

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Intervju: Sergej Trifunović, "Vreme" br. 1506
Predsednik Pokreta slobodnih građana u prošlom broju „Vremena“ kaže da su novinari danas u Srbiji letargični i pasivni, a da novinarska udruženja ne rade svoj posao, odnosno da ne brane etiku i svoje članove i ne osuđuju one koji brukaju profesiju, pa je potrebno da se osnuje novo – „pravo udruženje“.
Ako su ove tvrdnje gospodina Sergeja Trifunovića tačne, postavlja se logično pitanje ko je poslednjih godina izveštavao građane o brojnim nepodopštinama političkih i finansijskih moćnika, ko je pisao o organizovanim kriminalnim grupama koje haraju Srbiju, ko je razotkrivao korupciju i nepotizam po gradskim i opštinskim upravama i javnim preduzećima od Subotice do Vranja, ko je izveštavao o građanskim akcijama i protestima, ko je prenosio stavove opozicije i svih drugih koji se ne slažu sa politikom aktuelne vlasti?
Odgovor je: pa, upravo ti „letargični i pasivni novinari“.
Takvi, letargični i pasivni, od prestoničkih do onih iz provincije, otkrili su prethodnih godina da su funkcioneri vlasti nameštali javne nabavke, da su kršili zakone i gazili izborna pravila, da su preko noći završavali fakultete i plagirali doktorate, da su jedni kupovali stanove od članova Zemunskog klana, a drugi zahvaljujući „parama tetke iz Kanade“, da su neki trgovali oružjem, subvencionisali iz budžeta sumnjive investitore i kontroverzne biznismene, angažovali huligane i kriminalce…
Takvi, letargični i pasivni novinari doživeli su da ih vlast zbog objavljenih tekstova i priloga označava kao državne neprijatelje, strane plaćenike i domaće izdajnike i brutalno ih kriminalizuje i diskredituje, da im režimski tabloidi svakodnevno crtaju metu na čelu, da im pale kuće, da ih „nepoznati napadači“ tuku, da ih službe prate, prisluškuju i upadaju im u stanove, da im poreznici razvaljuju firme, da im javna preduzeća ukidaju oglase i reklame, a privatna ignorišu iz straha od osvete vlasti, da im i članovi porodice budu izloženi pretnjama i pritiscima…
I što je ne manje važno, takvi letargični i pasivni, uspeli su, uprkos svim pritiscima i nemaštini, da održe svoje medije u životu i da i dalje hrabro, časno i profesionalno, pravovremeno i tačno, izveštavaju svoje čitaoce, slušaoce i gledaoce.
I većina tih letargičnih i pasivnih novinara je i dalje u članstvu Nezavisnog udruženja novinara Srbije, redovno plaća članarinu i učestvuje u akcijama, i, koliko znam, nema nameru da osniva neko novo, „pravo udruženje“.
Uprkos teškim uslovima u kojima radi, NUNS se i dalje bavi svojim poslom – brani ugrožene i napadnute kolege, brani etiku, tj. Kodeks novinara, vodi Bazu o napadima i pritiscima na novinare i medije, održava Fond za finansijsku pomoć ugroženim članovima, osuđuje one koji brukaju profesiju, njihove spinove i podmetanja, organizuje akcije, proteste, tribine i konferencije, povezuje se sa kolegama iz regiona, sarađuje sa međunarodnim asocijacijama… I sve je to lako proverljivo.
Sigurno je da možemo i bolje, to nije sporno, i ja zaista bez ljutnje i sujete prihvatam svaku dobronamernu kritiku i sugestiju. Verujem i da predsednik PSG a nije bio zlonameran kada nas je zasuo brojnim zamerkama i potrudiću se, naravno uz pomoć koleginica i kolega iz Izvršnog odbora i Sekretarijata NUNS a i drugih angažovanih članova, da naše aktivnosti ubuduće budu još vidljivije i jasnije.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve