kom osnovu, već nezavisan u donošenju odluka zasnovanih na poštovanju Ustava i zakona. Časnih sudija je nažalost jako malo i zato građani neretko pravdu i ne dočekaju ili budu oštećeni nezakonitim sudskim odlukama. U Srbiji pravda ne stanuje.

Kao neko ko trenutno radi u Višem sudu u Beogradu, postupak sudije Vasića najoštrije osuđujem, posebno napominjući da me je sramota srpskog pravosuđa i nekih nosilaca sudijskih funkcija. Onim malobrojnim izuzecima iskazujem duboko poštovanje jer sude po slovu zakona, a ne po diktatu vlasti i moćnika.“

Mladi Nenadić postavlja još pitanja, koja, međutim, ostaju bez odgovora: predsjednik Višeg suda u Beogradu Aleksandar Stepanović se ne izjašnjava, niti njegovi suradnici, najprije s izgovorom da je radno vrijeme zbog vrućina skraćeno, a da su kompjutori po ovim vrućinama preopterećeni, pa valja valjda sačekati bolje klimatske i/ili pravosudne uvjete, da bi se izjasnili o otkazu koji je Nenadiću promptno – samo dva dana nakon što je objavio svoje mišljenje na Fejsbuku – uručio bez obrazloženja. To Nenadić nije prihvatio i nije potpisao rješenje kojim mu Stepanović otkazuje volonterski odnos u sudu: on traži obrazloženje i obećava da će se i dalje (do pobjede?) boriti.

SLUČAJ VOLONTERA I SUDIJE VUČINIĆA: Razvoj događaja ide ovako: Viši sud u Beogradu izdao je saopćenje u kojem kaže da je od sudije Predraga Vasića zatražio izjašnjenje o njegovom prisustvu na proslavi rođendana Karađorđevića, ali bez konkretnog pitanja o tome zašto je rješenje koje je kao sudija donio u provedenom postupku rehabilitacije, onako lijepo uramio i predao tzv. prestolonasljedniku, uz ponosni osmijeh djelioca pravde i sudionika rojalističke žurke.

Sad se čeka odgovor sudije Vasića, a predsjednik Višeg suda Stepanović valjda će se, nakon što prođu ljetne žege i godišnji odmori, ponovo oglasiti nekim saopćenjem.

Tek za korak na vremenskoj liniji srpskog pravosuđa moramo se sada vratiti unazad: predsjednik Višeg suda Stepanović bio je tada v.f. – vršilac funkcije – iste one koju danas obnaša u punom kapacitetu, kad je protiv suca Vladimira Vučinića inicirao disciplinski postupak zbog toga što je sam pokušao zaštititi dignitet sudske funkcije, nakon silnih napada zbog odluke da Miroslavu Miškoviću, vlasniku „Delta holdinga“ i optuženom za zloupotrebu službenog položaja, kratkotrajno vrati pasoš da bi ovaj otputovao u London, Pariz, Rim – ma gdje – na poslovni sastanak. Tabloidi, „službeni glasnici“, ružičasti javni servisi, svi su ga napali zbog toga što nije za svoju odluku pitao predsjednika suda, nadležnog tužioca itd., iako je jedino predsjednik sudskog vijeća ovlašten da rukovodi sudskim postupkom u fazi glavne rasprave.

Sudac Vučinić suočio se u tim mjesecima sa pritiscima i prijetnjama, na kraju je i „ispao“ iz procesa, zahvaljujući spajanju dva krivična postupka, ali i sa disciplinskom komisijom koja ga je na kraju oslobodila odgovornosti. Iz te se odluke moglo iščitati: tražio je zaštitu nadležnih, oni nisu reagirali, on se sam pokušao obraniti s nekoliko izjava medijima (nijedna nije bila o meritumu suđenja, već o procesnim pitanjima), oni su mu i to zamjerili, ali neosnovano. „Oni“ u ovom tekstu su, inače, spominjani predsjednik Stepanović i njegovi suradnici i portparoli, koji su šutjeli kad šutnji vrijeme bilo nije i govorili kad opravdanjima za šutnju vrijeme bilo nije.

