Naš zamišljeni "kontroverzni biznismen", ili šta već, koji živi u objektu površine 300 kvadrata, samo u startu, za nabavku blindiranih kola i ugradnju sistema video-nadzora, treba da izdvoji gotovo 160.000 evra. Uz dodatno mesečno izdvajanje za fizičko obezbeđenje objekta, s pratnjom, u prvoj godini moraće u ličnu bezbednost da investira ukupno oko 270.000 evra, da bi narednih godina izdvajao po 108.000 evra
Otmice, pljačke i ubistva neizostavni su momenti svake priče o krugovima u kojima se vrti veliki novac i o (polu)svetu koji ga poseduje. U takvom stanju stvari praksa je mnoge iz pomenutih krugova naterala da posebnu pažnju obrate na vlastitu bezbednost, sve u nadi da, ako baš moraju nešto da plate, to urade na mostu pre nego što nalete na ćupriju.
Pitanje je ovde samo koliko je ulaganje u vlastitu bezbednost skup „sport“, i to ne samo za obične smrtnike već i za klijentelu zainteresovanu za tu vrstu usluga.
Pre nego što izbacimo konačnu, doduše okvirnu, sumu koja bi mogla da „pokrije“ sve troškove privatnog obezbeđenja, da krenemo redom, praveći specifikaciju za svaki njegov deo ponaosob.
Počinjemo od „porodičnog gnezda“, za čije obezbeđenje odavno više nisu dovoljni visoka ograda i natpis na kapiji „ovde ja čuvam“, sa audio-pozadinom laveža. Takav odbrambeni bedem oko kuće možda će pokolebati radnike Elektrodistribucije u seči struje, ali ne i profesionalce ozbiljnih namera.
KUĆA: Željko Milisavljević, direktor privatnog preduzeća za ugradnju opreme za video-nadzor Gamasigurnost, u razgovoru za „Vreme“ kaže da je najbolja varijanta za tehničko obezbeđenje objekta kombinacija alarmne zaštite sa sistemima za video-nadzor, uz neophodne nosače zvuka i slike na kojima bi se arhivirao snimljeni materijal. „To bi svaka ozbiljna firma ponudila klijentu“, ističe Milisavljević.
ELEKTRONSKA ZAŠTITA: Bežična alarmna centrala i pripadajući senzori
Sagovornik „Vremena“ pristao je, za ovu priliku, da napravi specifikaciju potrebne opreme za obezbeđenje zamišljenog dvorišnog objekta površine oko 300 kvadratnih metara, podeljenog u dve etaže.
Za kuću ove površine potreban je alarmni sistem sa centralom i šest alarmnih senzora koji se postavljaju na najdostupnije delove objekta (kućna i garažna vrata i sl.), zatim jedan senzor koji bi „uhvatio“ dejstvo sa krova. Osim ovih, potrebni su još i senzor za registrovanje prisustva kućnih ljubimaca (kako lavež ne bi aktivirao sistem), akustični senzor loma stakla postavljen na vratima balkona ili terase, te tri magnetna prekidača na prozorima. Milisavljević savetuje i ugradnju dve unutrašnje i jedne spoljne sirene koje se aktiviraju istovremeno kad i ceo alarmni sistem. Buka ovih sirena, objašnjava on, u velikoj meri onesposobiće nezvane goste, uticajem na srednje uvo, što za posledicu ima dezorijentisanost i mučninu.
Uz dva protivpožarna dojavljivača, sa akumulatorom (za slučaj nestanka struje) i instalacionim kablovima, ceo ovaj sistem, prema Milisavljevićevoj računici, košta oko 48.000 dinara (oko 800 evra).
Koliko će opreme biti potrebno za video-nadzor zavisi pre svega od konfiguracije terena na kome je izgrađen objekat. U ovoj simulaciji predviđene su četiri spoljne i dve unutrašnje kamere. Prateća oprema sastoji se od Pentium 4 kompjutera, sa snimačem zvuka i slike i dva 19 inčna monitora, od kojih je na jednom ekran podeljen na onoliko delova koliko ima kamera, dok drugi služi za detaljniji pregled i zumiranje snimka sa željene kamere.
Za ugradnju ovakve konfiguracije video-nadzora potencijalni klijent moraće da izdvoji dodatnih 365.000 dinara (oko 5500 evra).
Kasnije servisiranje alarmnog i sistema video-nadzora ne košta mnogo u poređenju sa instaliranjem. Potrebno je samo na svake dve godine promeniti baterijske uloške alarma koji koštaju 1000 dinara po komadu, dok kod servisiranja kamera nema većih troškova.
Milisavljević ne daje preciznije podatke o veličini tržišta zainteresovanog za ovu vrstu usluga. „Tržište postoji, ali još ne postoji dovoljna svest o potrebi za ovakvim načinom obezbeđenja“, kaže on.
Tržište u Srbiji, sve govori u prilog tome, više je zainteresovano za tradicionalne načine obezbeđenja; uostalom, najozbiljnije pretnje po bezbednost nemoguće je drugačije rešiti osim fizičkim zaštitom.
Samo u Beogradu, prema tvrdnjama upućenih, poslovima fizičkog obezbeđenja bavi se preko 120 firmi i oko 50 agencija.
Prema rečima Milovana Miloševića, direktora privatne firme za fizičko-tehničko obezbeđenje Sistem FTO, preduzeća (u koja ubraja i svoju firmu), za razliku od agencija, izbegavaju poslove obezbeđenja ličnosti.
„Postoji, pre svega, rizik od kompromitovanja. Ne bih da me povezuju sa nekim čuvenim kriminalcem, dok moja firma istovremeno čuva banku“, objašnjava Milošević.
Prema cenovniku Sistema, za neprekidno fizičko obezbeđenje objekta sa jednim čovekom potrebno je mesečno izdvojiti oko 140.000 dinara (oko 2500 evra). Ukoliko pretpostavimo da je reč o objektu sa video-nadzorom, potreban je u smeni još jedan čovek za nadgledanje monitora, što cenu udvostručuje, dakle 5000 evra.
PRATNjA: Iskustvo pokazuje da se većina otmica i ubistava dogodila izvan objekta stanovanja. Rizik se, dakle, povećava svakim udaljavanjem od kućnog praga, što se, po pravilu, rešava unajmljivanjem telohranitelja i obraćanjem pažnje na još neke tehničke detalje, a o njima kasnije.
Ovde se, međutim, javlja jedan problem: zakonska zabrana nošenja vatrenog oružja pripadnicima obezbeđenja van objekta koji čuvaju, osim u slučajevima prenosa vrednosti.
Problem je ovde velik za one koji, radi vlastite sigurnosti, žele naoružanu pratnju.
Dva su načina da se stvar preseče: ili uzeti momke iz jedne od petnaestak beogradskih agencija koje „rade“ ličnosti, ne pitajući ih da li i šta nose ispod jakne; ili biti tako pozicioniran, poput pojednih srpskih biznismena, koje obezbeđuju (naoružani) pripadnici MUP-a u okviru redovnih poslova.
Uslovno rečeno, treći način je osnivanje u okviru kompanije posebne firme za obezbeđenje, međutim, i pripadnici takvog obezbeđenja nemaju po slovu zakona pravo na nošenje oružja u pokretu.
Cene pratnje, kako ističu sagovornici „Vremena“ koji su želeli da ostanu neimenovani, nisu fiksne. Njihova visina zavisi, pre svega, od bezbednosne procene ugroženosti „objekta“ koji se štiti i varira između tri i četiri hiljade evra mesečno, najčešće „na ruke“.
Ukoliko bi neko insistirao na kompletnoj bezbednosnoj preventivi, neizostavno bi morao posetiti predstavništvo neke od renomiranih svetskih fabrika automobila i unapred dogovoriti nabavku odgovarajućeg blindiranog vozila, prema vlastitim željama i mogućnostima, koje će diktirati i cenu željenog modela.
Novinaru „Vremena“ u Autokomercu, firmi koja zastupa Audi za Srbiju i Crnu Goru, rečeno je da su podaci o cenama blindiranih automobila poslovna tajna i da se saopštavaju samo potencijalnim kupcima i nadležnim državnim organima. Pomalo čudan rezon, s obzirom na to da se svojevremeno na beogradskom Sajmu automobila pojavio blindirani model „mercedesa 320 E“, čija je cena bila dostupna javnosti – oko 300.000 tadašnjih maraka, što je bilo oko tri puta skuplje od istog serijskog modela.
Krenemo li na svođenje računa, videćemo da naš zamišljeni klijent, koji živi u objektu površine 300 kvadrata, samo u startu, za nabavku blindiranih kola i ugradnju sistema video-nadzora, sa bankovnog računa (iz slamarice) treba da izdvoji gotovo 160.000 evra. Uz dodatno mesečno izdvajanje za fizičko obezbeđenje objekta, s pratnjom, u prvoj godini moraće u ličnu bezbednost da investira ukupno oko 270.000 evra, da bi narednih godina izdvajao po 108.000 evra.
Tako bi, otprilike, stvari izgledale tržišno.
Život, dakle, ima cenu. Pitanje je samo ko je spreman i ko može da je plati. Zašto, to je druga priča.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!