Samo je godina dana prošla od ostavke hrvatskog premijera Ive Sanadera: od „ničim izazvanog“ napuštanja premijerskog trona, kad su ga nazivali „pobjeguljom“ ili čak „pantaganom“ (dalmatinski izraz za štakore, one koji napuštaju prvi brod koji tone), nakon malo zaborava kojega mu je javnost priuštila, ponovo je došao na udar medija koji se bave korupcijom. Posljednjih dana, naime, u Austriji se raspliće afera oko Hypo Alpe Adria Banke, u kojoj navodno Sanader ima veliku ulogu, a upravo tih dana – a samo dan nakon što je u Zagrebu uhapšena osoba iz „Fimi-media“ Nevenka Jurak, kojoj je navodno Sanader u ime Vlade Hrvatske namještao dobro plaćene poslove – Ivo Sanader se sa svojom suprugom i dvjema kćerima iskrcavao iz aviona koji je iz Evrope sletio u Los Anđeles.
Njega, dakle, nema u Zagrebu – čak se neki hrvatski mediji bave mogućnošću da dobije zelenu kartu u SAD – a doma se stvari događaju, iako Državno odvjetništvo, u prijevodu: državno tužilaštvo, demantira da je protiv njega već pokrenut neki krivični postupak, tvrdeći da ga se samo „izviđa“, što god to značilo.
Kako god bilo, bivši hrvatski premijer Ivo Sanader uzor je uspješnosti u hrvatskoj tranzicijskoj stvarnosti. Rođen 1953. godine u splitskoj klerikalnoj obitelji, uspio je doći do diplome stručnjaka romanistike, dok su mu se braća i sestre uglavnom muvali po crkvenim krugovima: ima i sestru koja je časna sestra, ima i braću koja su svećenici.
PESNIK: Ta siromašna obitelj iz Splita Ivu Sanadera nije smetala da napravi čudo od političke i ostale karijere u Hrvatskoj. On je, kako tvrde njegovi prijatelji i ljubitelji, u jednom trenutku otišao za svojim bratom, trgovcem svime i svačime, u Austriju. Tamo je doktorirao – u Austriji od svih mjesta – romanistiku; dan-danas se smiju ljudi onome što je prije koju godinu objavila „Slobodna Dalmacija“: on u svojem pjesmuljku kaže, pod naslovom „Nenia Salonitana“, s opaskom za „J.P.“, sljedeće: „Dosta mi je polovnjaka/ Hoću, konačno, muški da me se/ Balkanski, štono riječ/ I to: sada. Odmah. Nunc aut numquam.
Dosta mi je polovnjaka/ Tko će me, ah, tko će me, konačno, muški?
Drhćem uzbuđena/ Zakoraknuti u povijest? Quid multa? Muškarčinu čekam. Dokrajči!
Dosta mi je polovnjaka/ Numerus Negidius. Prekini, konačno, agoniju/ Dosadni niz historijskih zelembaća/ Faex populi/ Čekaj s asfaltom/ Iskorijeni najprije.
Dosta mi je polovnjaka/ Od Avara do danas/ Iskrči sve, konačno/ O, sancta simplicitas/ Muški me dohvati!/ Ne dvoumi/ Iščupaj/ Ob maiorem cautelam.
Dosta mi je polovnjaka/ Po peti put/ Po tko zna koji put/ Konačno:
Svrši!!! O fictus possessor/ U spomen: Mojim imenom cestu nazovi/ Nuper obiit“.
Ti „polovnjaci“ i ta nikakva poezija (ima Sanader objavljene dvije knjige, ali je teško naći bilo koga tko ih je pročitao) obilježili su tračeve oko njegove karijere. Jedni su se trudili da se dokažu nepostojećim argumentima oko njegove seksualne orijentacije; drugi su se trudili da dokažu da je on, u stvari, karijerista koji će sve upotrijebiti da bi sebi napravio političku karijeru.
Ivo Sanader je to doista i učinio. Njegovi dosadašnji biografi podsjećaju da je svoju karijeru diplomiranog, magistriranog ili doktoriranog romanističkog stručnjaka – iako nasuprot nevjernicima stoji činjenica da Sanader zaista govori nekoliko jezika – izgradio u neromanskoj, odnosno germanskoj Austriji. Tamo je, kako isti biografi kažu, živeći na grbači trgovački nastrojenog brata splitskoga, u jednom trenutku nahvatavao fotografije golih djevojaka, među ostalih i balkanskih, pak je tako i jednu tadašnju SFRJ-misicu golišavu poslao zagrebačkom „Startu“. Tim se golišavim fotkama, kažu, uglavnom i bavio.
SUROVI INTENDANT: Onda je došla 1991. godina u Hrvata. Ivo Sanader se zatekao u Hrvatskoj, pa su ga – tako katoličkog i finog, doktoriranog i u tom pravcu – postavili za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Odmah se čovjek, inače označavan kao neambiciozan, prihvatio svoga posla, pa je otpustio sve članove splitskog HNK koji su imali nepoćudna krvna zrnca, sve koji su imali malo srpskog, muslimanskog i ostalog sadržaja u krvi. Godinama su trajali sudski postupci i već je Sanader bio premijer kad su sudovi napokon odlučili da on nije bio u pravu i da se njima – tim umjetnicima koji su ga, usprkos općenarodnom stavu, odlučili tužiti – moraju platiti njihove plaće, kamate i sve ostalo što im je slijedilo na blesave Sanaderove odluke o otkazu. Nikad ništa o tome, uzgred, dotični nije rekao.
U državi Hrvatskoj nije niti trebao: nakon te, za njega posve nerealno ambiciozne intendantske splitske uloge, Sanader postaje vojnik partije. Taman je umro neumrli predsjednik hrvatske države Franjo Tuđman i traži se njegov nasljednik. Dotad Ivo Sanader funkcionira kao šef Tuđmanovog kabineta i kao pomoćnik tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića, zbog njegove servilnosti zvanoga „Očenašek“. I tad o Sanaderu govore kao neambicioznom tipu; čak mu tajne službe (kojima se ni dan-danas broja i naziva ne zna) pokušavaju složiti aferu u kojoj je on homić, ali uzaludno; kasnije će se ta priča, opet neutemeljeno, pojaviti kao razlog da kao pantagana napusti premijersko kormilo Hrvatske.
„Vi se vjerojatno sjećate one prispodobe s Isusom i Marijom Magdalenom. Kad je dovedena pred njega, kazali su mu, treba je kazniti. ‘Sagriješila je, to je naš zakon.’ Znate kako je Isus odgovorio: ‘Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen’“, izjavio je 2008. godine tada još hrvatski premijer Ivo Sanader, braneći svoga ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića koji na pres-konferenciji nije znao koja dva poglavlja Hrvatska treba zatvoriti u pregovorima s Evropskom unijom 2008. godine.
On, Ivo Sanader, kamen nije bacio, ali su se od hrpe kamenja udaljili i svi njegovi suradnici i ministri: nema nikoga tko će danas u Hrvatskoj o njemu govoriti; svi su se uglavnom naslonili na od njega ustanovljenu nasljednicu Jadranku Kosor i nema nikoga tko će se upustiti u priče koje su ostale iza abdikacije Sanaderove na funkciju premijera države Hrvatske.
HRISTOS SE RODI: U svakom slučaju, Sanader je u trenutku odsudnom za HDZ upotrijebio Branimira Glavaša: on i njegova ergela naoružanih i ideološko podobnih (govori se o stotinama ukradenih glasova) učinili su to da Sanader pobijedi na internim izborima. Taj „neambiciozni Sanader“, kako su ga zvali tada, preuzeo je HDZ, da bi odmah potom – po sudu javnosti – počeo disciplinirati vlastitu desnicu, pri čemu se odmah na međunarodnu zajednicu primilo njegovo priznanje odbjeglim hrvatskim Srbima u vidu izjave „Hristos se rodi“, za taj prvi Božić u Sanaderovom mandatu, kad je tu rečenicu izvolio reći na njihovom „domjenku“.
Sanadera su dočekali kao pomiritelja, kao nekoga tko je uspio pacificirati desničarski HDZ, tko je uspio Srbima u Hrvatskoj uputiti sjajnu mirotvornu poruku; dizali su ga u nebesa, nasuprot Franji koji Srbe nije volio, kao nekoga tko je svojim građanima srpske nacionalnosti poslao poruku mira, dobra i ljubavi.
Pričalo se tada u Hrvatskoj da je Ivo Sanader „uljudio“ HDZ i sve je to trajalo do trenutka kad su počela otkrića njegovih budalaština: na primjer, one iz koje je jasno da je iz danas svoje kuće u centru Zagreba izbacio ljude koji su tamo imali stanarsko pravo, da bi cijelu vilu dobio za sebe. Ili one u kojoj ga reporteri tabloidnog zagrebačkog „24 sata“ snimaju sa satovima na rukama, za koje je jasno da vrijede stotine tisuća ili hiljada eura, a da on to ne priznaje.
PRLJAV VEŠ: Godinu dana je prošlo otkako je Ivo Sanader abdicirao od premijerske funkcije. Od tada ga je svašta snašlo: jedna „Feralova“ analiza ga tereti toliko da bi to bilo i previše za bilo koji ljudski život, od uništavanja malih ljudi zarad lične koristi, do silnih novaca koje si je kao premijer mogao priuštiti.
A tu je svašta: od afera za domaću upotrebu; od svojih bliskih ljudi kojima je država dala pozajmice i kredite mimo svih pravila, do ovog skandala s Hypo Alpe Adria Bankom, koja je najviše koristila hrvatske lopove, ali je tu bilo i bosansko-hercegovačkih i srbijanskih lopova, a nije nedostajalo ni Slovenaca kao takvih.
Ta sveobuhvatna afera pokazuje gdje smo, barem gledano iz Hrvatske: u trenutku kad je u Zagrebu uhapšena žena koja je za Sanadera i za hrvatsku Vladu radila važne poslove u kontroliranju medija, Ivo Sanader je stigao u Los Anđeles, sve sa ženom i dvije kćeri. Jedna od njih, kako tvrde, želi holivudsku karijeru. Njegova supruga i gimnazijska ljubav, podebela Mirjana Sanader, također je u novoj hrvatskoj državi arheološku znanost i stvarnost digla na nivo viši od grčkog; i valjalo je tako, arheolozi su u današnjoj Hrvatskoj važniji od doktora bilo koje vrste ili povjesničara, ma tko oni bili.
Istina, javio nam se dr. Pantagana: tvrdi da će se uskoro, baš u Austriji, Ivo Sanader uskoro ukazati iz SAD! Kako tvrdi „Slobodna Dalmacija“, odbjegli hrvatski premijer će od 29. do 31. kolovoza sudjelovati na panel-diskusiji u austrijskom Alpbachu, gdje će se naći u društvu raznih svjetskih političara koji će govoriti o Dejtonu i ostalim pričama, BiH Valentina Incka, te slovenskog ministra vanjskih poslova Samuela Žbogara, bivšeg koordinatora Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Evropu Erharda Buseka, drugog najmlađeg premijera u povijesti Mađarske Viktora Orbana, bivšeg talijanskog premijera Romana Prodija…
Za Sanadera, inače, u državi Hrvatskoj danas postoji zid u kojega glavu slupaju svi koji pokušavaju doći do pravde. Državni tužilac reći će da oni nemaju nikakve krivične prijave, nego samo nešto „izviđaju“; i tako godinama. Sve do danas. Svi ostali broje afere u kojima njegovog imena ima, uključujući Hypo Alpe Adria Banku i još mnoge druge, kojima ishoda još nema.
Hrvatski se mediji, inače, bave mogućom varijantom da Sanader i porodica steknu zelenu kartu: onda su umakli krivičnom progonu koji ih, navodno, danas čeka. Sjajno, reći će prosječni siromašni poreski obveznik: jedna Sanaderova kćer bit će holivudska zvijezda, muzejsko-arheološka priča u Hrvatskoj bit će najvažnija u turističkoj ponudi koja će se zvati Mirjanom, Hrvati će Srbima ljubazno govoriti da se „Hristos rodio“ i da je bio „vaistinu Hristos“. Njega ćemo hvaliti kao velikog pomiritelja, dok će ga ostali juriti kao velikog prevaranta, a sve te realne dugove ionako ćemo platiti sami.
