Razotkrivanje i hapšenje Koluvijine grupe, kasnija istraga, prikupljanje dokaza i materijala i, na kraju, podizanje optužnice, pokazali su da je u ovaj projekat, kao i u svaki koji se karakteriše kao organizovani kriminal, bilo uključeno mnogo policajaca i agenata srpske tajne službe
Danas se čini kao da je od prošle godine protekla bar decenija. Sve što se dešavalo zbog pandemije korona virusa mnoge je važne događaje i procese gurnulo u drugi plan, jer je bilo neophodno usmeriti se na rešavanje najvažnijeg, zdravstvenog problema.
U tom kontekstu, slučaj Jovanjica je ipak uspeo da bude prisutan u javnosti, što govori da on ipak prevazilazi neke obične događaje i „afere“ koje se pripisuju ovoj vlasti, ili ljudima koji su bliski ovoj vlasti. U javnosti predstavljena kao plantaža zdrave organske hrane, farma Jovanjica kraj Stare Pazove, na 45 kilometara od centra Beograda, postala je simbol nelegalnog gajenja marihuane, mesto na kome su baštovanili i neki visoki funkcioneri ove vlasti.
Prvi baštovan, najvredniji od svih koji su posetili carstvo vlasnika Jovanjice Predraga Koluvije, Aleksandar Vulin, postao je ministar unutrašnjih poslova, što celoj priči daje poseban ukus. Jer, kako je moguće da čovek koji je posećivao plantažu za nelegalan uzgoj narkotika bude prvi čovek MUP-a, koji uzgajivače i trgovce drogom hapsi po zakonu?
Podsetićemo se najvažnijih momenata koji su obeležili ovaj slučaj do sada.
POLICIJA JE RADILA SVOJ POSAO
Javnost je čula za najveću zaplenu marihuane u istoriji srpske policije pre nešto više od godinu dana, kada je o tome govorio na konferenciji za medije tadašnji ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović. Ovaj visoki funkcioner SNS-a u tim mesecima nalazio se usred „afere Krušik“, u kojoj se korupcija povezivala i sa njim kroz ulogu njegovog sada pokojnog oca Branka Stefanovića, u sumnjivoj preprodaji oružja iz valjevske fabrike oružja. Našavši se u situaciji u kojoj je javnost tražila da on bude oteran iz Vlade i procesuiran, Stefanović se pojavljuje na vanrednoj konferenciji za novinare i priča o Jovanjici i rekordnoj zapleni marihuane.
Pre toga, u javnosti su objavljeni neki nalazi u tekstu koji je objavio BIRN, i u onome što su govorili neki funkcioneri opozicije. Saznali smo da je šef odeljenja za narkotike beogradske policije inspektor Slobodan Milenković, sin Sente Milenkovića, nekadašnjeg šefa obezbeđenja Slobodana Miloševića, radeći svoj redovni posao razotkrio mrežu uzgajivača i trgovaca marihuanom, da je policija upala na farmu, da je zaplenila preko 600 kilograma „srbijanke“, marihuane namenjene daljem tretmanu, prodaji i distribuciji. Da je ispod Jovanjice postojao čitav jedan podzemni grad, gde su rasle biljke za koje je tužilaštvo utvrdilo da je skank. Da je tek desetak ljudi, možda nešto više njih, imalo tamo pristup, da je malo njih imalo ključeve podruma Jovanjice, a ulaz je bio takav da se moglo ući viljuškarom, da bi se iznosili paketi, utvrdilo je tužilaštvo. Javnost Srbije mogla je to da vidi u dokumentarnom filmu o Jovanjici autorke Jelene Zorić, novinarke TV N1.
Bilo je više laboratorija, sušara, a okrivljeni koji su radili u tim laboratorijama imali su opremu kao u kovid bolnicama, da bi se zaštitili od isparenja. Da su tu opremu morali da nose zaključuje se iz tajne komunikacije – preko posebne aplikacije, šifrovanim porukama.
Rad policije na ovom slučaju je važan jer je relativno brzo doveo do podizanja optužnice i pokretanja postupka, uprkos činjenici da je slučaj vodio tužilac Saša Drecun, oklevetan u delu javnosti da je blizak vlastima. Čini se da u ovom slučaju to nije moguće jer je čitav postupak pod velikim monitoringom „stranaca“.
UZGAJANJE I PLODOVI TRUDA: Jovanjica
POLITIČKE VEZE
Opozicija je po hapšenju Koluvije izašla sa tvrdnjom: zvao je Andreja Vučića u želji da se spasi! To je postala najveća kontroverza čitavog slučaja, jer ako je Koluvija bio „na vezi“ sa bratom predsednika Republike, ko je zapravo pravi vlasnik ovog biznisa preprodaje marihuane i njenih derivata? Višemesečno javno prepucavanje između Miroslava Aleksića, potpredsednika Narodne stranke, Vučića lično i drugih branilaca lika i dela predsednika Srbije, završilo se pokretanjem postupka pred sudom u kome Andrej Vučić tuži Aleksića. Andreja zastupa poslanik i funkcioner SNS-a Vladimir Đukanović, koji će docnije dobiti novu ulogu u celom slučaju.
Razume se, svi koji su mogli demantovali su ovu informaciju. Sam Koluvija preko advokata, iz pritvora, inspektor Milenković u čudnom video-priznanju, tadašnji ministar Stefanović. On je igrao dvostruku igru jer je u prvom obraćanju pre godinu dana, kada je potvrdio aferu, rekao da poslednjih šest meseci Koluvija nije imao kontakt sa Andrejem Vučićem (navodno, toliko unazad se proveravala njegova komunikacija). Međutim, kada se pre nekoliko meseci pojavila optužnica, saznalo se da je Koluvija ipak u nekom periodu pre saslušavanja u policiji imao kod sebe telefone, što je osvežilo sumnju da je „nekoga zvao“. Predsednik Republike je sve demantovao i objasnio željom opozicije da ocrni njega i njegovu porodicu, i to u situaciji kada je slučaj u rukama pravosuđa, što je dokaz da je borba protiv kriminala i korupcije stvarna i da on i njegova vlada na to ne mogu da utiču, naprotiv.
Političke konotacije su i u delu koji se tiče perioda pre pada Jovanjice, kada su to imanje obilazili i ljudi iz Vlade i velikaši SNS-a, a sam Vučić je vodio sa sobom u delegaciji Koluviju kada je odlazio na privredne forume po Rusiji i nekim drugim državama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Sve to je vlast odbacila, a „prvi baštovan“ Aleksandar Vulin, koji se hvalio da sam ide u Jovanjicu da kopa zemlju i gaji povrće, sada je ministar policije, što je po sebi apsurd.
VEZA S POLICIJOM I TAJNOM SLUŽBOM
Razotkrivanje i hapšenje Koluvijine grupe, kasnija istraga, prikupljanje dokaza i materijala i, na kraju, podizanje optužnice, pokazali su da je u ovaj projekat, kao i u svaki koji se karakteriše kao organizovani kriminal, bilo uključeno mnogo policajaca i agenata srpske tajne službe. Oni su na neki način bili poput „inspektora Nagiba“ iz pesme Ramba Amadeusa: danju policajci/agenti, noću šibicari / deo organizovane kriminalne grupe. Još u trenutku kada je inspektor Milenković hapsio Koluviju, bilo je obelodanjeno da su uhapšeni u svojim kolima imali policijske rotacije i nekakve policijske legitimacije, što direktno upućuje na veze u MUP-u Srbije.
Koluvija je imao sjajne društvene veze: od dubokih veza sa monasima u Hilandaru (Jovanjica je ime luke na Atosu), preko policije i tajne srpske službe. Toliko je bio „povezan“ da bi moglo da se pomisli da je samo radio za neku mnogo veću organizaciju, koja je proizvodila, pakovala i distribuirala marihuanu. Ova droga se decenijama vezivala za Albaniju (čuvena „albanka“), ali je posle policijske opsade i pada sela Lazaret pre nekoliko godina, Srbija čini se preuzela primat u uzgajanju ovog opijata. Otud i velika proizvodnja, ali i najveće zaplene.
Ono što je čudno u celom slučaju jeste sudbina inspektora Milenkovića, koji je, umesto da bude pohvaljen i promovisan, završio u nekoj vrsti prismotre i karantina. Njegova ostavka je bila potpisana još letos, ali je još uvek formalno na mestu na kome se nalazio i prošle godine. Njegov tadašnji šef, Nebojša Stefanović, izgubio je funkciju i pomeren je na poziciju ministra vojske. Oduzeta mu je moć, data mu je pozicija za ulepšavanje biografije.
RELATIVNO BRZA PRAVDA
Za relativno kratko vreme i u doba korone, tužilaštvo za organizovani kriminal napisalo je optužnicu u „slučaju Koluvija“ koja se čini bezobalnom – na preko 400 stranica. Tužilac Drecun je najavio izvođenje preko 100 svedoka, što bi moglo da znači da će i ovaj postupak potrajati nekoliko godina i tako ispasti iz fokusa javnosti. Suđenje je počelo pred većem Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu za organizovani kriminal početkom oktobra 2020. godine, čitanjem optužnice i izjašnjavanjem optuženih na okolnosti predstavljene u optužnici. Optuženi su negirali navode, a glavni argument im je da nisu uzgajali drogu nego industrijsku konoplju, što nije protivzakonito.
Zanimljivo je da se kao branilac Koluvije i još jednog optuženog, Milana Kendije, ranije radnika MUP-a, pojavljuje Vladimir Đukanović, visoki funkcioner
SNS-a, narodni poslanik i član Vrhovnog veća sudstva, tela koje upravlja pravosuđem u Srbiji. On se već „proslavio“ na jednom od ročišta, kada je rekao da su navodi tužilaštva o korišćenju zaštićene aplikacije za komunikaciju između članova organizovane kriminalne grupe koješta, i da je isto tako moguće da se o tužiocu pojave neki „snimljeni razgovori“. U međuvremenu, neki su mediji već dobili „neke razgovore tužioca Drecuna“, što možda govori o tome sa čime se u ovom slučaju suočava srpsko pravosuđe.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima
Mogu li studenti i opozicija da nadoknade 51 glas na ponovljenim izborima na biračkom mestu broj 25 u Kosjeriću? Da li je to nemoguća misija ili još jedan pokušaj koji menja sve
Srpska Vlada je izabrala komandanta „Belih orlova“ Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta ne bi li se u njemu orilo „Aco Srbine“ umesto „Ruke su vam krvave“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!