
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
Intervju: Sergej Trifunović, "Vreme" br. 1506
Predsednik Pokreta slobodnih građana u prošlom broju „Vremena“ kaže da su novinari danas u Srbiji letargični i pasivni, a da novinarska udruženja ne rade svoj posao, odnosno da ne brane etiku i svoje članove i ne osuđuju one koji brukaju profesiju, pa je potrebno da se osnuje novo – „pravo udruženje“.
Ako su ove tvrdnje gospodina Sergeja Trifunovića tačne, postavlja se logično pitanje ko je poslednjih godina izveštavao građane o brojnim nepodopštinama političkih i finansijskih moćnika, ko je pisao o organizovanim kriminalnim grupama koje haraju Srbiju, ko je razotkrivao korupciju i nepotizam po gradskim i opštinskim upravama i javnim preduzećima od Subotice do Vranja, ko je izveštavao o građanskim akcijama i protestima, ko je prenosio stavove opozicije i svih drugih koji se ne slažu sa politikom aktuelne vlasti?
Odgovor je: pa, upravo ti „letargični i pasivni novinari“.
Takvi, letargični i pasivni, od prestoničkih do onih iz provincije, otkrili su prethodnih godina da su funkcioneri vlasti nameštali javne nabavke, da su kršili zakone i gazili izborna pravila, da su preko noći završavali fakultete i plagirali doktorate, da su jedni kupovali stanove od članova Zemunskog klana, a drugi zahvaljujući „parama tetke iz Kanade“, da su neki trgovali oružjem, subvencionisali iz budžeta sumnjive investitore i kontroverzne biznismene, angažovali huligane i kriminalce…
Takvi, letargični i pasivni novinari doživeli su da ih vlast zbog objavljenih tekstova i priloga označava kao državne neprijatelje, strane plaćenike i domaće izdajnike i brutalno ih kriminalizuje i diskredituje, da im režimski tabloidi svakodnevno crtaju metu na čelu, da im pale kuće, da ih „nepoznati napadači“ tuku, da ih službe prate, prisluškuju i upadaju im u stanove, da im poreznici razvaljuju firme, da im javna preduzeća ukidaju oglase i reklame, a privatna ignorišu iz straha od osvete vlasti, da im i članovi porodice budu izloženi pretnjama i pritiscima…
I što je ne manje važno, takvi letargični i pasivni, uspeli su, uprkos svim pritiscima i nemaštini, da održe svoje medije u životu i da i dalje hrabro, časno i profesionalno, pravovremeno i tačno, izveštavaju svoje čitaoce, slušaoce i gledaoce.
I većina tih letargičnih i pasivnih novinara je i dalje u članstvu Nezavisnog udruženja novinara Srbije, redovno plaća članarinu i učestvuje u akcijama, i, koliko znam, nema nameru da osniva neko novo, „pravo udruženje“.
Uprkos teškim uslovima u kojima radi, NUNS se i dalje bavi svojim poslom – brani ugrožene i napadnute kolege, brani etiku, tj. Kodeks novinara, vodi Bazu o napadima i pritiscima na novinare i medije, održava Fond za finansijsku pomoć ugroženim članovima, osuđuje one koji brukaju profesiju, njihove spinove i podmetanja, organizuje akcije, proteste, tribine i konferencije, povezuje se sa kolegama iz regiona, sarađuje sa međunarodnim asocijacijama… I sve je to lako proverljivo.
Sigurno je da možemo i bolje, to nije sporno, i ja zaista bez ljutnje i sujete prihvatam svaku dobronamernu kritiku i sugestiju. Verujem i da predsednik PSG a nije bio zlonameran kada nas je zasuo brojnim zamerkama i potrudiću se, naravno uz pomoć koleginica i kolega iz Izvršnog odbora i Sekretarijata NUNS a i drugih angažovanih članova, da naše aktivnosti ubuduće budu još vidljivije i jasnije.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve