

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Sa megafona bruji glas koji ljubazno podseća okupljene da sakupljaju za sobom i ne ostavljaju smeće. Akcija čišćenja uskoro počinje i trajaće poslednja tri sata blokade. Polako se pakuju neki od transparenata, dok oni zakačeni na nadvožnjaku iznad autoputa ostaju kao podsetnik. A onda, studenti će se podeliti. Neko ide kući da se odmori, a neko – pravac na fakultet. Blokade se nastavljaju
“Kolena me ubijaju. Zbog povrede ne mogu da stojim ovoliko dugo. Ali, nije mi ni na kraj pameti da idem kući”, kaže Dušan S, student iz Niša, koji je rano ujutru krenuo put Beograda kako bi učestvovao na blokadi Autokomande. Došao je sam. Dok se približavamo velikom belom šatoru koji su studenti prekrojili u mini trpezariju, primećujemo šest crnih motora.
Hrapavi zvuk motora odjekuje raskrsnicom ka Južnom bulevaru. Tokom cele blokade, bajkeri su bili među najaktivnijima. Sve vreme pomažu studentima, a motocikli su im ukrašeni raznim nalepnicama, poput one “Dalje nećeš moći”. Nasmejani su i veseli. Ali, ne eksponiraju se previše jer je, kako kaže jedan od njih, ovo stvar studenata. Glomazni sivi betonski blokovi, naslagani jedan preko drugog, postavljeni su kao fizičke barikade. Sve izgleda nestvarno, utopijski. Na Autokomandi, najvećem čvoru beogradskog saobraćaja, nema automobila. Umesto toga – hiljade i hiljade studenata.
Autokomanda večeras nije samo usputna stanica u saobraćaju, već srce građanske neposlušnosti. U masi ljudi, prepoznajem jedno lice. Studentima se pridružio i glumac Ivan Jevtović. “Danas je drugi dan da se iskazuje pobuna u ovolikoj meri. Prvi je bio generalni štrajk prošlog petka. Tog dana sam se osećao tako dostojanstveno”, kaže za “Vreme” poznati glumac. Skup na Autokomandi doživljava kao nastavak građanske neposlušnosti i novi oblik pritiska na vlasti u kome učestvuje veliki broj pristojnih, časnih građana. “Kad kažem pristojnih, mislim na to da oni unutar zakonskih okvira pokušavaju da dobiju odgovore na pitanja koja su postavili. Očekujem da naša vlast konačno pruži neke konstruktivne odgovore i da odgovori na zahteve studenata.” Jevtović dodaje da će ostati do kraja uz studente.
DVA UNIVERZUMA, JEDNA DRŽAVA
Dok pokušavamo da se probijemo kroz gužvu, Dušan na telefonu čita saopštenje sa sajta Srpske pravoslavne crkve. Izraz lica mu je teško protumačiti, ali je jasno da je iznerviran. U saopštenju, između ostalog, piše da studenti žive u paralelnim univerzumima i da sami treba da izaberu u kom će od dva univerzuma živeti.
“Dok jedni studenti ponosno nose ikone i državne zastave, celivaju ih krsteći se, drugi na čak tri fakulteta – Organizacionih nauka, Političkih nauka i Pravnom, nemo i bez protesta gledaju kako na sceni tu istu zastavu pogane i obesvećuju, a one koji se krstom krste izvrgavaju najbestidnijim uvredama.”
Onda se nebiranim rečima govori o incidentu u Matici srpskoj, pa opet na kraju Dušan Stokanović, službenik Patrijaršije, dodaje da studenti treba da odluče u kojem univerzumu žele da žive, te “kako odluče, tako će i biti”.
Dušan čita saopštenje iznova i iznova. “Crkva je verska institucija koja ima ne samo odgovornost prema vernicima, već moralnu i društvenu odgovornost prema svim građanima. Ovako nešto je nedopustivo i meni je teško da poverujem šta sam pročitao. Ne skrnavimo mi ništa, velika većina ljudi koji su došli na Autokomandu nikada ne bi uradila tako nešto. Ne mogu da generalizuju takve akcije”, rekao je Dušan.
Ipak, Dušan se slaže sa jednim delom saopštenja. “Studenti stvarno žive u paralelnim univerzumima”, kaže.
