Predizborne uvrede i podmetanja

Nakon mjesec dana „hladnog rata“, verbalnog srećom, predsjednik Srbije Boris Tadić spustio je loptu i izjavio u Pragu da su „određeni stavovi i izjave koje su izneli hrvatska premijerka Jadranka Kosor i šef srpske diplomatije Vuk Jeremić – apsolutno neprihvatljivi“, kao i to da su „srpskohrvatski odnosi i suviše važni da bi nekoliko neodmerenih izjava njihov razvoj dovelo u pitanje“.

Počelo je sa obilježavanjem „Oluje“ 4. avgusta, a završilo sa Kosovom i četnicima.

Premijerka Jadranka Kosor je, naime, na centralnoj proslavi u Kninu u prvoj rečenici, pozdravljajući okupljene, pozdravila i hrvatske generale prvostepeno osuđene u Haškom tribunalu zbog ratnih zločina u toj istoj „Oluji“, Antu Gotovinu i Mladena Markača. To je u Kninu bilo dočekano dugačkim pljeskom, ali je izazvalo i reakcije javnosti, ne samo iz redova srpske manjine već i brojnih komentatora hrvatske stvarnosti.

Usput je Kosorova održala i – prvu u nizu koji se potom nastavio – lekciju susjedima: nikad, rekla je, Hrvatska neće prihvatiti da joj se predbacuju njene pobjede, to su bile pobjede demokracije i slobode nad velikosrpskom Miloševićevom politikom agresije, razaranja i mržnje, a Domovinski rat je bio pravedan, obrambeni i oslobodilački. „Bilo bi dobro da i naši susjedi razumiju da su upravo ovdje slomljeni zubi tiraninu, a time je i njima otvoren put u demokraciju“, lupnula je hrvatska premijerka, usput dodajući da svi osumnjičeni za ratne zločine moraju pred lice pravde. Jasno: njen nekadašnji šef Franjo Tuđman je bio veliki vojskovođa, a Gotovina i Markač, iako prvostepeno osuđeni, njoj nisu zločinci, već heroji.

KOSOVSKA EPIZODA: Taj nadmeni stav pokazala je hrvatska premijerka i na Kosovu, koje je posjetila samo dan nakon što je Zagreb i Beograd pohodila njemačka kancelarka Angela Merkel, prošle srijede, 24. avgusta. Neki hrvatski mediji čak su kasnije konstatirali da se Kosorova pokušava pokazati jednako jakom i autoritativnom kao Merkelova. U svakom slučaju, s Hašimom Tačijem se ispričala onoliko, pa na konferenciji za novinare izjavila da Kosovo u Hrvatskoj može imati „najboljeg prijatelja“ u Jugoistočnoj Evropi, da „podupire teritorijalnu cjelovitost Kosova“ i osobito kosovska „nastojanja da svaki građanin i svaka građanka imaju jednaka prava, jednako mjesto uz poštovanje svih ljudskih i manjinskih prava“, da bi na kraju poentirala da će Hrvatska „kao lider u regiji učiniti sve napore da zaista pomogne u obnavljaju dijaloga između Beograda i Prištine, to je jedini put“.

Na stranu inflacija „lidera u regiji“, ali ono što se nakon toga događalo pokazuje da u obje države ne postoji iskrena želja da se odnosi dvije zemlje doista poprave i postave na zdrave noge i da je i dalje jezik uvreda i nepovjerenja na snazi. Ne mijenja to niti činjenica da se tako zbori, na obje strane, zbog unutrašnjopolitičkih (ili politikantskih) motiva, a ne zbog nekakve pravde i istine, kako to pokušavaju predstaviti.

„Pozivanje na stara neprijateljstva, koliko god ona mogla biti živa, kao osnovu za nova prijateljstva, u okvirima bivše Jugoslavije i Balkana veoma je zabrinjavajući tip politike i političkog djelovanja“, ocijenio je Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća. Dodao je i da, iako status quo politika nije ni dobra ni održiva, politika jednostranog i nasilnog uspostavljanja teritorijalne cjelovitosti i državne suverenosti ne može i ne smije biti alternativa dijalogu i pregovorima. Također, kaže, eventualni hrvatski doprinos rješavanju otvorenih i bolnih srpsko-albanskih odnosa bio bi i realniji i kredibilniji ukoliko bi ta pitanja bila riješena. „S vlastitim ratnim i političkim repovima najavljivati sudjelovanje u zatvaranju vrata tuđih problema nije ni realno ni politički korisno“, kaže Pupovac.

