
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog
Propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku izgleda kao da će tu da ostane zauvek. Ovonedeljno oživljavanje tog prostora usledilo je nakon pokušaja Dijane Hrke, majke jedne od žrtava pada nadstrešnice u Novom Sadu, da na platou ispred Skupštine započne svoj štrajk glađu u nameri da dođe do pravde.
Formiran u rano proleće pre velikog građansko-studentskog protesta u Beogradu 15. marta 2025, ta naseobina se dodatno proširila i formirala unutrašnje dvorište između zgrada Predsedništva Srbije, Skupštine grada i zgrade Doma skupštine.
U tim zgradama i dvorištu živi režim i, na smenu, oni koji zavise od vlasti – zaposleni u javnom sektoru i javnim preduzećima, kriminalci, huligani, narko dileri, članovi vlade i vrh vladajuće partije. Oni su tu da nešto sačuvaju. Šta je to traju nagađanja još od nastanka ovog nehigijenskog naselja u samom srcu prestonice Srbije.
Odgovor na ovo pitanje više puta je stiglo sa samog vrha vlasti i tu se vidi šta je svrha Ćacilenda. “Nećemo da dozvolimo pravljenje Majdana 2”, ponovljeno je toliko puta. Šta to znači? Lako je utvrditi da je ogromnoj većini ljudi potpuno nepoznato na šta se misli kada ove reči izgovore Aleksandar Vučić, Miloš Vučević ili ruska tajna služba.
Prema onome što se dosad videlo, čulo i razumelo, Ćacilend je formacija koja je trebalo da posluži režimu da se oslobodi straha od zauzimanja najvažnijih ustanova u Srbiji. Takođe i da sam napravi “Majdan” pre nego što se drugi dosete.
Režim je od početka studentskih protesta bio zbunjen i nije znao šta se tačno i na koji način dešava. Na samom početku nisu preterano ni obraćali pažnju, ali kada se do sredine decembra pokret razvio i raširio na sve univerzitete u Srbiji, bilo im je jasno da ne nešto sprema. Kada su tokom zime videli šta su sve studenti organizovali i koliku podršku imaju u narodu, verovatno se počeli da razmišljaju kako da se tome suprotstave. Sada se vidi da je Vučiću i ekipi palo na pamet da naprave ultimativnu superblokadu na mestu gde su se uvek odigravali veliki protesti u Srbiji. Samo postojanje Ćacilenda govori koliki je Vučićev strah od okupljanja na platou ispred Skupštine onih koji ne podržavaju njegov režim.
Tako je bezbednosna procena Vučića i njegovih saradnika dovela do toga da najveći građanski protest u istoriji Beograda – onaj 15. marta – bude održan na Slaviji, a potom rasturen upotrebom zvučnog oružja koje je aktivirano iz centra grada.
Drugi nivo stvaranja Ćacilenda jeste propaganda: na početku je bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog. Ipak, režim nije odustao od “sprečavanja Majdana”, a sve u sklopu “obojene revolucije”. Izgleda da je Vučić lično “primeto” kako se sprema u ranoj fazi i onda odlučnim delovanjem sprečio njenu realizaciju.
Majdan, trg u Kijevu, postao je poznat po EuroMajdanu – događajima koji su se na njemu odvijali od novembra 2013. do februara 2014. a u kojima je proevropska Ukrajina srušila vlast proruskog predsednika Viktora Janukoviča. To bi za Srbiju, koja je formalno kandidat za ulazak u Evropsku uniju, trebalo da bude nešto dobro i pozitivno.
Međutim, pošto je Vučićevo biračko telo proputinovski orijentisano i kako taj narativ uzgaja decenijama, on je jedan veliki događaj iz istorije Ukrajine pretvorio u suprotnost. Dakle, u najgoru star koja se toj državi i narodu dogodila. I sad kada se pogleda šta Ćacilend i njegovi stanovnici predstavljaju, jasno je da je to podrška proputinovskoj Rusiji i “borba” da se sa te staze nikako ne skrene.
U kontekstu današnje geopolitike, ovo dodatno dobija na značaju jer pokazuje šta je zaista politički kurs koji Vučić zastupa. To će reći da bi se iz Ćacilenda, kao “RuskoMajdana”, borio za Veliku Srbiju pod ruskim pokroviteljstvom. On ne želi da Srbija ikad uđe u EU, niti da bude deo normalnog i na zakonima uređenog sveta. Vučić se prosto utvrdio u toj mini mapi Velike Srbije i poručuje da nikada neće odustati.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve