Nije bilo racionalno očekivati da će Vučiću i SNS-u drastično opasti podrška u vreme vanrednog stanja – pošto im je, u tom periodu, medijska zastupljenost od "dominantne" postala i bukvalno apsolutna. Prema istraživanju NSPM-a, Vučić nikada nije imao više jedinica (26,1 odsto), srednja ocena mu je znatno opala, a SNS jedva prelazi 40 odsto, ali samo ukoliko bi glasali svi oni koji imaju politički stav
Istraživanje NSPM:
Srbija (bez KiM) 16 – 25. april 2020. telefonsko istraživanje reprezentativni uzorak
„Opao je, sigurno je opao.“ „Nema šanse da nije opao.“ „Ako sad nije opao, nikad neće.“ Ovo su neki od tipičnih komentara prijatelja, poznanika i pratilaca na društvenim mrežama na saznanje da radimo „vaskršnje“ istraživanje javnog mnjenja.
A da li je uopšte metodološki i etički korektno raditi istraživanje za vreme vanrednog stanja? U aktuelnoj, SNS Srbiji – da. Tačnije, izuzmemo li tehničko-organizacione probleme, nije ništa problematičnije nego inače, s obzirom na to da politička Srbija već godinama živi u atmosferi neobjavljenog, ali vrlo intenzivnog „vanrednog stanja“, koje neretko poprima i ratne obrise. Bar u tom smislu, kada su u pitanju demokratski politički procesi, kao i ispitivanja javnog mnjenja, razlika između trenutne situacije i one uobičajene („redovno vanredne“) uglavnom je samo u stepenu, a ne u suštini i kvalitetu. Jer, ako se očekuje zaista i potpuno slobodno i iskreno izjašnjavanje, onda u Vučićevoj Srbiji ne bi bilo niti anketiranja, niti bilo kakvog glasanja.
za uvećane tabele desni klik pa »view image«
VANREDNO JE REDOVNO
„Faktor straha“ svakako postoji, ali on u Srbiji postoji već godinama. S tim da mu se ponekad tepa, pa se umesto o strahu od vlasti govori o „socijalno poželjnom odgovoru“. I tu zvanično proglašenje, odnosno „ozvaničenje“ godinama već postojećeg „vanrednog stanja“ nije bogzna šta promenilo.
S druge strane, za razliku od uobičajene situacije, ovih dana su skoro svi kod kuće, uključujući i mnoštvo onih koji uglavnom nisu uopšte ni u zemlji (gastarbajteri sezonci). A sada se, štaviše, zbog ovog prinudnog zatočeništva, često javljaju i relativno rado odazivaju na poziv za učešće u anketi. Zato se može reći da je, uz sva ograničenja, ovaj nalaz najverovatnije pouzdaniji i reprezentativniji u odnosu na slična (telefonska) istraživanja rađena poslednjih godina.
za uvećanu tabelu desni klik pa »view image«
Elem, po našem nalazu Vučić sigurno nije jači nego što je bio pre ove epidemije. On, lično, nikada nije imao više jedinica (26,1 odsto), srednja ocena mu je znatno opala i jedva prelazi „trojku“, a i stranka-koalicija-pokret na čijem je čelu, pod uslovom da na buduće izbore izađu svi koji imaju neki profilisan politički stav, jedva da prelazi 40 odsto. Ali kvaka je u tome da se ovo poslednje skoro sigurno neće dogoditi.
Nije tajna da Vučić vlada tako što sistematski proizvodi podele, mržnju i strah. Već godinama njegova snaga ne počiva toliko na tome što ljudi (ne računajući baš ono „tvrdo“ jezgro) veruju da je on „dobar“, već na tome što uspešno ubeđuje da su svi drugi „loši“, odnosno da, praktično, sem njega niko drugi i ne postoji. A sve to je umotano u jednu farsičnu mrežu dezinformacija i brutalne medijske manipulacije. U tome je, valja reći, izuzetno uspešan. Zato ne treba imati iluzija da bi bilo kakav ishod „rata protiv nevidljivog neprijatelja“ i bilo koji broj zaraženih ili preminulih od kovida 19 mogao „preko noći“ sahraniti njegovu političku moć.
A ta moć je toliko zasenjujuća da se, na primer, malo ko uopšte zapita kako to da je opozicija, kao što se tvrdi, bedna, slaba i marginalna, bez ikakve šire domaće ili međunarodne podrške (budući da, je li, i „narod“ i svi bitni svetski faktori podržavaju Vučića), a opet – istovremeno – i tako moćna i opasna da protiv nje treba non-stop voditi kampanju i bdeti na mrtvoj straži propagande. U najkraćem: Vučić je praktično sve svoje hendikepe (jaka autoritarna crta, nedoslednost, realna neuspešnost, sklonost panici i histeričnim reakcijama) uspeo da ili medijski hendluje, ili čak preokrene u svoju korist.
