Posle presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja "Škorpionima" i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima
Da, tako to izgleda. Nenaoružana osoba, u potpunoj vlasti ljudi s oružjem, a onda nogom udarac u glavu i, potom, kratak rafal u tijelo. Riječ je o snimku ubojstva najmanje jednog srpskog vojnika kod Dvora na Uni, 7. augusta 1995, emitovanog na TV B92 jedanaest godina kasnije. Ovaj ratni zločin zajednički su počinili pripadnici „Crnih mambi“, Prve bojne (bataljona) Druge gardijske brigade Hrvatske vojske i pripadnici odreda „Hamze“, Bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH. Prošle godine, gledaoci svih televizija vidjeli su kako pripadnici „Škorpiona“, ogranka „Crvenih beretki“, streljaju zarobljene Bošnjake iz Srebrenice na Jahorini. Između onog što je viđeno na ova dva snimka ne postoji razlika. Žrtve su, naprosto, žrtve, a zločinci – zločinci.
I motiv ovih zločina je isti. Kao što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić u junu 1995. etnički očistili istočnu Bosnu, tako su i Tuđman i njegovi generali, dva mjeseca kasnije, etnički čistili Krajinu. Ratni zarobljenici, civili i izbjeglice nisu ubijani ni zbog kakvih vojnih potreba: kada se popale sela i gradići, a na makadamskim cestama i njivama osvanu leševi staraca, sa dotadašnjim načinom života u tom kraju završeno je jednom zauvijek. Biće, kasnije, kad se proglasi mir, pojedinaca koji će se vratiti, obnoviće se i kuće, ali onog što je bilo i kako je bilo – više nikad. To su dobro znali Mladić i Karadžić, Slobodan Milošević i Tuđman, a i general Atif Dudaković kada je u ofanzivi u Bosanskoj krajini naređivao paljenje srpskih sela. Jedina pobjeda koja se računala bila je ona kada se stanovništvo tuđe nacionalnosti ili zatre ili protjera, a po mogućnosti oboje. Po tome se, na kraju, nijedna strana nije razlikovala od druge i iza svih njih su ostajali leševi one druge nacionalnosti.
Mnogi će reći da ratovi u bivšoj Jugoslaviji imaju svoje uzroke i da u tim ratovima nisu svi bili isti. U Hrvatskoj i Federaciji Bosni i Hercegovini naglašavaće se razaranja Vukovara, Sarajeva i drugih gradova, logori poput Omarske i Keraterma, protjerivanje nesrba i zločini nad njima. Zauzvrat, kao kontraargument, sa srpske strane će se navoditi ubijanje Srba u Kazanima, Konjicu, Sisku… Profesionalni nacionalni radnici odavno su usvojili vještinu uzajmnog predbacivanja kao da jedan zločin nad „nama“ potire i opravdava zločin nad „njima“. A svaki zločin je isti i ne postoji razlika između „Hamzi“ i „Crnih mambi“ na jednoj i „Škorpiona“ na drugoj strani. Njihov motiv – duboko neljudski – ne može se ničim opravdati. Ponajmanje pozivanjem na pravednu borbu, domovinski rat ili osvetu.
O zločinima poput onog koji su izvršile „Hamze“ i „Crne mambe“ znalo se čim su izvršeni. „Vreme“ je broju 252 od 21. augusta 1995. objavilo svjedočenje jednog od izbjeglica iz kolone nedaleko od mjesta na kome je snimljeno hladnokrvno ubojstvo srpskog ratnog zarobljenika:
„Nas desetak, oko osam, krećemo preko Orlave, Obljaja i Grubalja i izbijamo na komunikaciju Glina–Dvor kod Brezova Polja. Koridor Topusko–Glina–Dvor potom je presječen kod Gline. Tu su Hrvati sišli našim tenkovima koje su zarobili, pucali na kamione, gazili traktore… Masakr.
Oko jedanaest sati u koloni je kataklizma, panika, strah – sve što može biti. Pristižu ljudi. Malobabiću iz Dugog Sela pala granata na prikolicu i ubila oca, majku i staricu rođaku. Ide čovjek go k’o pištolj. Ide pješice. Nije jedini. (…)
Koridor je presječen. Prethodno, milicija Republike Srpske je na mostu u Dvoru zapisivala lične karte, registracije. Čitav dan. Kolona se nije pomijerala.
Jedan Alijin tenk probio se na vis iznad mosta kod Novog. Tuku most s tri granate, ali zbog elevacije promašuju. Iz kolone koja se proteže od Dvora do Brezovog Polja pristižu ljudi. Pričaju o upadima, o napadima muslimanskih pljačkaških grupa. O klanju i pljački pričaju. Hrvati slijeva, Muslimani zdesna u grupama od po pedeset napadaju. Naši ih odbiju, a oni opet. Znaju naše pjesme, naučili su ih, pjevaju ih i prilaze.“ (…)
Dakle, sve se i te kako dobro znalo u vrijeme Oluje, ali režim na čijem je čelu stajao Milošević svakako nije bio od onih koji su imali bilo kakav kredibilitet da pokrenu pitanje ratnih zločina nad Srbima. Moralo je da prođe deset godina i da se Srbija koliko-toliko povrati u normalnost i suoči sa ubijanjima počinjenim u ime srpstva, pa da postavi pitanje i zločina nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Poslije presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja „Škorpionima“ i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima. Moguće je da Haški tribunal, koji se nalazi u izlaznoj strategiji, i neće povesti procese vezane za Oluju. Ali, pravosuđa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne mogu naći izgovor za nepokretanje istraga i suđenja za zločine poput onih koje su izvršile „Crne mambe“ i „Hamze“. Takmičenje u političkoj korektnosti i zaklinjanje u vrednosti Evropske unije više nisu recept sa izbjegavanje vlastite odgovornosti. Jednostavno, bez primjene krivičnog zakona nema mira i suradnje u regionu.
Povijest se ne može promijeniti. Zločini se mogu i moraju kazniti.
Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”
Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste
Srbija se u Evropi sada i javno naziva “žarištem” na kojem se vrbuju i za sabotaže obučavaju ruski ljudi. O tome se u Beogradu samo ćuti
Neko će reći, pa šta te čudi što su “Zvezdini” navijači razvili gigantsku fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i zajedno sa “Grobarima” skandirali njegovo ime? Da je bilo samo to, niko možda ne bi ni reagovao. Kao – to su već radili i šta sad? Ali sve to je začinilo ono što je pisalo ispod te slike, taj pogani poklič “Pravac Potočari”. Reč je najodvratnijoj stvari koja se ikada pojavila na toj tribini i na tom stadionu. Zbog toga bi ga trebalo zatvoriti za sva vremena
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Na šta bi Vučić ličio ispred nekoliko hiljada migratornih mitingaša okružen kordonima i, iza njih, masom bijesnih Novosađana? Zar njegov marš na Novi Sad nije bio otkazan i prije nego što je zakazan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
