Otvoreno-zatvoreno

Hoćemo da otvorimo poglavlja 23 i 24, tu nas sprečavaju brexsitovci i Hrvatska, a mi smo sve – baš sve – uradili, reče ministar pravosuđa Nikola Selaković i njegov principal, tehnički mandatar Aleksandar Vučić, najbolji student ikad na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta; i više od toga.

Neće biti baš tako: taman dok je Vučić bio fin u Briselu, a Selaković u Beogradu zborio da smo mi i više no što je bilo tko napravio u pridruživanju evropskim vrijednostima, ima još jedna stvar koja sve vraća na nulu: u jednom postupku pred Specijalnim sudom za borbu protiv organiziranog kriminala (točnije: Posebnim odjeljenjem Višeg suda u Beogradu), jedan od sudaca, Aleksandar Trešnjev – na zahtjev tužioca istog ranga – izuzet je iz postupka, od odlučivanja, zato što mu njegov šef – predsjednik Višeg suda – ali i nadležni tužilac ne vjeruju da će biti nepristran u postupku. I to samo zato što se sa drugim kolegama udružio u nešto što se zove Centar za pravosudna istraživanja, nedavno osnovanu asocijaciju, koja okuplja eminentne stručnjake iz – vodimo računa – pravosuđa, koji će ukazivati na probleme zakonodavne prakse, na zakonska rješenja, koji će organizirati skupove koji će nam, na kraju krajeva, pomoći da se izborimo s već spomenutim poglavljima koja se tiču pravne države i vladavine prava, prva otvaraju, a posljednja zatvaraju u procesu evropskih integracija.

CEPRIS: U toj organizaciji, CEPRIS-u, nadasve stručnoj, na čelu je dr Slobodan Beljanski – advokat i doktor pravnih nauka i valjda najznačajniji filozof prava na ovim prostorima. Tu su i njegov sin – mlad i pametan nasljednik dugovječne advokatske kancelarije – Vladimir Beljanski, tu je i Vida Petrović Škero, dugogodišnja i poštovana sutkinja, pa i jedan od najhrabrijih sudaca koji govore o problemima (ima i blog) Miodrag Majić, neizostavni mladi advokat i doktor Vladimir Đerić i još drugi ljudi koje u javnosti tek u zadnje vrijeme prepoznajemo, poput suca Aleksandra Trešnjeva, od kojega počinje ova konkretna priča.

Našli su se u konkretnom predmetu ovi akteri: sudac Trešnjev, kao predsjednik vijeća Specijalnog suda, te Vladimir Beljanski kao branilac optuženoga u konkretnom slučaju, čiji je otac – vidi čuda – već spomenuti i nezaobilazni u pravnoj teoriji i praksi Slobodan Boda Beljanski.

Dakle, teško smo ovo dosad vidjeli: zamjenica tužioca u toj stvari – a ona predstavlja državu – traži izuzeće suca Trešnjeva; to je, koliko smo istražili, prvi puta u našoj znanoj pravnoj praksi, jer izuzeća inače traže advokati optuženih ili optuženi sami, a odluke nadležnih su uglavnom negativne, jer vjeruju svojim sucima. Kad im to odgovara.

Ovoga puta je bilo drugačije: predsjednik Višeg suda u Beogradu Aleksandar Stepanović – a njegovu ulogu valja pamtiti i iz slučaja suca Vladimira Vučinića, koji je prošao „toplog zeca“ zbog toga što je sudio u „slučaju Mišković“ i koji je, na kraju, završio u advokatskim redovima – zaključio da treba sumnjati u nezavisnost suca. Točnije, predsjedniku Višeg suda Stjepanoviću sumnjivo je što su se u istom udruženju našli suci, advokati i tužioci. Što oni rade zajedno, zašto zajedno hoće uslove za nezavisni ili samostalni status i stručan, nepristrasan i efikasan rad pravosuđa, kako to kaže Staut CEPRIS-a!

PARADOKS: Prema mišljenju suca Stepanovića, „činjenice da su predsednik navedenog udruženja advokat dr Slobodan Beljanski, a članovi njegov sin advokat Vladimir Beljanski, kao i advokati dr Vladimir Đerić i Nebojša Maraš, te da je predsednik Upravnog odbora sudija Apelacionog suda u Beogradu dr Miodrag Majić, a član udruženja i sudija Višeg suda u Beogradu Aleksandar Trešnjev, predstavljaju okolnost koja upravo izaziva sumnju u nezavisnost, samostalnost i nepristrasnost sudija, pri čemu se takva sumnja pojačava ukoliko se dogodi da su navedeni advokati punomoćnici, odnosno branioci stranaka u bilo kojim sudskim postupcima u kojima sude navedene sudije“.

Vraga, sudija i predsjedniče Stepanoviću, kome više uopće vjerovati!

Onoliko je udruženja „ovih i onih“, sudija, tužilaca, advokata, viktimologa, raznih drugih koji nikad nisu dospjeli pod udar ovakve odluke o izuzeću, koja je – nemojmo sumnjati – politički motivirana. Jer, što se imaju udruživati i zajedno misliti oni koji su dio pravosudnog sistema – sudije, tužioci i advokati, na primjer – kad ih ne možemo tako na hrpi držati pod kontrolom, pogotovo ako bi netko sa pozicije predsjednika Višeg suda htio u izvršnu vlast, u Ministarstvo pravde, na primjer?

Dr Beljanski to precizno secira i kaže da prvi argument sudskog predsjednika Stepanovića glasi: „Zajedničko zalaganje sudija i advokata za nezavisan ili samostalan status i stručan, nepristrasan i efikasan rad pravosuđa, samo po sebi izaziva sumnju u samostalnost i nepristrasnost sudija“, te „uprošćeno“ zaključuje da je „paradoksalan stav da ako se sudija zalaže za nepristrasnost, a za nju se zalaže i advokat, to već dokazuje da je sudija pristrasan, kao što bi paradoksalan bio i stav da ako se sudija u istom ‘savezu’ zalaže za stručnost – dokazuje da je nestručan!“.

U svojim argumentima, dr Beljanski kaže i to da je „zalaganje za ustavne principe i vrednosti propisane zakonom pravo svih građana“, primjećujući to da se za „svoju samostalnost i nezavisnost mogu zalagati samo sudije i niko drugi“, a da Stepanović „zapravo negira pravo na kritiku i kontrolu jedne grane vlasti, kao što negira i ustavno pravo na slobodu izražavanja“. I konstatira da su sva tri pravno-logička nedostatka (u tekstu objavljenom na sajtu cepris.org), „osim što vode zabrinjavajućem snižavanju kriterijuma za sumnju u nepristrasnost sudija, izraz su nedopustive pravno-logičke inverzije: apriornog nepoverenja u sposobnost sudija da održe sopstveni moralni integritet i psihološku ekvidistancu prema interesima stranaka, i priznanja da se odreda radi o slabim ličnostima, čija se pristrasnost pretpostavlja.“

„Ono što se u ovom slučaju nepobitno može utvrditi da ‘postoji’ kao činjenica jeste da je sudija Trešnjev član organizacije u kojoj je član i advokat branilac Beljanski. Budući da je napred pokazano da ne postoji nikakvo utemeljenje za tvrdnju da je puko članstvo sudija, tužilaca i advokata u istim udruženjima protivustavan ili protivzakonit čin, to okolnost da sudija i branilac pripadaju istom udruženju sama po sebi ne može biti smatrana ‘okolnošću koja izaziva sumnju u (sudijsku) nepristrasnost’“, jasno se kaže i u analizi profesora Miodraga Jovanovića sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu objavljenoj na više sajtova, prenesenoj sa originalne adrese cepris.org.

ČEKANJE: Treba ovih dana čitati i ostale sajtove, na primjer onaj boljaadvokatura.org, na kojoj će advokat Slaven Kovačević primijetiti da je Trešnjev izuzet „zato što mu predsednik suda ne veruje, jer misli da je ‘kvarljiva roba’, da će lako da ‘potpadne pod uticaj’ prevejanih advokata, ako već nije (inače, otkud on zvanično u takvom nekom subverzivnom udruženju)“.

Na kraju i kako god, ni u pravosuđu nije dozvoljeno misliti: nije riječ samo o sucu Trešnjevu, on je onomad presudio da je Dragoljubu Draži Mihailoviću presuda donesena iz političkih i ideoloških razloga, ali riječ je o tome da postanemo pravna država i da imamo vladavinu prava, ma koliko o tome morali razgovarati jedni s drugima.

O poglavljima 23 i 24 je, dakle, riječ, o tome ćemo morati pričati: ako smo ih otvorili, morat ćemo ih i zatvoriti.

U tom smislu, sa sucem Trešnjevom mi iz „Vremena“ nismo razgovarali: zato što je g. Stepanović svojevremeno zbog razgovora sa raznim novinarima gonio sudiju Vučinića, danas advokata, ni sa njim nismo razgovarali, a svejedno je platio cijenu sudske neposlušnosti izvršnoj vlasti.

Za „slučaj Trešnjev“ sačekat ćemo novi raspored poslova: i spomenuti Vučinić je „skinut“ sa specijalne u opću nadležnost, tek krajem godine ćemo znati koliko košta to što netko, Trešnjev konkretno, među sucima i ostalima – ma koliko ih ne vidjeli kao jedinstveni sistem – misle svojom glavom i ne daju se utjecajima izvršne vlasti.