za uvećanu tabelu desni klik pa »view image«
Zato mene, zapravo, čude oni koji se čude „kako to da nije više opao“. Da i ne pominjemo svojevrstan paradoks da oni koji su ubeđeni u to kako je „sigurno mnogo opao“ bili spremni, mnogi i čvrsto uvereni, kako treba bojkotovati izbore zbog toga što za njih „ne postoje minimalni uslovi“, zbog neravnopravne zastupljenosti svih političkih opcija i medijske dominacije vladajuće stranke i njenih funkcionera, a što ih onda prekomerno favorizuje i sve njihove protivnike dovodi u neravnopravan položaj. I u tome je, razume se, bilo mnogo istine (kao što je i rečeno na početku, ko od ove vlasti očekuje fer i demokratske uslove, neće ih nikad dočekati). Ali pitanje je onda kako je uopšte bilo ko mogao racionalno očekivati da će Vučiću i SNS-u drastično opasti podrška u ovih mesec i po dana vanrednog stanja – s obzirom na činjenicu da je u ovom periodu Vučićeva medijska i politička zastupljenost od neproporcionalno dominantne postala i bukvalno apsolutna?!
NORMALIZATORI NENORMALNOG
Na drugoj pak strani imamo one koji se pozivaju na „svet oko nas“ i više ili manje licemerno (ili, hajde da kažemo, „sofistički“) zaključuju kako je „svuda slično“ i da je, s obzirom da se u vremenu krize svi i svuda okupljaju i svijaju oko države i vlasti, potpuno logično da aktuelna vlast „odskoči“ još, najmanje, deset ili dvadeset procenata. (Ekstremni oblik te „ma-sve-je-to-normalno“ škole mišljenja jeste ovih dana široko prezentovano Ipsosovo istraživanje po kojem mere vlasti u borbi protiv epidemije imaju podršku od – verovali ili ne – čak 92 odsto građana.)
Zagovornici ove, u osnovi, oportunističke škole, nazovimo ih „normalizatori nenormalnog“, svesno ili nesvesno zaboravljaju da to sve na osnovu čega svetski lideri u vremenu krize i vanrednog stanja dobijaju vanredno na popularnosti i podršci – u Srbiji već odavno postoji, odnosno da je to već sve debelo „konzumirano“, ukalkulisano i višestruko ugrađeno u postojeći rejting Vučića i njegove stranke.
I zato, koliko god da su bila nerealno optimistična ona očekivanja nekog Vučićevog dramatičnog sunovrata, još su nerealnije – da ne kažemo i neku težu reč – interpretacije po kojima je sasvim „normalno i logično“ da mu rejting skoči za 10-20-30 procenata, s obzirom da se to, eto, „dešava svuda u svetu“, pa i u „drugim demokratskim zemljama“.
NIKO ZADOVOLJAN
Imajući u vidu sve rečeno, rezultati koje ovde prezentujemo su više nego logični i, zapravo, očekivani. Oni neće fascinirati one na početku pomenute koji su ovu epidemiju videli kao priliku da ponovo uskliknu „gotov je“. A s obzirom na to da su neki od ovih rezultata čak trideset ili više procenata „lošiji“ od onoga što je saopštio Ipsos, sigurno je da neće naići na oduševljenje vlasti i režimu bliskih medija.
za uvećane tabele desni klik pa »view image«
Oni prvi, a to je lavovski deo sadašnje „oficijelne“ opozicije, za svoje dobro i zarad duševnog zdravlja svojih pristalica, moraju odustati od nerealnog očekivanja da će neki čarobni štapić ili duh iz lampe – bilo u vidu Tanje Fajon, Merkelove, Trampa, Putina, „duboke države“, ili nekog zloćudnog virusa – obaviti njihov posao i rešiti sve njihove (i naše) probleme sa Aleksandrom Vučićem. Jer se to „99,9 odsto“ naprosto neće dogoditi. Baš kao što i ovi drugi, tj. Vučić i ekipa oko njega, za svoje i opšte dobro moraju shvatiti da u Srbiji, avaj, nezavisno od „đilasa i šolaka“ ima (najmanje) četvrtina – a realno, i barem deset do petnaest odsto više – građana koje Vučić nervira i koji ga apsolutno ne podnose. I da taj broj sigurno neće biti manji ukoliko ga oni ignorišu, prikrivaju, falsifikuju i raznim vrstama političkog inženjeringa sprečavaju da se taj procenat politički kapitalizuje i izborno verifikuje.
Ova epidemija, kao i sve što je uz nju išlo, bila je zapravo dobra prilika i za jedne i za druge da osveste svoje slepe mrlje. Ali, čini se da ni to nije mnogo pomoglo da se probije čak ni saznanje o ovim gorepomenutim, relativno jednostavnim i očiglednim činjenicama – a kamoli svest o neophodnosti šire društvene kooperacije i traganja za opštim interesom. A kad to nije uspela da postigne korona, odnosno strah za goli život i opstanak koji se sa njom širio, još je manje verovatno da će to poći za rukom ovom našem skromnom istraživanju.
Jedino ako, možda, ne pripomogne ova buka koja probija kroz prozore u trenutku dok se pišu poslednji redovi ovog teksta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.