U svakom slučaju, disciplinska komisija je našla da sudac Vučinić nije kriv, da bi se potom ono vijeće mudraca, članovi Visokog savjeta sudstva (u čiju legalnost danas sumnjaju gotovo svi), nakon priličnog perioda šutnje i puštanja glasina posredstvom državne agencije Tanjug, oglasili odlukom da sudac Vučinić jest kriv (ukinuvši odluku disciplinske komisije, u kojoj očito sjede malo časniji suci), ali ga neće razriješiti funkcije – a to mu je mjesecima visilo nad glavom – nego će mu izreći „javnu opomenu“. Od te se opomene javnost ič nije zatresla, tresu se samo – uz suca Vučinića – i ostali djelitelji sudske pravde.

EPILOZI I CIRKUSANTI RAZNI: Vučinić je, dakle, kriv zato što je dao nekoliko izjava o svojim odlukama o postupku kojega je vodio, nakon što su ga provukli kroz tabloidno blato. Na to nadležni – iako im je to bila dužnost – nisu reagirali, morao se braniti sam. Pritom, nije prekršio nijednu obavezu koju kao sudac ima: nije govorio o optužnici ni suđenju, nije iznosio nikakav stav, držao se – da prostite – Zakona o krivičnom postupku kao pijan plota, isključivo procedure, ne i sadržaja. Svejedno, tada v.d. predsjednika suda Stepanovića, danas i punokrvni predsjednik, krenuo je u harangu protiv njega.

Epilog tog slučaja znamo, problem je što smo dobili novi: ovaj slučaj suca Vasića i pripravnika Nenadića. Kako to da predsjednik suda Stepanović u slici razdraganog suca Vasića koji lično uručuje uramljeno sudsko rješenje tzv. prestolonasljedniku Karađorđeviću nije vidio „izletanje“ iz onoga što definira nosioca sudske funkcije: da bude i dostojan i nepristran i da čuva ugled sudstva i pravosuđa? Kako to da je Stepanović „tu stvar“ odlučio preispitati – ako jest, sudeći tek po iznuđenom saopćenju – tek nakon što je mladi pripravnik Nenadić na „tu stvar“ upozorio na društvenim mrežama i tek nakon što je mladom pripravniku, bez obrazloženja, odaslao otkazno pismo s kasnijim sramnim obrazloženjem da je ovaj ionako bio volonter i da su ugovorne strane ovlaštene da u bilo kojem trenutku raskinu ugovor?

Dodatna pitanja ima i profesorica Vesna Rakić Vodinelić, koja se uobičajeno oglasila na sajtu Peščanika u tekstu „Građanin kao prestolonaslednik“. Ona pita: „Da li ćemo dobiti odgovor ćutanjem i ako zapitamo koliko često je sudija Vasić bio na rođendanskim proslavama stranaka u sudskim postupcima koje je vodio, koliko je svojih odluka uramio i tako uramljene lično dostavio strankama u postupcima koje je vodio, da li je u svim postupcima u kojima je sudio ostavio isto ovako lep utisak nezavisnosti i nepristrasnosti – jer sudija je dužan da bude nezavisan i nepristrasan, ali ne samo to – mora se i ponašati tako. Do sada su naši procesni zakoni regulisali dostavljanje sudskih spisa strankama lično. Ubuduće, možemo očekivati pravila o tome kad sudija lično dostavlja svoje odluke strankama. Zato što u republici imamo građane kao plemiće.“

Ono što je ostalo posve izvan fokusa javnosti, jest i odluka o rehabilitaciji prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića: još je 2001. godine donesen lex specialis koji je ukinuo Ukaz o oduzimanju državljanstva i imovine porodici Karađorđević iz 1947. godine, te mu je odmah potom zakonski vraćeno i državljanstvo (dok se restitucija imovine ima provesti po posebnom zakonu, pa je tako argument sudije Vasića da se rehabilitirani princ Karađorđević može uključiti u priču o nasljedstvu, vrlo upitan). Vesna Rakić Vodinelić, koja se zasad jedina upustila u pravnu analizu cijele te priče, pita: koji to pravni mehanizam regulira ili objašnjava pravnu mogućnost da sud 2015. godine poništi Ukaz koji je zakonom ukinut 2001. godine i to u korist Aleksandra Karađorđevića, kad je on već ukinut prema svima koji su u Ukazu nabrojani?

Najjednostavnije rečeno: tamo gdje su zakonski vraćena oduzeta prava, rehabilitaciji mjesta nema. To je, međutim, još jedna velika i neizvjesnog kraja priča u srpskom pravosuđu, u kojem se rehabilitira i one koji nisu osuđeni, poput Karađorđevića, pa sad imamo najave novog zahtjeva za rehabilitaciju Milana Nedića, koji pak nikad nije ni osuđen, već se sam ubio. Rehabilitacija i za samoubojice, i to može u srpskom pravosuđu, očito, čim je mogla i za Karađorđevića kojem se – kako njegovi rojalisti kukaju – oduzelo državljanstvo kad je imao samo dvije godine, iako mu je to državljanstvo vraćeno prije ravnih 14 godina zakonom, pa je nejasno kakva je to rehabilitirajuća odluka suca Vasića uopće uramljena i uručena na trodnevnom „cirkuzantskom“ događaju, kako je to mlađani pripravnik Nenadić napisao u svom „društvenom“ svjedočenju o stanju u pravosuđu, a što su mu nerijetki i zamjerili.

Suprotno onima koji Nenadiću daju podršku – a to su mahom oni koji imaju pristup društvenim mrežama i koji su oni glasovi koji o srpskom pravosuđu u anketama kritički misle – tu su i oni koje ne zanima sudbina mladog čovjeka koji se usudio dići svoj glas protiv licemjerja i nepravde, već hvale svog prestolonasljednika i princa, sa pričama o nepravdama koje su njemu u prošlosti napravljene i koji ne vide ništa sporno što jedan sudac u državi koja se zove republikom uramljuje svoje – vidimo, čak i pravno sporno – rješenje i uručuje ga srpskom princu na proslavi njegovog 70. rođendana, koju plaćaju srpski poreski obveznici, kao što plaćaju i suca Predraga Vasića, kao i ostale suce i tužioce, na kraju krajeva.

LAKRDIJA I NADA: Oglasilo se Društvo sudija Srbije, vrlo umjerenim saopćenjem da se Vasić iz Višeg suda mora očitovati zašto je bio tamo gdje je bio i zašto je uradio ono što je uradio. Oglasio se, negdje iz neke grčke nedođije, i jedini sudac koji na svom blogu već duže vrijeme prkosi raznim v.f.-ovima i okoštaloj priči da u pravosuđu samo šutljivi opstaju. Dakle, kaže Miodrag Majić, sudac Apelacionog suda u Beogradu (misamajic.blog): „Najkraće rečeno, mišljenja sam da bi fotografiju sudije Vasića koji prestolonasledniku daruje uramljeno rešenje trebalo dodatno uramiti, ali zajedno sa rešenjem o raskidu ugovora o volonterskom radu sa pripravnikom koji je čitav ovaj kalambur obelodanio. Ova dva dokumenta, neraskidivo povezana u svedočenju o dubini ponora srpskog pravosuđa, tako bi ubuduće mogla imati nov život i svrhu. Sa jedne strane kompozicije – sudija ‘ktitor’, a sa druge – nesuđeni sudija, prognani pripravnik koji ukazuje na sudijski greh.“

I još, kaže on, da „jedini smisao čitave ove lakrdije treba tražiti u činjenici da ipak, korak po korak, među pripravnicima koji se trude da što pre počnu da liče na sopstvene principale, stasavaju i oni koji su, bez obzira na razloge, izabrali drugačiji put. Oni koji su rešili da ne pristanu na sve. Oni koji su spremni na žrtvu kada je o struci i principima reč. Naposletku oni, koji za razliku od svih svojih kolega shvataju da je, čak i za domaće uslove ozbiljno nenormalno da sudija na poklon stranci nosi uramljeno rešenje koji je sam prethodno napisao. I koji su spremni da i ostale kolege u višedecenijskom stuporu, na to pištaljkom upozore. Zbog njih i dalje, uprkos svemu, povremeno poverujem da ima nade.“

Dok je vesni, majića i nenadića u društvu, nade ima. Dok je stepanovića i sličnih koji jednima stavljaju flaster na usta i karijeru, a drugima, vasićima na primjer, dozvoljavaju rojalističke i ine performanse zato što je to politički probitačno u datom trenutku, srpsko pravosuđe neće proći evropsko ma kada otvoreno poglavlje.

Ipak, treba sačekati – valjda nismo ostali bez svake nade – da vidimo što će ova posljednja pištaljka pripravnika-volontera Nenadića proizvesti. Što reče sudac Majić, da bar povremeno povjerujemo da ima nade i da u republici mi budemo građani, a ne da postoji tek neki plemić među nama građanima, kao što je točno i bolno definirala profesorica Rakić Vodinelić.