Blokada se događa na Dan Svetog Save, na školski praznik. Ali, o kakvom svetosavlju i miru možemo razmišljati u momentu kada Srbiju potresa politička i društvena kriza ogromnih razmera? Kako slaviti praznik obrazovanja ako prosvetne radnika godinama niko iz vlasti ne čuje i ne vidi? I najzad, đaci, studenti i mnogi koji su to nekada bili, sada su na ulicama. Njima nije do slavlja. Traže samo odgovornost i pravdu. Njihov univerzum trenutno se svodi na to.
U drugom univerzumu žive oni koji prihvataju život bez pobune i ograđuju se od studenata jer smatraju da je njihov jedini posao da uče, da budu poslušni građani i da ne gledaju na druge, niti na opšte dobro. Oni žmure na represiju, uterivanje straha i nepravdu vodeći se time da ih politika jednostavno ne zanima. A zanima li ih drugi čovek?
STUDENTI NEĆE POPUSTITI
Dok razmišljam o tome, posmatram mikrouniverzum na Autokomandi. Odavno je pao mrak, a postaje sve hladnije. Neki od studenata spavaju, a drugi ubijaju vreme na različite načine. Igraju karte, odbojku, postavljaju šatore ili samo razgovaraju. Nalazim se sa Anđelom, studentkinjom iz Novog Sada. Osmehuje se, poluotvorenih očiju i vidno iscrpljena.
“Sviđa mi se to što se na ovoj blokadi vidi koliko solidarnosti i zajedništva ima među ljudima. Kada priđem nekome i, recimo, tražim vode, on mi usput ponudi još mali milion stvari. Svi dele, pomažu jedni drugima i spremni su da pokažu da smo u ovoj borbi zajedno”, priča Anđela za “Vreme”.
“Cela ova blokada je jedan veliki kontrast svemu onome o čemu vlasti pričaju. Predstavljaju nas kao nezahvalne, besne mlade ljude, koji tobože nemaju šta da traže više”, nastavlja.
Upitana šta misli o najnovijem obraćanju predsednika, premijera i predsednice Skupštine, kaže: “Nisu rekli ništa što nismo čuli mnogo puta – prazna obećanja”. Potom dodaje: “Mi smo više puta jasno rekli da za pitanje ispunjenja naših zahteva nije nadležan predsednik, nego institucije u čijem je to delokrugu. Predsednik mnogo obećava u vreme ovolikog bunta, ali nama to nije dovoljno i neće ugušiti ove blokade. Zahtevi moraju biti ispunjeni tačno onako kako se to traži, tu nema prostora za bilo kakve ustupke i manipulacije”.
KRAJ BLOKADE
Anđela polako odlazi da se nađe sa prijateljima kako bi igrali karte. Polazim sa njom. Na uzbrdici koja se proteže ispod Autokomande ima mnogo ćebadi, šatora i jastučnica. Studenti Poljoprivrednog fakulteta zajedno sa poljoprivrednicima polako odlaze u pratnji traktora. Preostale flaše vode i sokova se dele, a počinje i poslednja smena redara.
Sa megafona bruji glas koji ljubazno podseća okupljene da sakupljaju za sobom i ne ostavljaju smeće. Akcija čišćenja uskoro počinje i trajaće poslednja tri sata blokade. A onda, studenti će se podeliti. Neko ide kući da se odmori, a neko – pravac na fakultet. Blokade fakulteta se nastavljaju.
Uskoro će Autokomanda ponovo biti preplavljena automobilima, a njome će, umesto glasa redara na megafonu, odzvanjati sirene automobila i po koja psovka nervoznih vozača. Polako se pakuju neki od transparenata, dok oni zakačeni na nadvožnjaku iznad autoputa ostaju kao podsetnik na bunt. Studenti će, u međuvremenu, planirati nove podvige, uz poruku – nećemo odustati. Tu je i najupečatljiviji, transparent sa brojem 15, kojim se podseća na žrtve pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Poslednja 24 sata jasni su pokazatelj toga kako, za tili čas, sve može da se preokrene. Saobraćajnica koju smo ovlaš prelazili gotovo svaki dan, sada je dobila novo značenje.
A što se tiče studenata, kako reče Dušan S., “ovo je noć o kojoj ću pričati deci”.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve