Praktična i praktička filozofija

Ima ljudi koji smatraju da je inzistiranje na razlikovanju između riječi i pojmova izraz besmislene želje za cjepidlačenjem. A kada se ta diferencijacija termina i pojmova provodi u području filozofije – uvijek će se naći netko zloban, pa podsjetiti na ozloglašeno skolastičko pitanje o broju anđela koji stanu na vršak koplja. I eto još jednog argumenta kojim će se potkrijepiti svima poznata istina da je filozofija neka beskorisna i zaludna djelatnost!

foto: đorđe petrović

Ipak, taj isti zlobnik (ako baš nije potpun ignorant) neće se složiti da je svejedno govorimo li o Iranu ili Iraku, putujemo li u Novi Sad ili idemo za Novi Bečej, a poštari u Inđiji bit će s pravom bijesni kad krenu u potragu za njima nepoznatom inđijskom ulicom Delhi (to se, kažu, bar jednom zaista i dogodilo, pred tridesetak ili nešto više godina). Ako ne znamo o čemu govorimo – izazvat ćemo nesporazum i zbrku. To bi valjda moralo biti jasno!

Često, međutim, ni profesionalnim filozofima nije stalo do pojmovnog raščišćavanja. Iako su pred više decenija pojedini srpski filozofi pokušali uvesti razlikovanje (i)storija – pov(ij)est, ta distinkcija nije zaživjela, nije se ukorijenila u literaturi, tako da početkom ove godine izvrstan režiser (ali i odličan poznavatelj filozofije) Zlatko Paković u jednoj novinskoj kolumni iznova pledira za njezino uvođenje. Pri tom se poziva na Milana Kangrgu, koji je u većem broju svojih radova sistematski obrazlagao nužnost stroga razlikovanja povijesti od historije, a posve gubi iz vida sve one autore iz Srbije koji su (dijelom pod utjecajem Kangrge, a većim dijelom izravno i neposredovano, na temelju uvida u smisao i značenje njemačke distinkcije Geschichte – Historie) koristili tu pojmovnu razliku. No, ni u hrvatskoj (originalnoj i prijevodnoj) stručnoj literaturi – unatoč Kangrginim naporima – stvari ne stoje bitno bolje: znatan je broj autora koji vjeruju da je povijest hrvatska riječ a da (h)istorija predstavlja njezin sinonim, što ga treba izbjegavati jer je srbizam. Kroatistička varijanta bila bi povjesnica, ali činjenica da se ova distinkcija ne koristi ni u jezično pročišćenom obliku govori da je jezični purizam – otkad korištenje grčkih i latinskih termina predstavlja srbizaciju hrvatskog jezika, pitat će se tu netko normalan – samo izlika, a da je pravi problem u ignoranciji, u lijenosti da se razumije smisao pojmovne razlike; pesimist bi dodao: u lijenosti da se uopće bilo što i misli, makar se dotična ljenčina profesionalno bavila filozofijom, dakle po definiciji mišljenjem „kao takvim“.

Još gore stoji s jednim drugim pojmovnim razlikovanjem. Riječ je o razlici između praktične i praktičke filozofije, koja se temelji na razlikovanju praktičkoga od praktičnoga. Za razliku od razlikovanja povijesti od historije, koje ima svoje jasne korijene u njemačkom jeziku, ovo je razlikovanje izvoran Kangrgin doprinos terminologiji. Svojedobno je Milan Kangrga, u prijateljskom razgovoru, informirao svoje njemačke kolege (bio je to razgovor u kojemu je, čini se, sudjelovao i Eugen Fink), odajući im priznanje na suptilnosti njemačke terminologije, kako njemački jezik ne razlikuje dva značenja riječi praktisch, koja se, međutim, mogu i trebaju razlikovati u prijevodu: praktično i praktičko. Upoznao i je ih s time da on tu distinkciju sistematski provodi u svim svojim djelima.

Smislenost tog razlikovanja postaje posve jasna kad se koristi u kontekstu filozofije: praktična filozofija je nešto praktično; praktička filozofija je, naprotiv, onaj dio filozofije koji propituje ljudsko djelovanje (na individualnom planu – etika, na razini gospodarstva – ekonomika, na razini zajednice – politika), tragajući za odgovorom na pitanje o kriterijima i mogućnostima valjana i dobra djelovanja). Što znači riječ praktično? Odgovor nam nudi riječ nepraktično! Ono što je nepraktično je ili nešto nespretno ili pak nešto neprimjenjivo, ili istovremeno oboje. Praktičan čovjek je spretan, snalažljiv, u stanju je primjenjivati svoja znanja i vještine kako bi postigao ciljeve do kojih mu je stalo. A što bi onda bila praktična filozofija? Dobronamjerno tumačenje kaže da je to ona vrsta filozofije koja se može primjenjivati u neke korisne svrhe, primijenjena filozofija u analogiji s primijenjenom fizikom ili primijenjenom matematikom. Manje je dobronamjerno tumačenje ono koje upućuje na to da je praktična filozofija djelatnost kojom se bave praktični (snalažljivi, pa i beskrupulozni) filozofi: djelatnost kojom oni koriste znanja i vještine što su ih stekli izučavanjem filozofije kako bi stekli neku korist za sebe ili za svoje, bilo da se radi o novcu, moći, ugledu, privilegijama. U antičkoj Grčkoj takve su znalce zvali sofistima (oni učitelji mudrosti koji su svoje znanje prodavali za novac došli su na veoma loš glas, ali to je jedna druga tema).

Problem s nerazlikovanjem praktičke od praktične filozofije sastoji se dakle u nemogućnosti da razdvajamo mišljenje i činjenje u praktičkoj (etičko-ekonomičko-političkoj) sferi usmjereno na dobro od utilitarnog korištenja umijeća, vještina i znanja usmjereno na korist (i u konačnici, na prevaru i manipulaciju). Praktička filozofija može biti i nepraktična. Bolje je ako je ona ujedno i praktična, ali utilitarno shvaćena praktičnost ne može biti kriterij razdvajanja dobra od zla. Ili ipak može? Brojni praktični filozofi ili poznavatelji filozofije svojim nam primjerima dokazuju da to jest moguće: dobro je ono što je uspješno, a zlo je ono neuspješno, tako njihovi učenici na radu u propagandi i u proizvodnji ideologije tvrde a narod im često bezrezervno vjeruje. Ali to je opasna igra s nepredvidljivim posljedicama, ne možda toliko za praktične filozofe i njihove medijske šegrte koliko za perspektive čovječanstva.