

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


"Nisam odrastao kao ostala deca; odrastao sam na filmu. Za razliku od ostalih, nisam, recimo, imao đačke ekskurzije, nisam prolazio kroz one faze odrastanja i školovanja kroz koje su prolazili moji vršnjaci. Naprosto, nisam iživeo radost igranja sa decom; uvek sam nekud žurio; kao da sam hteo da budem na dva mesta istovremeno. A to za dete ume da bude veoma naporno. Verujem da je moj način odrastanja bio brži, direktniji, suroviji... I tu postoji mnogo praznina"
Osim podataka o tome da je prije pedeset dvije godine rođen u Lici i podužeg spiska filmova u kojima je glumio, o Slavku Štimcu, ma koliko se trudili, u novinskim arhivima nećete uspjeti da nađete bogzna šta. Prvo, zato što nerado daje intervjue, a drugo, zbog toga što je, kaže, najsličniji karakterima koje je tumačio: zatvoren, senzibilan, povučen…
Tokom nešto više od četiri decenije duge karijere, Slavko Štimac je sarađivao sa najznačajnijim jugoslovenskim rediteljima i snimio gotovo pedeset filmova. Trenutno ne snima; pauzira i priprema buduće uloge o kojima još uvijek ne može javno da govori.
„Znate kako je: sve dok ne krene snimanje, čovek ne sme ništa da kaže… Poslednje što sam radio bio je film Bobana Skerlića Top je bio vreo„, kaže Slavko Štimac.
„VREME„: Prijaju li vam pauze u radu?
SLAVKO ŠTIMAC: Ne prijaju. Volim da radim. Ne samo zbog činjenice da od toga živim, nego i zato što je veoma važno da čovek ostane u kondiciji. Naravno, bilo bi idealno kada bi glumci dobijali po nekoliko tekstova i uloge birali u skladu sa sopstvenim afinitetima i temperamentom; na taj način, mogućnost greške bi bila svedena na minimum. Nažalost, ovde ne važi taj princip; to je za neka ozbiljnija tržišta, veće zemlje.
Ako biste uloge birali isključivo po sopstvenim afinitetima i temperamentu, kakve biste likove odabrali?
Iako nisam siguran da je to baš ono što sam želeo, u karijeri sam često dobijao uloge dobrih, pozitivnih, senzibilnih i pomalo introvertnih tipova. Kada bih se potrudio da im pronađem zajedničku crtu, zajedničku nit, mislim da bi najkraće i najpreciznije bilo reći da sam na filmu najčešće bio – dobar dečko.
Zašto, šta mislite?
Izgleda da su me reditelji doživljavali na taj način. Naravno, nisam se mnogo bunio, iako danas imam želju da se okušam u tumačenju i nekih drugačijih karaktera… Uglavnom, tokom karijere sam često igrao takozvane pasivne glavne uloge u kojima lik – iako istovremeno vuče i jake i aktivne epizode – većinom trpi radnju. A to baš i nije lako. Jer, teško je kada glumac „visi“, kada nema pravog aktivnog zadatka; onda se valja usmeriti na takozvani unutrašnji momenat, u čemu glumcu, poput mikroskopa, pomaže filmska kamera.
Na koji način?
Evo, reći ću vam: kao glumac, uvek sam se trudio da se pre svega dovedem u emocionalno stanje u kom se, pretpostavljam, nalazi moj junak; znao sam da će publika taj trud prepoznati samo ako ga prethodno prepozna glavni i saveznik i neprijatelj svakog glumca – filmska kamera. U tom smislu, trudio sam se da izgradim sopstvene mehanizme…
(…)
Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 17. januara 2013. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti.)


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve