
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Neizvesnost, izolovanost, strah i zazor od drugih, izbegavanje fizičkog kontakta... Zvuči kao opis simptoma poremećaja raspoloženja. Ali, nije reč o tome, nego o pravilima ponašanja kojih se moramo pridržavati poslednjih godinu i po dana iz najljudskijeg mogućeg razloga – da bismo ostali živi i zdravi
Na samom početku pandemije kovida 19, o mentalnom zdravlju govorilo se mnogo. Klinika „Laza Lazarević“ otvorila je SOS liniju (0800309309) za sve kojima treba psihološka pomoć u uslovima pandemije. Linija je dostupna 24 časa. Kako je pandemija odmicala tako smo, kao društvo i kao mediji, zapostavili ovu temu. Nije prestala da bude važna, samo je postala – normalna.
Najugorženiji su najstariji i najmlađi. B. ima četiri i po godine. Pre neki dan rekao je majci da se ne seća vremena pre pandemije. Godinu i po dana u našim životima neuporedivo je kraće nego u njegovom, koji je tek počeo. B. je skoro pola života proveo u pandemiji. I. je imao dve godine kada je preležao kovid 19, daleko od Srbije, dok su mu i roditelji bili bolesni. Njegova majka, koja više od godinu dana kasnije ima posledice produženog kovida, na sve to ima i dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja. Žive u zemlji koja je po svemu naprednija od Srbije, ali koja nije ozbiljno shvatala pandemiju na samom početku: „Nas niko nije testirao, nisu nas ni pregledali dok I. nije dobio temperaturu koja je stigla do 41. Ko nije nosio u rukama dete koje više nije ni u bunilu nego potpuno obamrlo, ne može da zamisli kako je to“, priča majka ovog dečaka. Dali su im paracetamol i rekli da dođu opet ako im se stanje pogorša. Na sreću, to se nije dogodilo, ali I.-ova majka je tek nekoliko meseci kasnije osetila ozbiljne psihološke posledice: „Mi smo preživeli nešto što mnogi nisu. Moje dete je imalo bolest od koje se umire i o kojoj u to vreme gotovo da se ništa nije znalo. Dođe trenutak kad ti samo sevne misao da smo mogli da umremo, i tek onda osetiš neopisiv strah.“
Deca i mladi bi mogli još mnogo godina da osećaju uticaj pandemije kovida 19 na njihovo mentalno zdravlje i dobrobit, upozrio je UNICEF u oktobru u svom globalnom izveštaju. Prema izveštaju „Stanje dece u svetu u 2021. godini“ svaka peta mlada osoba starosti 15–24 godine izjavila je da se često oseća depresivno ili da nije zainteresovana za bilo šta.
Kako pandemija kovida 19 ulazi u treću godinu, njen uticaj na mentalno zdravlje i dobrobit dece i mladih nastavlja da bude veoma značajan. Prema najnovijim podacima UNICEF-a, najmanje svako sedmo dete na globalnom nivou direktno je pogođeno merama karantina i zabrane kretanja, dok je više od 1,6 milijardi dece pretrpelo neki gubitak u pogledu obrazovanja. Prekinute rutine, obrazovanje, rekreativne aktivnosti, kao i zabrinutost za prihode i zdravlje porodice, dovode do toga da se mnogi mladi osećaju uplašeno, ljutito i zabrinuto za svoju budućnost. Na primer, istraživanje sprovedeno preko interneta u Kini početkom 2020. godine, koje se citira u izveštaju „Stanje dece u svetu“, pokazalo je da skoro jedna trećina ispitanika oseća strah ili anksioznost.
Najstariji građani se, prema nekoliko istraživanja sprovedenih i u Srbiji i u Evropi, osećaju najizolovanije.
„Kad su stigle vakcine i dok smo čekali da nam stignu pozivi, to je bilo jedino vreme kad sam se ponovo osećala živom“, kaže Branka M. (80). „Nečemu sam se radovala, jedva sam čekala. Mislila sam, evo kraja ovog užasa.“ Ispostavilo se, međutim, da kraj nije ni blizu. Branka M. je od momenta kad se poslednji put osetila živom primila tri doze vakcine, ali i dalje izbegava kontakte. Za razliku od većine starijih koji se boje za sopstveni život, ova žena ima dodatno opterećenje: „Cela moja porodica je vakcinisana, ne bojim se za sebe. Ali imam ćerku sa teškom autoimunom bolešću. Otkud znam da li je vakcina dovoljna da je zaštiti, kako ja to da znam?“
Obuhvat vakcinacijom u Srbiji je mali i to je opšte mesto. Znamo da je uzrok tome nepoverenje u vakcinu, kao i propaganda dezinformacijama, koje kažu da – korona ne postoji. Svako od nas ima u okolini jednu takvu osobu, osobu koja negira postojanje virusa. Mnogi od tih ljudi nisu bili takvi od početka pandemije, nego im se u međuvremenu „nešto desilo“. Desilo im se poricanje, jedan od uobičajenih psiholoških mehanizama odbrane. Poricanje se sastoji u negiranju, odnosno neprihvatanju stvarnosti vezane za neki intenzivno neprijatan doživljaj. U ovom slučaju, to je pandemija. Međutim, za razliku od ličnih neprijatnih doživljaja, poput smrti bliske osobe, ovde je reč o kolektivnoj nevolji. Zato je ovaj mehanizam opasan po druge, jer ugrožava njihovo zdravlje i dovodi ih u opasnost.
Katarina Đ. je još jedna osoba sa kojom smo razgovarali za potrebe ovog teksta, neposredno nakon što je njen suprug dobio rezultat PCR testa – negativan. Oboje su vakcinisani, a Katarina kaže da su se ovog puta pomalo i nadali da su dobili kovid. To objašnjava željom da prekine neizvesnost i da već jednom pregrmi ono čega se najviše plaši: „Vakcinisali smo se prvom, drugom, trećom dozom. Nigde ne idemo bez maski jer sam ja rizična grupa. I dalje sve dezinfikujem i nosim bočicu alkohola sa sobom. Roditelji su mi preležali kovid, neki prijatelji su mi umrli od kovida, ne mogu više da plačem, imam utisak da skoro dve godine stalno plačem za nekim. Uradili smo sve što možemo, ja ne znam šta više da radim, osim da plačem.“
Tekst je nastao u okviru projekta „Ublažavanje socijalnih i ekonomskih posledica pandemije COVID-19 u Srbiji“, koji realizuje Fondacija „Ana i Vlade Divac“ uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju Nemačkog Maršalovog fonda SAD (BTD) i Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID)
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve