Bosna i Hercegovina žali za najmanje 24 žrtve poplava, koje ovom zemljom haraju gotovo sedam dana – za sada je u Federaciji BiH sedam žrtava, u Republici Srpskoj sedamnaest. Preko 950 hiljada ljudi napustilo je domove, mnogi od njih po ko zna koji put, 20 hiljada ljudi je evakuisano, oko 100 hiljada kuća je uništeno ili oštećeno. Brojne zgrade i objekti su sravnjeni sa zemljom. Stočni fond je devastiran.
Nakon što je voda poharala gotovo trećinu zemlje, u pojedinim dijelovima su aktivirana brojna klizišta (nekoliko hiljada) i pomjerena minska polja. Direktno ili indirektno ugrožena je trećina stanovništva, najmanje milion i po ljudi.
Nabrajanja gdje je najteže sežu unedogled: „najteže je u Maglaju, dramatično u Orašju. Voda nadire u Šamac. U Doboju, gradu ‘stradalniku’, broje mrtve, Željezno Polje pod vodom, tuzlanski region je odsječen i ispresijecan. Posavina je opet stradala. Kao i Semberija, Bijeljina je još uvijek pod vodom“. Tako je Bosna i Hercegovina opet predmet svjetske pažnje, za nju se opet skuplja humanitarna pomoć.
Iako su meteorolozi upozoravali na protekli i prokleti crveni četvrtak, mnogi ovim upozorenjima nisu pridali neophodnu važnost, i u vrlo kratkom vremenu su se sa ovom pošasti suočili gotovo nespremni. Brzina kojom je voda nosila sve pred sobom nije dopustila da se pripremaju u hodu. Kad su mnogi shvatili šta je zemlju snašlo, bilo je kasno, spašavali su se goli životi. Djelovanju prirode doprinio je i ljudski faktor. Na naplatu su stigle sve prethodne godine političkog nečinjenja i ljudskog nemara.
U siromašnoj zemlji vozni park svakog ministarstva „teži“ je od cjelokupne državne imovine namijenjene borbi protiv požara, poplava i drugih elementarnih nepogoda. Zato su nedostajali čamci, ćebad, uniforme, vreće za pijesak, lopate, pumpe za ispumpavanje vode, gumene čizme. Jedan stariji Dobojlija je, prvi dan nakon kakve-takve „normalizacije grada“, novinaru banjalučke Alternativne televizije Igoru Požgaju rekao kako su mu, zapravo, najpotrebnije gumene čizme i da bi mu baš dobro došle te koje novinar ima na nogama. Požgaj ih je skinuo i dao iznenađenom čovjeku.
Podaci iz budžeta Republike Srpske govore da je za rad Civilne zaštite RS u periodu od 2011. do 2014. godine izdvojeno nešto više od 18 miliona i 225 hiljada maraka, od čega je za nabavku postrojenja i opreme utrošeno svega 2,84 odsto. Ostatak je otišao na plate zaposlenika. Republika Srpska bila je zahvaćena poplavama i 2010, u godini poslije te katastrofe za nabavku opreme i postrojenja nije utrošena niti jedna marka.
Ali da svaka nesreća nosi i nešto dobro pokazuje visoka solidarnost među građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Decenijama stanovnici ove zemlje nisu bili u nečem ujedinjeni kao što je to bilo u ovom slučaju. Momci iz Bihaća pohitali su u Doboj i tamo odradili veliki posao spašavanja ljudi. Građane Doboja spasile su susjedne opštine Tešanj i Jelah. Među prvima u pomoć su priskočili susjedi iz Hrvatske. Ovog puta crvena krvna zrnca se nisu prebrojavala, uz poneki izuzetak, što je za BiH uspjeh vrijedan podviga spašenih života.
Najviše su zakomplikovale strukture vlasti na državnom nivou, jer Ministarstvo vanjskih poslova BiH još uvijek nije našlo načina da mogućim donatorima iz inostranstva omogući da na brz i jednostavan način pomognu ugroženima. I u organizovanju i distribuciji humanitarne pomoći došle su do izražaja sva složenost zemlje i tromost u donošenju odluka. Mali ljudi koji žele pomoći onima koji se bore za život moraju se boriti sa komplikovanim SWIFTO-vima i IBAN-ima, dok dragocjeno vrijeme curi. Barem je Uprava za indirektno oporezivanje pripremila Odluku o oslobađanju od plaćanja uvoznih dažbina i inspekcijskog nadzora za sve pošiljke humanitarne pomoći, a sve one moraju biti prijavljene Ministarstvu sigurnosti BiH. Naredbom Štaba Republike Srpske za vanredne situacije naređeno je da lokalne zajednice ne mogu imati svoje račune za prikupljanje pomoći ugroženima u poplavi. Prema toj odluci, bankama se zabranjuje da otvaraju račune za posebne namjene na ime pomoći za poplavljena područja. Te uplate se mogu vršiti isključivo preko računa Ministarstva finansija Republike Srpske.
Protiv iste pobunili su se neki od gradskih otaca, poput gradonačelnika Prijedora Marka Pavića, koji smatra da su ovakve odluke destimulativne i za građane i za lokalne zajednice u RS. „Vladina odluka pravi, kao što je to rekao ministar finansija RS Zoran Tegeltija, lopove od načelnika opština, a poštene ljude na nivou Vlade, što je nezamislivo i neprihvatljivo.“ Očito da je voda sem mulja, smeća, uginulih životinja, svih naših starih i znanih slabosti, iznijela dva lica iste patnje: solidarnost i bezgraničnu požrtvovanost jednih i hladnu i potpunu indiferentnost drugih, te i prve probleme u raspoređivanju i upravljanju novcem. Republičke vlasti ne vjeruju lokalnim, a dobar dio građana nikome od političara. Za to vrijeme traži se razumijevanje građana.
