Povratak otpisanog saborca

Nakon sedam godina suđenja pred Haškim tribunalom i osude u prvom stupnju od dvadeset sedam godina, general Momčilo Perišić je sletio u Beograd kao slobodan čovjek. Izuzev porodice i prijatelja, malo tko mu se obradovao. Kada je 2005. dobrovoljno otišao u Hag, Perišić je za ondašnju opoziciju i sadašnju vlast bio prebjeg, izdajnik i američki špijun; za sadašnju opoziciju i ondašnju vlast – saputnik iz Petog oktobra, koji im je, najblaže rečeno, donio više štete nego koristi. Zbog optužnice i suđenja bivšem Načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije od 1993. do 1998. nitko nije protestovao. Policajci su se, na primjer, postrojavali na Trgu Republike i ojačani predsjednikom Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenadom Čankom nosili transparent „Svi smo mi (Sreten) Lukić“, kada je 2004. protiv bivšeg načelnika Javne bezbjednosti podignuta haška optužnica. Što li tek reći o mitinzima, protestnim šetnjama i tučnjavama sa policijom zbog hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića u organizaciji tadašnjih vođa radikala, današnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i prvog potpredsjednika vlade i borca protiv korupcije i kriminala Aleksandra Vučića…

Momčilo Perišić je u Hag otišao u tišini, o svom ruvu i kruvu. Po Beogradu je kružio vic da će ga Slobodan Milošević i ostali srpski pritvorenici u Ševeningenu „ćebovati“ i „paliti mu biciklo“ kada se navečer ugasi svjetlo. U svakom slučaju, niti je netko iz Perišićeve porodice, poput sina generala Vladimira Lazarevića, dobio „škodu oktaviju“ od Velimira Velje Ilića za dobrovoljnu predaju, niti je koga zanimalo kako teče njegov proces, niti se sada – što je najvažnije – njegovom oslobađanju pridaje ikakav značaj. Svega dva mjeseca ranije, kada je Haški tribunal oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača, situacija u Srbiji je bila potpuno drugačija. Zar nije ministar pravde Nikola Selaković, iz protesta, demonstrirao ispred Skupštine sa studentima i pripadnicima desničarskih organizacija koji prije toga jedva da su išta znali o ovoj dvojici hrvatskih generala? Nije li Vučić, lično, potegao u Njujork da u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija prozove Haški tribunal zbog nepravde i dvostrukih mjerila? I zar se nije predsjednik Generalne skupštine UN Vuk Jeremić nakon ove presude nadgornjavao na Tviteru sa zagrebačkim „Jutarnjim listom“ i advokatom Gotovine, a potom zakazao raspravu o međunarodnoj pravdi u haškom izvođenju… I da se ne nabraja dalje. Svi su u Srbiji imali što reći o hrvatskim generalima, nitko ništa o puštanju srpskog mada je bio optužen za nezgodna i po državu veoma delikatna djela. Konkretno: da je sa najvažnijeg mjesta u vojsci odgovoran za pružanje pomoći oružanim jedinicama u Republici Srpskoj i Krajini koje su potom počinile teške ratne i zločine protiv čovječnosti. Zašto je tako, tri su razloga. Prvi – dugogodišnja autoviktimizacija i frustracija zbog nesakcioniranja zločina nad Srbima u Hagu; drugi – ubjeđenje javnog mnijenja da je Tribunal puka kombinacija suda pobjednika nad poraženim i politička pijaca: i, treći, možda i najvažniji – lik i djelo samog Momčila Perišića.

NAS DVA BRATA…: Za junaka ovog teksta, šira javnost je saznala u jesen 1991. Perišić, tada pukovnik, nalazio se na čelu Artiljerijskog školskog centra Jugoslavenske narodne armije u Zadru. Opkoljena od hrvatske policije i Zbora narodne garde, ova jedinica je pružila otpor otvarajući artiljerijsku vatru između ostalog i po pojedinim točkama u gradu (Perišić je zbog toga u Hrvatskoj u odsustvu osuđen na dvadesetogodišnju robiju). Kada se Artiljerijski centar izvukao iz Zadra sa svim oruđima i oružjem zahvaljujući Kninskom korpusu pod komandom Ratka Mladića, tadašnji režimski mediji udarili su odmah u talambase Perišiću. Eto, on se „probio“ dok su se drugi garnizoni JNA, poput onoga u Bjelovaru ili Varaždinu – predali. Nije im bilo važno što su te kasarne imale samo deseti dio formacijske popunjenosti, što su bile duboko u teritoriji Hrvatske daleko od drugih jedinica i što im nitko ionako nije ni namjeravao pomoći… Mit o Perišiću je rođen, a on ga je brižljivo i beskrupulozno njegovao. „Kako mogu da budem veštak kada sam mesec dana nosio bombu u tašni da je bacim na tog izdajnika ako ga sretnem“, rekao je komentirajući nakazne i lažne optužbe protiv generala Vladimira Trifunovića da je predao Varaždinski korpus hrvatskim trupama.

Krajem 1991, Perišić je unapređen u čin generala-majora. Sljedeći rat – onaj u Bosni i Hercegovini; sljedeća dužnost – komanda Bilećkog korpusa sa sjedištem u Mostaru. Perišić je u ovom gradu 1992. stekao dva nadimka: Vitez od Mostara u režimskim srpskim medijima i Midnight calling među Mostarcima. Ovako su ga prozvali zato što je imao običaj da u noćnom programu lokalnog radija zahtjeva povlačenje hrvatskih ili muslimanskih jedinica inače će u suprotnom otvoriti artiljerijsku vatru. Inače, nekih desetak godina kasnije, Perišić je kao potpredsjednik Vlade Zorana Đinđića u svom kabinetu držao ulje na platnu na kome je bio stari most, simbol Mostara…

U ljeto 1992. JNA se povukla iz Bosne i Hercegovine, a Mladić je ostao i postao komandant Vojske Republike Srpske. I Perišić je avanzovao u Srbiji – prvo u komandanta Treće armije Vojske Jugoslavije u Nišu, a od 1993. u načelnik Generalštaba.

„Vojska Jugoslavije bila je u tesnoj vezi sa Vojskom Republike Srpske i Srpskom vojskom Krajine“, objašnjavao je Perišić poslije Petog oktobra 2000. „Razloga je bilo više – s jedne strane, jer je to bila jedinstvena vojska; s druge, jer je imala svoje pripadnike na svim tim prostorima, a s treće strane, jer je imala tehniku koja je svoju logističku podršku crpila pretežno iz SR Jugoslavije.“ Sebe je doživljavao kao načelnika Generalštaba koji „sublimira tadašnje srpske entitete“ jer je u JNA „stvarao i stvorio Republiku Srpsku, stvarao i stvorio Republiku Srpsku Krajinu. Kada su iz Srbije 1994. Republici Srpskoj zavedene sankcije, svi su promenili orijentaciju, čak je doveden u pitanje i moj opstanak na dužnosti jer nisam prekinuo vezu sa VRS…“

Visoko cjenjen među nacionalistima, o Perišiću je i dio tadašnje opozicije imao dobro mišljenje. A što se o njemu mislilo u vojsci, ilustrira vic iz tog perioda: „Što bi bilo kada bi se Perišić pojavio na beogradskom buvljaku?“ – „Pola prodavaca bi mu salutiralo.“ Mada se dvosmisleno i u aluzijama žalio na težak materijalni položaj vojske, Perišić je, poput svih ostalih suradnika Slobodana Miloševića, znao svoje mjesto. „Mali, Mladić je negdje kod Bihaća. Nađi mi ga…“, podviknuo bi predsjednik Srbije svom načelniku Generalštaba s vremena na vrijeme.

Nakon otvaranja krize na Kosovu i prijetnji generala iz NATO-a, Perišić je u Gornjem Milanovcu u oktobru održao govor u kome je upozorio na posljedice rata sa Sjedinjenim Američkim Državama i njenim saveznicima. Već sljedećeg dana Milošević ga je smjenio.

MOTEL ŠARIĆ: Perišić je za vrijeme NATO intervencije „tugovao sa svojim narodom“, a kada je okončana, osnovao je Pokret za demokratsku Srbiju i priključio se Demokratskoj opoziciji Srbije. Vojničku karijeru je zamjenio političkom: sjednice, svađe, intervjui za vrijeme kojih crta šeme napada i obrane na papiru ispred sebe. Ipak, najviše vremena je potrošio razmjenjujući uvrede sa Nebojšom Pavkovićem. Bivši načelnik Generalštaba o tada aktualnom govorio je kao o članu Miloševićeve kamarile, bolesnom karijeristi koji ne razumije svjetske tokove, najbesprizornijem profiteru… Zauzvrat, Pavković je Perišića nazivao posilnim Veslija Klarka, slabunjavim i hendikepiranim srpskim Pinočeom…

Tokom Petog oktobra Perišić je u sklopu DOS-a bio zadužen za vojsku, pa je zajedno s predsjednikom Građanskog saveza Goranom Svilanovićem automobilom išao od jedne do druge kasarne i tu, preko žice, kao ekspert, gledao što radi vojska na „pisti“. Poslije je, u Vladi Zorana Đinđića, postao potpredsjednik zadužen za bezbjednost.

Možda ambicija, a možda i repovi iz prošlosti, okončali su Perišićevu karijeru. Premijer Đinđić je bio na nekoj konferenciji u Hajatu sa američkim ambasadorom Vilijemom Montgomerijem kada mu je ujutro 15. marta 2002. zazvonio poseban mobilni telefon.

„Uhapšen Perišić“, saopćeno mu je.

„Šta kažu Kanađani?“, upitao je premijer misleći na tadašnjeg ambasadora u Kanadi Miodraga Perišića.

„Ne Pukovnik (to je bio nadimak ambasadora), već general.“

„Što je radio u Mađarskoj?“, opet je pitao Đinđić, misleći da je Perišića uhapsila mađarska policija na osnovu hrvatske potjernice.

„Nije uhapšen u Mađarskoj, nego u Beogradu i nisu ga uhapsili Mađari, već naša vojska.“

Više se nije imalo što reći.

Uprava bezbjednosti Vojske Jugoslavije „digla“ je Perišića u noći 14. marta 2002. u motelu „Šarić“ na Ibarskoj magistrali zajedno sa američkim diplomatom Džonom Dejvidom Nejborom pod optužbom za špijunažu. Kod bivšeg načelnika Generalštaba pronađeni su kompromitirajući materijali, a pri pretresu kabineta u Vladi Perišić je na hodniku sreo Điniđića: „Zorane, ti znaš da sam ja uvek skupljao sve u vezi s Vojskom.“ Uslijedili su ostavka na potpredsjedničko mjesto, početak procesa za izdaju i haška optužnica.

PONOVO SA NAMA: Moguće je da za Perišića nije okončano povlačenje po sudovima, ali ovaj put u Srbiji. U ovom trenutku još se ne zna da li će se nastaviti proces za špijunažu protiv njega. Zato malo tko i ističe oslobađajuće presude u Hagu i njen eventualni značaj u kontekstu tužbe Hrvatske protiv Srbije za agresiju pred Međunarodnim sudom pravde. Perišić je, naprosto, netko od koga su kao obilježenog izdajnika svi digli ruke, netko tko je u vlastitoj zemlji postao nezvan gost i netko tko je svojim neočekivanim povratkom ponovo podsjetio na događaje i ljude koje sada svi žele da zaborave. Njemu, zato, neće praviti fešte, a još manje skandirati na tribinama fudbalskih stadiona kao Gotovini i Markaču… Ali, da su se kojim slučajem umjesto Perišića vratili Mladić, Karadžić ili netko drugi od vjernih suboraca iz devedesetih najvećeg dijela aktuelne vlasti, ne treba nimalo sumnjati da bi i doček i reakcije sasvim sigurno u potpunosti odgovarale standardima postavljenim u Hrvatskoj.

SLOBODAN PO SVIM TAČKAMA OPTUŽNICE: Momčilo Perišić foto: fonet