BANJALUČKA EPIZODA: Odgovor nije trebalo dugo čekati. Srpski šef diplomacije Vuk Jeremić oglasio se odmah narednoga dana, i to iz Banja Luke, gdje je s Miloradom Dodikom razmatrao poruke koje je u Beogradu ostavila Angela Merkel. „Kome je Jadranka Kosor najbolji prijatelj, tome ne trebaju neprijatelji“, rekao je Jeremić, na što se odmah javila i Kosorova: da su zauvijek prošla vremena kad su hrvatski premijeri dolazili u Beograd po mišljenje i dozvole.

Prije koji dan se oglasio i predsjednik Boris Tadić: „Ja kao predsednik nikada sebi ne bih dozvolio da pozdravim optužene ili osuđene u Haškom tribunalu, jer oni koji su osuđeni u Haškom tribunalu su ljudi koji su učinili mnogo protiv civilizacije. Nemoguće je, ako ste demokrata, upućivati pozdrave ljudima koji su optuženi za zločine protiv čovečnosti“, kazao je u intervjuu Tanjugu, pokazujući da nije zaboravio na ovogodišnje obilježavanje „Oluje“, dodajući da „neevropsko ponašanje gospođe Kosor, veličanje ratnih zločinaca, kao i njena poseta Kosovu“, svakako ne mogu biti doprinos unapređenju odnosa Srbije i Hrvatske. „Partnerstvo Hrvata i Albanaca ne sme da se gradi na štetu trećeg, u ovom slučaju srpskog naroda“, kaže Tadić, konstatirajući da premijerki Kosor raspirivanje starih neprijateljstava služi za ostvarivanje financijske koristi Hrvatske.

Kad je o „Oluji“ riječ, teško je ne složiti se s predsjednikom Tadićem; nedopustivo je veličanje osuđenih (makar i nepravomoćno) za ratne zločine. Jadranka Kosor se i tom Tadićevom izjavom osjetila pogođenom, pa je uzvratila da je Tadić prošle godine tražio zabranu proslave „Oluje“ – nije! Naglasio je da zločini ne smiju biti zaboravljeni, da se s Haškim tribunalom mora surađivati, ali da se nakon 15 godina mora gledati u budućnost i zajedno sa Hrvatskom rješavati probleme koje imaju izbjeglice. Ove godine, povodom 16. godišnjice „Oluje“, u saopćenju je naveo da građani Srbije 4. avgusta tuguju i odaju počast svim nevino stradalima u zločinima koji se ne smiju zaboraviti, kao i to da je pravedno da se odgovorni za zločine počinjene u toj akciji nalaze u Haškom tribunalu.

Uz izmišljotinu o zabrani, našlo se u Kosoričinoj reakciji i Draže Mihailovića i veličanja četništva u Srbiji; u redu, ima i toga, ali umjesto da se bavi boljkama srpske stvarnosti, mogla bi se pozabaviti onime što joj se zbiva pred nosom, svojim ministrom policije Tomislavom Karamarkom, koji mrtav-hladan izjavljuje da je za njega „uvreda kad ga netko nazove antifašistom“, iako je antifašizam kao jedna od temeljnih vrijednosti upisana u hrvatski ustav.

EKONOMSKA EPIZODA: Kad je o Kosovu riječ, istina je da se Kosorova ponašala kao da namjerno želi zabiti prst u oko susjednoj Srbiji, trabunjajući o prijateljstvima temeljem ujedinjenosti u borbi protiv zajedničkog srpskog neprijatelja i to s Tačijem, čiji se donedavni bliski suradnik Ramuš Haradinaj upravo u Den Hagu čupa od optužbi za ratne zločine po drugi puta (vjerojatno također uspješno, jer su svjedoci ili na smrt prestrašeni, ili su pobijeni). To je najbolje poentirao već citirani Milorad Pupovac.

No, ima i druga strana te hrvatsko-kosovske priče. Hrvatska je priznala samostalnost Kosova i odlazak hrvatske premijerke trebao bi biti sasvim normalan gest. Teško da je predsjednik Tadić u pravu kad u „neevropsko ponašanje“ Kosorove stavlja i njen posjet Kosovu; pitanje je samo zašto to nije učinila ranije, jer je već dvije godine nasljednica Ive Sanadera u premijerskoj fotelji.

Onaj drugi dio njegove ocjene da raspirivanje starih neprijateljstava služi za ostvarivanje financijske koristi Hrvatske je također sporan. Ako je Srbija u carinskom ratu sa Kosovom, uslijed koje je tamo ostala „rupa“ od 500 milijuna eura koje valja nekako popuniti nakon što su kosovske vlasti zabranile uvoz iz Srbije, teško da se krivica za taj rat može svaliti na bilo koga tko bi sada nešto tamo da ušićari. Evo su se i Bugari i Crnogorci i Turci i Makedonci već razmilili s ponudama svojih proizvoda po Kosovu, pa zašto ne bi i Hrvati?

U svakom slučaju, s Jadrankom Kosor je putovalo i oko 70 hrvatskih privrednika, koji u srpsko-kosovskom ratu oko pečata vide svoju šansu, jer ni u Hrvatskoj ne cvatu ruže s poslovima, izvozom i novcima općenito.

Osim ekonomije koja je u cijeloj stvari – kad se maknu u stranu izjave nepametne za dobrosusjedske odnose (koje bi i Zagreb trebao „uzgajati“ sa susjedima, jednako kako se to iz EU traži i od Srbije, pa i prema Kosovu) – činjenica je i to da je i hrvatska manjina, kao i srpska na Kosovu, u nezavidnoj situaciji.

MANJINSKA EPIZODA: Hrvati na Kosovu skoncentrirani su uglavnom u Janjevu. Od nekadašnjih pet hiljada žitelja tog sela i susjedne Letnice, južno od Prištine, blizu Gračanice (ukupno je na Kosovu prije 1991. godine živjelo njih oko devet hiljada), danas ih je ostalo samo 270 i svi su nezadovoljni odnosom vlasti u Prištini, ali i lokalne vlasti na čijem su čelu Albanci. Istina je da ih je većina iseljena početkom devedesetih godina prošloga vijeka, po zamisli velikog meštra „humanog preseljenja“ Franje Tuđmana, koji ih je vabio i smještao u srpske kuće po Hrvatskoj, ali se ovi malobrojni preostali na Kosovu nisu dali iz svojih kuća i sa „svojeg ognjišta“ i danas su u nezavidnoj situaciji. Jasno je to i iz onoga što se desilo za vrijeme boravka hrvatske premijerke na Kosovu, koja je nakon Prištine otišla u posjet Janjevu. Usprkos obećanju, njen domaćin i kolega Hašim Tači nije joj se pridružio u Janjevu na organiziranom skromnom dočeku, a nije bilo niti predsjednika općine, inače Albanca. Dobar primjer za to kako „lider u regiji“ hoće „učiniti sve napore“ da se nastavi dijalog između Prištine i Beograda, a da niti za vlastitu manjinu kao najbolji evropski prijatelj ne može učiniti ništa konkretno da bar malo poboljša njenu tužnu (i prilično univerzalnu) manjinsku sudbinu.

Predsjednik Tadić je „spustio loptu“, iako se njegov neodlazak u Dubrovnik u kojem je prije nekoliko dana vrlo uspješan i zapažen koncert održala Beogradska filharmonija, pod ravnanjem dirigentske palice velikog Zubina Mehte, u Hrvatskoj tumači kao odmazda za Kosoričinu kosovsku epizodu. Tamo ga je čekao hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji pak, kako je najavljeno, dolazi u Beograd na predstojeći samit nesvrstanih, što će valjda biti prilika za nove pomirbene i umirujuće izjave koje od Tadića i Josipovića slušamo kad god se sretnu.

TUŽNI NASTAVAK: Hrvatska premijerka, pak, i dalje „vozi po svome“. U ponedjeljak, na dan posvećen nestalima, opet je imala Srbiju na jeziku: „Obećavam da ćemo sve učiniti, jer dužnost nam je raditi na rasvjetljavanju sudbina 999 nestalih 1991. i 1992. godine i još 805 osoba iz 1995. Glavni ključ problema je u Beogradu, tamo su svi dokumenti i podaci. Taj ključ treba staviti u bravu, to je nulti preduvjet za daljnju susjedsku suradnju i odnose sa Srbijom“, rekla je u Petrinji. Taj njen nulti preduvjet, međutim, drukčije zvuči kad se ima u vidu da u broj nestalih ni ona, niti državna vlast, ne računa nikoga osim „svojih“. Državne institucije u Hrvatskoj, naime, niti dan-danas nemaju jedinstveni popis svih, Hrvata i Srba i ostalih nestalih hrvatskih državljana u ratu od 1991. do 1995. godine.

Od ovog verbalnog rata u kojem ni Kosorova niti Vuk Jeremić, a i mnogi drugi, ne biraju riječi, štete će imati samo građani s obje strane granice. Nije da naši političari to ne znaju, ali tvrda retorika treba im za unutrašnju upotrebu: Hrvatska će za tri mjeseca na birališta, Srbija nešto kasnije, a dotle se valja obračunati sa „crvenima“ (u hrvatskom slučaju), partizanima, antifašistima i ostalima koji bi im eventualno mogli pokvariti predizborne računice.