

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Od slučaja "Savamala" zaoštrila se retorika Vučića u obraćanju novinarima. To je, međutim, izazvalo i odgovor – novinari više ćutke ne prelaze preko svega i uzvraćaju. Zbog toga je uveden novi sistem – novinari "mineri"
Kada novinaru u nekoj redakciji saopšte da treba da ide na konferenciju za novinare premijera Srbije, bilo dan ranije zakazanu, ili iznenada najavljenu, ostale kolege ga sa sažaljenjem pogledaju znajući šta ga čeka, a istovremeno su srećni u sebi, jer ih je to „zadovoljstvo“ mimoišlo. Posebno ako je reč o novinarima agencija, jer oni nemaju od koga da prepišu, za razliku od njihovih kolega iz štampanih i elektronskih medija.
Zašto je konferencija Aleksandra Vučića „noćna mora“ novinara? Iz prostog razloga jer se nikad ne zna koliko će trajati, koliko će tema na njoj biti pokrenuto i o njima pričano, kakve će biti reakcije premijera na neka pitanja koja mu se ne sviđaju, ko će sve biti od novinara, koga će on prozvati – sve su to nepoznanice za „izvršioca novinarskih radova“, bez obzira na to koliko staža imao.
Ovo se odnosi ne samo na konferencije za medije u zgradi Vlade Srbije, gde su tehnički uslovi najbolji, nego i tokom njegovih obilazaka Beograda ili unutrašnjosti Srbije, posete ili otvaranja pogona, fabrika, mostova, deonica auto-puta. Jer, Vučićeve aktivnosti su propraćene sa najmanje 15 kamera raznih medija, nekad i više od 20 i, sa bar još duplo novinara, plus fotoreporteri. Sve to stvara ogromnu gužvu u kojoj je teško raditi svoj posao – izveštavati.
Ono što je, međutim, nesporno, jeste da medijska ekipa njegovog kabineta, predvođena agilnom Suzanom Vasiljević, gleda da posao, sa tehničke strane, bude urađen besprekorno, da se snimatelji ne guraju, da ima mesta za sve, da novinari ne ulaze u kadar dok drže diktafone… I slične stvari.
Ali, uvek ima ono „ali“, što često, a to su novinari, pogotovo lokalni, koji isteruju neku svoju pravdu, pa onda kolegama iz Beograda koji prate posetu Vučića u nekom mestu ništa nije jasno, a neke redakcije od njih traže da izveste o svemu što je Vučić pričao.
„DOBRO JE DA STE ME TO PITALI„: Kad je Vučić u pitanju, tu postoji i fenomen „naručenih pitanja“. Nijedan funkcioner nije imun na to, svi oni imaju „svoje“ novinare za takve zadatke („zavukao“ mu pitanje ko Vučela Slobi, čest je komentar jednog starijeg kolege), ali pošto je kod Vučića najviše novinara, onda je srazmerno tome povećan i broj takvih pitanja, a vremenom se tačno znalo ko će da ih postavlja. To je počelo još od 2012, dok je bio ministar odbrane i prvi potpredsednik Vlade, a dolaskom na funkciju premijera kulminiralo je.
I desi se onda da, u prepunoj sali Vlade Srbije, sa 23 kamere postavljene ispred govornice, kada je najveći broj novinara nemoguće fizički videti, Vasiljević, koja vodi konferenciju, izgovori: Evo, XY iz Tanjuga ima pitanje. I onda ovaj postavi „spontano“ pitanje, na koje, gle čuda, Vučić daje odgovor sa mnogo brojki, podataka, statistike, kao da sipa iz rukava.
Slično je i sa novinarima Pinka, Studija B, „Informera“, kojima Vučić neretko odgovor počne sa: „Dobro je da ste me to pitali, vidite ove vaše kolege se toga nikad ne bi setile…“
Začudo, to nije slučaj sa novinarima Radio-televizije Srbije, koji odavno nisu u milosti i ne daju im se naručena pitanja. Ali zato Vučić često zna da plane i, iako ima dobru samokontrolu, nervozno reaguje kad mu neko sa RTS-a postavi nezgodno pitanje. Pamti se njegov verbalni obračun sa nekim od koleginica sa RTS-a, koje su zbog toga potom provlačene kroz blato paradržavnog tabloida.
Kako izgleda taj sistem naručenih pitanja? Počelo je tako što su saradnice iz Vučićevog kabineta, uoči početka konferencije za novinare prilazile poznatim novinarima i molile ih da postave pitanje. Kako je on učvršćivao vlast, taktika se menjala i pitanja su počela da stižu putem SMS-a ili su bila napisana na komadu papira. I onda ide smešna situacija: novinarka postavlja pitanje gledajući u ekran mobilnog telefona, ili ga čita sa papira nakon što joj je prethodno neko telefonom izdiktirao šta da pita. Ono što je sigurno je da to sigurno nije došlo od Vučića lično, ali ima uvek onih koji misle da „tako treba“. „Prostačko udvorištvo“, napisao je svojevremeno pokojni akademik Ljubomir Tadić u jednoj polemici sa novinarem NIN-a, nazvavši tako njegovo novinarstvo.
„DOKLE VIŠE SA TOM HERCEGOVAČKOM„: Postoje, isto tako, i oni novinari čije redakcije i način izveštavanja, zbog kritičkih tonova, nerviraju Vučića. I pored toga, u svom obraćanju on i njih oslovljava po imenu, pogotovo kad su koleginice u pitanju. „Draga …“, obično zna reći i onda početi tiradu o toj redakciji i uređivačkoj politici. Vrhunac je dostigao u utorak, kada je koleginici iz Al Džazire, koja živi i radi u Sarajevu, rekao da je „politički ostrašćena“ zbog toga što je insistirala na odgovoru ko je kriv za „Savamalu“.
I inače, od slučaja „Savamala“ retorika Vučića u obraćanju novinarima se zaoštrila. To je, međutim, izazvalo i odgovor druge strane, pa ni novinari više ćutke ne prelaze preko svega, nego uzvraćaju. Zbog toga je uveden novi sistem, novinara „minera“. Pa koleginica sa Studija B, kad proceni da će Vučić doći u škripac, uzme mikrofon i „zavapi“ legendarnu rečenicu: „Dokle više sa tom Hercegovačkom“, što izazove protest ostalih kolega, a jedan joj preporuči, citirajući Vučićevu rečenicu izgovorenu koji minut ranije da „ako hoće da se bavi politikom, neka ide na izbore“.
I onda je, u odbrani Vučića, izmileo „kec iz rukava“ – vlasnik „Informera“ Dragan Vučićević, koji je svojim tiradama, i glasnim govorom, a da ne postavi pitanje, okupirao nekoliko Vučićevih konferencija. Zanimljivo je da u svojim rečenicama prilično koristi fraze i uzrečice koje, na stranicama „Informera“ izgovaraju anonimni sagovornici navodno bliski nekome – bilo osobi, bilo da je reč o izvorima iz neke istrage.
Pošto je takvo ponašanje prošle nedelje izazvalo revolt kolega – jer je hteo da „okupira“ konferenciju u Skupštini Srbije na kojoj je Vučić prvi put priznao da vrh gradske vlasti stoji iza skandala u „Savamaloj“ – očigledno su i u kabinetu premijera shvatili da je kontraproduktivan. Tako se desilo da u utorak, iako je Vučićevićeva ruka čitavo vreme bila u vazduhu, mogućnost da postavi pitanje dobio poslednji, kad je i sam premijer rekao: „Ljudi, prošlo je dva sata.“ I odgovorio mu je kratko. Shvatili su, izgleda, i da je autogol davati uvek prvo novinarki Pinka da postavlja pitanje Vučiću.
„NEMOJ DA NAS SVE ZAVLAČIŠ„: Što se samog odnosa Vlade i Vučićevog kabineta prema novinarima tiče, on je od početka bio vrhunski dobar, takav je i danas, naročito kad oni organizuju neki odlazak na put. Isto se odnosi i na velike događaje, poput dolaska predsednika ili premijera Rusije, ili potpredsednika SAD, protokol sve to odlično uradi i novinarima je sve na raspolaganju.


U takvim slučajevima, kad su susreti sa stranim državnicima i kada su vremenski ograničene izjave medijima, pa se dozvoli po jedno ili dva pitanja sa svake strane opet postoje privilegovani, pa se od srpskih medija pravo na pitanje daje uglavnom Tanjugu ili RTS-u, iznimno nekoj drugoj velikoj svetskoj kući, poput Rojtersa.
Vučićeve konferencije znaju nekad i da nasmeju, zbog raznih kikseva koji se dese, a dolaze uglavnom od predstavnika medija. Jedan od njih, koji strašno iziritira premijera, jeste zvonjava telefona, ili zvuk SMS poruke koja je stigla.
Znaju ga iziritirati i saradnici, koji mu ne donesu vodu za govornicu, jer je primetno da, verovatno zbog dužine izlaganja i trajanja konferencije za novinare, često pije vodu.
Vučić takođe ne izbegava da se pozdravi sa novinarima koje poznaje, posebno ako je to negde napolju, i da razmerni par rečenica, bilo da je s njima u dobrim, ili ne baš dobrim odnosima.
Ono što građani ne vide jer televizijske kamere uglavnom ne snime, jeste i njegov odnos prema birokratama, bilo da su funkcioneri ministarstava ili zvaničnici javnih preduzeća, kad pokušavaju da mu dugim uopštenim govorima zaokupe pažnju – odmah ih prekida i kaže „daj mi precizno reci, nemoj da nas sve zavlačiš“. To, naravno, svesno izgovara pred novinarima, da bi oni videli i eventualno preneli.
U svakom slučaju, novinaru koji prati aktivnosti premijera ni u jednom trenutku nije dosadno i zagarantovano ga čeka obiman rad, a nikad nije siguran kad će biti prozvan, ne ako mu premijer pomene ime, to nije ništa neuobičajeno, nego ako mu u redakciji kažu: „Zašto nemaš ovo, ovi su to objavili? Zašto nisi dao polemiku? Zašto si izostavio ovo što je agencija dala.“ I tako unedogled, dan za danom. A za slučaj da Vučić napravi pauzu od nekoliko dana, da ga nema na nekom događaju, tu je uvek večernje gostovanje na Pinku, pa nova obaveza agencijskim novinarima.


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve