Umjesto tabloidnom stvarnošću, vrh države bi se morao pozabaviti stvarnošću kao takvom: odnosi se to u prvom redu na premijera i ministra policije Ivicu Dačića, ali i na Aleksandra Vučića, koji se bavi koordinacijom svih sigurnosnih službi u Srba. Praktično i nema dana da neki pripadnik policije ili pripadajućih službi nije na naslovnicama novina i udarnih vijesti elektronskih medija: u trenutku kad nastaje ovaj tekst, u središtu crnokroničke pažnje je onaj jadarskolešnički policajac koji se, kako se navodi ubio, nakon što je ranio bivšu ženu i zatočio rodbinu i „hraniteljsku“ djecu, dok paralelno svi mediji izvještavaju o novosadskom „slučajnom“ ubojstvu u kojem je jedan policajac iz interventne MUP-ove jedinice ubio drugoga, pa i sam sebe pokušao ubiti nakon što je shvatio posljedice igre s vatrenim oružjem.
Dosad dostupne činjenice kažu ovo: novosadski policajac Aleksandar Simić (31) ubijen je hicem iz pištolja u noćnom klubu „Tapas“, u kojem je radio kao osiguranje. Ubio ga je njegov kolega Miodrag Rakić (33), koji je također radio u tom klubu, u slobodno vrijeme, koji je – obratimo pažnju: službenim pištoljem – nakon što je shvatio da je ubio kolegu i prijatelja, pokušao ubiti i sebe. Spriječen je u tome, ali je metak koji je sebi namijenio pogodio slučajnog prolaznika – policajca koji isto tako honorarno radi u klubu u istoj ulici, iako tad ne i na dužnosti – koji će se, nadamo se, oporaviti nakon kirurške intervencije.
NAGRAĐIVANI I TEZGAROŠI: Činjenice su i to da je ubijeni Simić nagrađivani policajac besprijekorne biografije, a da je Ristić – ako je vjerovati dnevniku „Blic“ – malo eksponiraniji u životu. Tako se u tom listu tvrdi da se ovaj hvalio „alfa romeom“ na svojem Fejsbuk profilu, kao i tetovažama orla na leđima i onog razjapljenih čeljusti vuka, poznatog kao simbola Jedinice za specijalne operacije, fotografijama Ratka Mladića i Milorada Ulemeka Legije, zločinca osuđenog (i) za atentat na premijera Zorana Đinđića… „U statusima je sejao mržnju prema Albancima, Hrvatima i homoseksualcima, a samo ove godine u tri navrata u toku afere sa spomenikom u Peći, pred najave Parade ponosa i pred reprezentativne utakmice proti Hrvatske, otvoreno je pozivao na nasilje i linč“, tvrdi „Blic“.
Tragediji u kojoj je ubijen policajac Simić i ranjen slučajni prolaznik, policajac koji također u slobodno vrijeme radi u obezbjeđenju lokala u novosadskom provod-sokaku, prethodilo je – opet navodno, jer se dosad novosadska policija još zvanično nije oglasila – igranje (doslovno) vatrenim oružjem. Naime, jako je zabavno bilo Ristiću, kako objavljuju mediji, da vidi reakcije gostiju (više) lokala na prislonjen pištolj uz glavu; problem je nastao kad je glupost došla do toga da metak stvarno bude ispaljen…
Hladna glava – a o tome bi morali misliti i Dačić (kad se ne druži s Hašimom Tačijem) i Vučić, veliki koordinator – kaže sljedeće: policija štiti građane i državu, a ne privatne splavove i kafiće, pa je i policajcima praktično zabranjeno da u slobodno vrijeme svoj mjesečni budžet dopunjavaju sa honorarnim radom u takvim objektima. Toga se nitko ne drži, ni država, niti pripadnici policije: država (čitati: Dačić, Vučić i svi ostali odgovorni) žmiri, godinama ne donoseći zakon o privatnom osiguranju, podupirući „tezge“ ove vrste i njene posljedice, policajci pokušavajući zakrpiti svoje sramno niske plaće i nadići isto tako sramno loše uvjete u kojima rade; sve se to kristalno jasno iskazalo u vrijeme rasprave o Paradi ponosa, kad su policijski sindikati upozoravali na raskorak između ljudskih prava i sramnih izjava premijera i ministra policije. Evo i konkretnih podataka, po kojima nove fiskalne reformske mjere neće pogoditi niti jednog policajca: njihove su plaće, kako to za „Vreme“ precizira predsjednik Policijskog sindikata Srbije Veljko Mijailović, u rasponu od 32.000 do 40.000 dinara, uz državni dodatak od deset hiljada dinara koji se ovih dana također dovodi u pitanje!
PITANJA I PROBLEMI: Mijailović, također, pita ovo: zašto nema sredstava za rad (nema uniformi, cipela…), zašto – a to je vjerojatno najvažnije – nema procjena rizika za rad policije, zašto nema psiholoških priprema niti podrške za njene pripadnike…
To što su policajci posljednjih mjeseci među predvodnicima junaka crnih kronika ima svoje korijene u svemu što se u ovom društvu događalo proteklih dva i više desetljeća. Nisu oni ni gori niti korumpiraniji od ostalih u ovom društvu, od liječnika, profesora, trgovaca, svih nas pojedinačno, o administraciji da i ne govorimo…
Zato je i moguće da neki Ristić, ne nužno ovaj, kao svoje uzore vidi Legiju i Ratka Mladića – da li ga je netko, postavljen po partijskoj liniji, uopće nešto o tome pitao? Zato je moguće da netko tko jest u tim redovima, nama zaštitnima, jednoga dana upotrijebi oružje za igru sa civilima, ili za rješavanje porodičnog spora.
Problem je, naime, isključivo sistemski: kao građani-glasači zaslužujemo baš ovakvu policiju i sve druge javne službe kakve imamo, kao što svi oni zaslužuju nas ovakve. I o tome bi morali napokon misliti odgovorni za državu i građane, već spomenuti Dačić i Vučić, kojima zbog sistemske nebrige na dušu ide i ovo novosadsko besmisleno krvoproliće od prije nekoliko dana.
