

Policija
Sukob Veska i Krička: Ko je udario na čuvara tajni?
Veselin Milić i Marko Kričak su iz iste političke postelje, premda različitih puteva. „Vreme“ u novom broju piše kako to da su sada u sukobu




Zvali ga da učestvuje na olimpijadi u Barseloni, kako, kad su mu žena i deca izbegli u Beograd, bar ima baklju koju je nosio na olimijadi u Sarajevu
Rođen je 1957. godine u Podgorici, otac bio vojno lice, porodica prelazi u Tuzlu, gde je rano počeo da se bavi sportom, postao omladinski prvak BiH u stonom tenisu. Kad je završio srednju školu prelazi u Sarajevo, upisuje Pravni fakultet, i počinje da igra za “Bosnu”, kao jedan od boljih juniora u Jugoslaviji.
Kad je izbio rat u Bosni bio sudija Okružnog suda u Sarajevu, a kad je JNA zauzela aerodrom nalazio se na dežurstvu, desio se incident, dva policajca muslimanske nacionalnosti su poginula, i njega su pozvali na uviđaj, što je, kazuje, bilo neprijatno, civilni sudija, a zove ga vojska, nije ni završio uviđaj kad je zapucalo. Tu je upoznao komandanta aerodroma, što mu je kasnije dobro došlo, jer je ubrzo shvatio da u Sarajevu nije sigurno, dešavale su se loše stvari.
Posle desetak dana, već u aprilu ‘92, je odlučio da ženu i decu evakuiše za Beograd. Kad je došao na aerodrom bilo je hiljade ljudi, ali mu je pomogao komandant, shvatio je šta hoće, i porodica je uspela uđe u “Kikaš”, avion koji je zaplenjen od Hrvatske. U avionu nije bilo sedišta, već klupe, da bi što više ljudi stalo, mogla se uneti samo jedna torba, a ljudi poneli tovare, tako da je ostalo stotine kofera po pisti, avion je, pod teretom, dugo drhtao i tresao se dok nije poleteo, kad se to desilo, pao mu kamen sa srca.
SUDIJA, TREBA LI NEŠTO
Porodica je uspela da izađe iz Sarajeva, zajedno sa muslimanskom devojčicom, školskom drugaricom njegove ćerke, a on je ostao, zbog radne obaveze. Nadao se da će ratno ludilo brzo prestati, ali nije bilo tako, shvatio je da je i on u opasnosti. U njegovom kraju, gde je stanovao, vladala je grupa čuvenog Juke Prazine, kome je u nekoliko navrata sudio, ali mu je, srećom, davao samo uslovne kazne, pa ga je Prazina pitao, Sudija, treba li nešto da pomognem, ali, sa tim se nije smelo igrati, i iskoristio je kad su evakuisane jevrejske porodice, uzeo kanister sa gorivom i krenuo sa kolima da izađe, znao je da nema povratka, ili će ga uhapsiti, ili će izaći na srpsku teritoriju. Kad je naišao na prvu barikadu, nije znao ko je tu, ispostavilo da je imao sreće, barikada je bila srpska, prošao je i došao u Lukavicu… Tu je formirano pravosuđe Republike Srpske, skupilo se jedanaest sudija, među njima i fudbaler Boško Janković, koji je bio advokat, počeli raditi, bilo teško, nisu imali ni zakone…
Dva puta je uspeo da obiđe ženu i decu u Beogradu, bilo teško preći granicu, video mnoga zla svojim očima, i što treba, i što ne treba, iskoristi uredbu da oni koji nisu rođeni u BiH mogu da idu, i sa Boškom Jankovićem, bivšim fudbalerom “Želje”, koji je igrao i za Mildzboro, uspe da se dokopa Beograda, i da se spoji sa porodicom. Nekako ode u posetu prijatelju u Valjevo, nedostajalo sudija, i 1994. ga prime u Opštinski sud. Nikad pre nije bio u Valjevu, morao bi da uzme kartu da pogleda, ali, eto, Valjevo ima istoriju, kulturu, ima poštenih ljudi, ima i onih drugih… Od 2000. godine je advokat, i eto… Život tekao mirno, i sin Dejan se bavio stonim tenisom, igrao i za “Zvezdu”, bio u Italiji, Nemačkoj, danas je selektor Bahreina. Na internetu video da se pominje da je bio jedan od najboljih stonotenisera BiH, bilo je i drugih, zaboravljeni, ali to se ne može izbrisati…
U njegovo vreme u stonom tenisu bio veliki kvalitet, Šurbek i Stipančić bili neprikosnoveni, treći u reprezentaciji bio Milivoje Karakašević, on je uvek bio među pet-šest, i uvek je bio na reprezentativnim pripremama, obično u Kranjskoj gori. Biti među deset, bio je veliki kvalitet. U Jugoslaviji se igrao strahovito dobar stoni tenis, “Olimpija”, “Vjesnik”, “Industromontaža”, “Spartak”, “Duga resa”, “Bosna”, u Srbiji jedino “Partizan”… Ištvan Korpa, iz Sente, je igrao za “Olimpiju”, kasnije postao selektor nemačke reprezentacije, još je živ. Sa suprugom Evom je tamo digao stoni tenis na ovaj nivo. U to doba, da se igrao meč Jugoslavija – Nemačka, na sto stolova, bilo bi 100:0 za Jugoslaviju, danas bi bilo suprotno, tako je kad dobar trenerski rad napravi kvalitet.
Otac je ostao u Tuzli, kad je umro sahranjen na Orlovači, stan, koji dobio kao zaslužni sportista, uspeo da proda, bio je prilično oštećen, pokušali su i da mu ga uzmu, spaslo ga što je bio poznat sportista. Kad prodav’o stan, svratio do prostorija “Bosne”, video da više nema slike Varajića, kao ni drugih velikana. “Bosna” je bila veliko sportsko društvo, najveće posle “Zvezde” i “Partizana”, jedino nisu imali fudbal, ali su prisvajali “Sarajevo”, zbog ljubičastih dresova.
PREDAJA BAKLJE VARAJIĆU
Među stonoteniserima svi završili fakultet, i muška i ženska ekipa, pa su govorili da su najškolovanija i najobrazovanija ekipa u bivšoj Jugoslaviji. Tu su braća Živanović, obojica dekani fakulteta u Banja Luci, jedan je direktor klinike u Finskoj, tu su i ostali, npr. Suad Jahirlić, prvi pevač grupe “Valentino”, koji je doktor nauka, profesor u Nemačkoj, radi za NASU, pored pevanja i stonog tenisa Jaka je uspeo da postane veliki stručnjak.
Uvek je bio među osam, Osmanagić bio selektor, dva puta u polufinalu državnog prvenstva, dva puta u finalu turnira Harangoz, jednom izgubio od Kalinića, jednom od Lupuleskua. “Vjesnik” je bio najbolja ekipa, sa Šurbekom, Stipančićem i Čordašom, posle došla generacija sa Primorcem i Lupuleskuom, svetski igrači, a Aleksandru Karakaševiću je znao reći da bi ga trebalo istući, zašto, Dujo, pitao je, zato što bar dva puta nije bio svetski prvak, takav je to talenat bio. U karijeri sve pobeđivo, Valdnera, Mađara Jonjerta, koji je bio svetski prvak.
Igrao i u Nemačkoj, drugi put ‘93 – ‘95, na severu Nemačke, u gradiću blizu Volsburga. Kad je prešao u Valjevo, uveo Prokuplje u Prvu ligu, treniro Jagodinu, Beočin, Obrenovac, i onda je bilo dosta.
Išao je u Sarajevo na memorijalne turnire, poslednji put na Memorijal Kemala Fazlića, kad mu je predavo pehar general Divjak govorio o Fazliću kao borcu Armije BiH, a ne stonom tenisu, pa bilo je i srpskih igrača koji su poginuli, predlagao da se svima njima organizuje turnir, ali ne.
Bio je ratni period, koji ne može i ne treba da se zaboravi, mnogo ružnih stvari je bilo, ne bi o tome da priča. Sad kažu, Sarajevo je lep grad, jeste, ali nije za sve, pa njemu je bar teško, jer je tamo živeo, otkud on u Valjevu, pa nije od dobra pobegao. Jednom kad je bio u Sarajevu, ode do suda gde je radio, portir ga jedva pustio, nisu mu dali da uđe tamo gde je radio.
Zvao ga suigrač da ide na olimpijadu u Barseloni, kad je rukometaš Saračević nosio zastavu, jeste olimpijada san svakog sportiste, ali gde da ide da nastupa za BiH kad mu je porodica u Beogradu. Zato ima uspomenu sa Olimpijade u Sarajevu, nosio baklju u samom centru grada, pre njega je nosio Varajić, i on mu je upalio baklju, on je upalio atletičaru Vinku Pokrajčiću, a olimpijski plamen je upalila Sanda Dubravčić. Do centra došao sa Varajićem, u njegovim kolima, u kolima su ostavili odela, kad se vratili do kola, kaže mu Varajić, daj mi baklju, ja odgovorim, pa treba da vratimo, a on će, vratio si. Posle par dana ga zove, i kaže, evo ti tvoja baklja, još je kod njega.
Imao je dosta poznanstava, sportskih veza, a te veze su jake, pamti se to. Obišo pola sveta, kad ga pitaju, jesi li video ovo, jesi li video ono, nije, aerodrom, hotel, sportska hala, i to je bilo to. Dok je igrao u Sarajevu, trening bio od 9 do 11 sati, pa bi otišao na piće u klub “Bosne”. Redovno svrać’o Davorin Popović, fudbaleri, košarkaši, odbojkaši… Redovan bio i Kemal Monteno, čiji je očuh, Osvaldo Monteno, Italijan, čije je prezime uzeo, bio domaćin hale za stoni tenis.
Stoni tenis je specifičan sport, treba trenirati dva puta dnevno, do besvesti ponavljati iste poteze, bavio se i trenerskim radom, video da roditelji, koji su ko zna kako došli do novca, hoće uspeh dece preko noći, odmah bi da sede u prvom redu Vimbldona, ne ide to tako, to su krv i znoj.


Veselin Milić i Marko Kričak su iz iste političke postelje, premda različitih puteva. „Vreme“ u novom broju piše kako to da su sada u sukobu


Veliki ružičasti slon u prostoriji o kojem se i dalje ćuti jeste pitanje statusa “Crvene zvezde” u srpskom fudbalu i kako se sve te unapred osvojene titule i kupovi odražavaju na mogućnost crveno-belih da naprave neki rezultat i na evropskom planu. Još veći problem je činjenica da se to nekako uzima nekritički, zdravo za gotovo. I da u tome saučestvuje veliki broj sportskih novinara koji ne vide ništa neobično u tome da jedan klub na svom terenu bude neporažen u 159 utakmica zaredom, a da nije reč o “Real Madridu” u vreme vladavine Fransiska Franka


Sukob Veselina Milića i Marka Krička (na slici), tog dvojca načelnika koji je iznikao iz iste političke postelje, na ogoljen način ilustruje dubinu institucionalne krize u najvažnijem sektoru u svakoj državi. Ako je Kričak lojalista, šta je onda tek Milić, koji je tu od prvih dana i koji je “čuvar svih tajni” ovog režima? I ako je tako, ko je uopšte smeo “da krene” na njega ako je on sposoban da na tacni isporuči kriminalne kombinacije vrha srpske vlasti


Da li postoji tajna nit koja povezuje nasilne incidente u centralnoj opštini prestonice? Da li postoji odgovornost naprednjaka koji već godinama drže opštinu Stari grad i dozvoljavaju cvetanje nasilja pod budnim okom sumnjivih lica koja učestvuju u izvršnoj vlasti


Zašto se krnje naprednjački saveznici i da li će se nakon izbora opet “prilepiti”
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve