

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Nedavno sam bio u poseti Izraelu. Zemlji sa malo više od osam miliona stanovnika i BDP-om od čak 320 milijardi dolara. Ova država ima konstantno otvoreno pitanje ugroženosti dela teritorije na koje pretenduju drugi narodi u njenom okruženju
Kosovo je uzrok našeg postojanja. Za Srbe i Srbiju nema važnijeg državnog i nacionalnog pitanja od Kosova, niti postoji važniji zadatak od borbe da Kosovo ostane Srbija.
Najveći ispit za ovu generaciju Srba je očuvanje srpske državnosti na Kosovu, koju su nam naši preci ostavili u zalog. Samo one države koje su čvrsto i neodustajno branile svoju teritoriju i tako branile svoje državno i nacionalno dostojanstvo, ali i snagu i veru u sebe, bile su poštovane, priznate ali ujedno i ekonomski snažne.
Slabe države, a predaja teritorije je slabost, prepoznate su kao nestabilne i nesigurne za ulaganja i razvoj, jer u takvim okolnostima ne može se nazreti kraj menjanju njihovih granica i daljim političkim potresima koji urušavaju ekonomiju jedne države.
Pogledajmo primer Rusije, kada je branila svoje pravo na Čečeniju, ili Izraela sa Jerusalimom, ili Velike Britanije na Foklandskim ostrvima, ili Kine i njenog prava na Tajvan i Hong Kong. Sve su to različite države, sa različitim uređenjem i istorijom, ali sa identičnim pozicijama kada su u pitanju čvrsta odbrana državne teritorije, snažna ekonomija i razvoj koji su posledica takve odlučne državne politike.
Nedavno sam bio u poseti Izraelu. Zemlji sa malo više od osam miliona stanovnika i BDP-om od čak 320 milijardi dolara. Ova država ima konstantno otvoreno pitanje ugroženosti dela teritorije na koje pretenduju drugi narodi u njenom okruženju. Ali, ova država je istovremeno očigledan primer da permanentna konfliktna situacija nije prepreka ekonomskom rastu i privlačenju investicija, kako to pokušavaju da prikažu neki političari u našoj zemlji. Naprotiv, Izrael je upravo svojom odlučnom politikom zaštite teritorijalne celovitosti demonstrirao spremnost da beskompromisno brani svoj Ustav, državnost, zakone i teritoriju. Ta politika se možda ne sviđa svima, ali je već decenijama stabilna i nepromenjiva, i upravo je to ono što investitorima uliva sigurnost i poverenje u tu državu. Izrael je država čiji je najsvetiji deo, grad Jerusalim, predmet spora dva naroda uz umešanost međunarodne zajednice, isto kao i pitanje Kosova, ali to nije sprečilo američki Intel da prošle godine kupi izraelsku inovacionu kompaniju sa sedištem u Jerusalimu, Mobileye, za čak 15,3 milijarde dolara.
Mi ne možemo nikada da pristanemo na to da Kosovo ne bude Srbija, jer niti smo ga mi, koji danas živimo u Srbiji sa Kosovom, načinili Srbijom, niti imamo pravo da buduće generacije Srba ostavimo bez Kosova. Zamislite da jedan Jevrejin pokuša da preda drugom narodu u ruke Jerusalim. To je prosto nemoguće. Ono što je Jerusalim za Jevreje, to je Kosovo za Srbe. Čuvajući Kosovo, mi čuvamo Republiku Srpsku, čuvamo Rašku, čuvamo Vojvodinu, jer sve su to pitanja koja bi sutra mogla da budu otvorena, ukoliko na pitanju Kosova pokažemo slabost i neodlučnost kao narod i država.
Ali, isto tako, teško je poverovati da će Albanci, koji čine veliku većinu u Pokrajini, i koji su dobili podršku znatnog broja vrlo uticajnih zemalja za svoje nezakonite odluke o otcepljenju, odustati od svojih separatističkih namera i promeniti svoju politiku. Zato moramo da pregovaramo, da vodimo stalni dijalog sa Albancima, da im pokažemo da u Srbiji, uz najširu moguću autonomiju, mogu da imaju bolju ekonomsku perspektivu nego što je imaju u lažnoj državi Kosovo. Uveren sam da kosovski Albanci ne vide budućnost za sebe u kvazidržavi kojom upravlja mafija, gde im život svaki dan visi o koncu, i gde je najveće siromaštvo i stopa nezaposlenosti u Evropi. Ne verujem da oni vide svoju budućnost u državi koja je „crna rupa“ Evrope. Proputovao sam svaki centimetar Kosova. Znam kako Albanci dišu. Prošla je ona početna euforija zbog jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Došlo je vreme da se živi i radi. Ali umesto toga, Albanci na Kosovu postaju sve siromašniji. Bogate se kriminalci, a običan narod propada. Bez obzira na sve, Srbija je za kosovske Albance i dalje najbolje tržište. Ovde imaju ekonomiju, imaju poslove, imaju pravnu sigurnost i bezbednost biznisa garantovanu Ustavom i zakonima Republike Srbije, a ne mafijaškom „besom“ kriminalaca koji danas vladaju Kosovom. A da ne govorim o tome koliko se Albanaca danas leči u srpskim bolnicama, verujući bezrezervno srpskom zdravstvu.
Da, sa Albancima moramo da vodimo stalni dijalog, ali isto tako je važno da vodimo i naš unutrašnji, srpski dijalog, kako bi se došlo do stava koji će odražavati najviši mogući stepen saglasnosti našeg društva o načinima za rešavanje pitanja Kosova. U tom smislu je dobrodošla inicijativa predsednika Republike Aleksandra Vučića da otvori unutrašnji dijalog o Kosovu. To vidim kao put da naše društvo pokuša da pronađe osnovu okupljanja oko ovog najvažnijeg srpskog pitanja, kako bismo bili jači u nastupu i prema Albancima i prema međunarodnoj zajednici. Oni koji ne žele naše okupljanje, učiniće sve da ostanemo podeljeni i slabi i da nas destabilizuju.
Sada su nam jedinstvo i okupljanje potrebniji nego ikada. Smatram da je naša obaveza danas da budućim generacijama omogućimo priliku da pregovaraju, a to možemo samo ako im Kosovo ostavimo u Srbiji. Takođe mislim da u rešavanju ovog najvažnijeg pitanja za Srbe ne smemo biti pritisnuti vremenskim okvirom u kojem se pregovori moraju okončati. Jer taj okvir daju drugi prioriteti državne politike, koji su u odnosu na Kosovo mnogo manje važni. Srbija trpi pritisak da pitanje Kosova rešimo brzo i na svoju štetu, trgujući delom svoje teritorije za nešto potpuno neizvesno i nepredvidivo. Tom pritisku moramo da se odupremo beskompromisno i odlučno. Onako kao Izrael i druge države u svetu koje već decenijama unazad imaju čvrste i nepromenjive stavove o zaštiti svoje teritorijalne celovitosti. Ali istovremeno treba da ostanemo otvoreni za saradnju sa međunarodnom zajednicom na ravnopravnim osnovama.
U našoj borbi za Kosovo treba da se oslonimo na prava koja su nam međunarodno priznata i na podršku zemalja koje svet vide zasnovan na tim pravima. A njih nije malo, i one postaju sve jače. Moramo da pokušamo da ubedimo i druge, koji su stali na stranu nelegalne secesije, da je i njihov interes dogovor koji neće poricati naše pravo da Kosovo smatramo Srbijom, jer je demokratska, stabilna i jaka Srbija interes i Evrope i čitavog sveta.
Potrebno je da ekonomski ojačamo položaj Srba u Pokrajini i obezbedimo njihovu snažnu institucionalnu vezu sa centralnom Srbijom i republičkim organima u Beogradu. To je jemstvo opstanka i jačanja Srba na Kosovu i zalog daljeg širenja naših prava i države u Pokrajini u budućnosti.
Moramo da odbranimo pravo na našu imovinu na Kosovu i da se kao i do sada odlučno odupremo svim pokušajima njene uzurpacije. Takođe, nužno je da ukažemo na pitanja naših svojinskih prava, prava države, građana i Crkve u najvažnijim međunarodnim institucijama i da ih nepokolebljivo branimo.
Međunarodno pravo stoji čvrsto na našoj strani, a Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija potvrđuje naš teritorijalni integritet na Kosovu i Metohiji. U UN imamo proverene prijatelje, na prvom mestu Rusiju i predsednika Vladimira Putina, kao i Kinu, koji su nam važan oslonac u borbi za naše pravo na Kosovo na međunarodnoj sceni. Samo je Srbija članica UN i ne postoji mogućnost da to bude i njena južna pokrajina. Stolica za Kosovo u UN bila bi samo drugo ime za nezavisnost Kosova. To bi bila prevara građana Srbije, a bilo koji zvaničnik naše zemlje koji bi svojim delovanjem omogućio da Kosovo postane član UN, bio bi izdajnik srpskog naroda i srpskih nacionalnih interesa.
Možemo i moramo da razgovaramo sa Albancima na Kosovu o najširim mogućim pravima i o najvećoj mogućoj autonomiji na svetu koju mogu da dobiju u Republici Srbiji. Ali rezultat tih razgovora, i položaj Albanaca na Kosovu, mora da ostane u okvirima Ustava Republike Srbije i Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN.
Jer Kosovo je uvek bilo, jeste i biće Srbija.
Izneti stavovi pripadaju isključivo autorima i ne moraju predstavljati zvaničan stav Fondacije za otvoreno društvo.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve