

MUP
Milić i foto-robot ministara policije
Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“




Često možemo čuti kako ljudi govore da su ovde veliki novac pošteno zaradili samo naši vrhunski sportisti, a da su svi ostali iskoristili tranziciju da bi se obogatili. Nećemo generalizovati stvari, to svakako nije istina u potpunosti, ali najlakše je sumnjičiti bogate ljude za sve neuspehe. Zar nisu na taj način neki političari došli na vlast u Srbiji? A što se sportista tiče, oni zaista jesu sve zaradili samo svojim trudom i radom
Da li je pristojno zavirivati u tuđe džepove? Ovde bi rekli da nije, ali u svetu je to prilično raširena pojava, pre svega zato što nema šta da se krije. U Srbiji postoji “Zakon o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu”. Po tom Zakonu bismo, u načelu, veoma lako mogli da utvrdimo ko su ljudi koji se ponašaju i žive daleko bolje od realnih primanja koja imaju prikazana. Ipak, ovde je česta pojava da se deca dovode u obdanište u džipovima od 50 i više hiljada evra, a da usput dobijaju povlašćen boravak u istom tom obdaništu zato što roditelji imaju male prihode. O razlici u visini primanja i načinu života političke i nekih drugih “elita” u Srbiji nije potrebno pričati. Zakon postoji, ali se prilično selektivno primenjuje.
U poslednjih dvadesetak godina sport je postao globalni marketinški fenomen, a samim tim su i igrači u pojedinim sportovima počeli da potpisuju dotad nezamislive ugovore, što sa svojim klubovima, što sa reklamnim agencijama. “Bogat ko Džaja” – tako se nekada kod nas govorilo za nekoga ko je imao višak novca. Dragan Džajić je, kao i svi tadašnji sportisti, morao da sačeka do svoje dvadeset osme godine kako bi napustio zemlju i igrao fudbal za neki strani klub. Iako ga je tražila cela Evropa, potpisao je ugovor sa Bastijom sa Korzike. Stariji ljudi vam danas mogu ispričati da je to bio nezapamćen ugovor za ondašnje vreme. Ipak, iako nikada nije objavljena tačna vrednost tog ugovora, sada se zna da se radilo o manje od pola miliona dolara za dve godine.
U staroj Jugoslaviji većina sportista bili su amateri (ili sa vrlo malim primanjima), dok su samo pojedini fudbaleri i košarkaši mogli da od novca koji su zaradili u karijeri žive i nakon nje. Obično se završavalo sa nekim kafićem ili kafanom koja bi im omogućavala da pod stare dane ne ostanu bez primanja. Prve velike transfere ostvarili su igrači najboljih fudbalskih klubova u Jugoslaviji krajem devedesetih godina prošlog veka, a posebno igrači Crvene zvezde posle osvajanja Kupa šampiona 1991. godine.
Tadašnji transferi su za najbolje igrače iznosili oko 10 miliona dolara. Dražen Petrović i Vlade Divac su bili prvi košarkaši koji su, nakon nekoliko godina, potpisali višemilionske ugovore u NBA ligi. Danas, ako je neko iole talentovan mladi sportista, armija menadžera i ljudi sumnjivih zanimanja i poslova se okači o njega i njegovu porodicu dok je još mlađi junior. Tokom karijere, većina naših talentovanih fudbalera i košarkaša zaradi nekoliko miliona dolara/evra koji im omogućavaju da pristojno prežive ostatak života posle sportske karijere. To, naravno, važi ako im u međuvremenu oni isti menadžeri i ljudi sumnjivog morala ne oderu kožu s leđa, ili ako se sami ne upletu u neisplative poslovne poduhvate. U poslednjih petnaestak godina, i teniseri su se umešali u dotad neprikosnovene ugovore košarkaša i fudbalera.


Ne treba zaboraviti i da je naša zemlja uvela nacionalne sportske penzije za zlatnu, srebrnu ili bronzanu medalju osvojenu na Olimpijskim igrama, Paraolimpijskim igrama, Šahovskoj olimpijadi, svetskim i evropskim prvenstvima u olimpijskim i paraolimpijskim sportskim disciplinama, za svetski rekord u olimpijskim i paraolimpijskim sportskim disciplinama, kao i za učešće u finalu Dejvis kupa ili FED kupa Međunarodne teniske federacije.
Trenutno te penzije iznose od 84.227 dinara za bronzanu medalju na evropskom prvenstvu u olimpijskoj ili paraolimpijskoj sportskoj disciplini, pa do 252.681 dinar, koliko iznosi sportska penzija osvajača zlatne medalje na Olimpijskim igrama, Paraolimpijskim igrama ili Šahovskoj olimpijadi. Ova primanja su omogućila da velika sportska imena u manje plaćenim sportovima uživaju makar neku zahvalnost za uspehe koje su postizali pod zastavom bivše Jugoslavije, zatim Srbije i Crne Gore, a naposletku i Srbije.


Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“


Zašto je Slavija u postala politički barometar koji režimu ne govori ništa dobro? To je naslovna tema novog „Vremena“


Ako je Slavija u međuvremenu postala neka vrsta političkog barometra, onda je ovog 23. maja kazaljka otišla duboko u crveno, ali ne onako kako bi vlast volela da prikaže. Nije to crveno od nasilja, nego od pritiska koji više ne može da se ignoriše, od društva koje je naučilo da se okuplja, prepoznaje i što je za svaku vlast najopasnije, pamti. Nije ovde više reč o jednom protestu niti o jednoj pobunjenoj generaciji, nego o novom obrascu ponašanja društva koje odbija da se vrati u političku apatiju


Hapšenje bivšeg načelnika PU Beograd nije dovelo do onoga što bi svi mogli da očekuju – opsežne istrage u policiji i MUP-u Srbije koja bi, poput nove “Sablje” odsekla glavu korumpiranom vođstvu institucije koja treba da seče glave korumpiranima i onima koji su u kriminalu. To govori držanje čitavog slučaja u okviru režima i izostanak prave istrage. Otprilike – kao na su to neka unutrašnja neslaganja u samoj vlasti


Za manje od 12 sati u glavnom gradu su uništena četiri poznata ugostiteljska objekta, a serija incidenata eskalirala je pucnjavom u restoranu “Jerry” na Novom Beogradu. Vlasnička struktura ovih lokala otvara pitanje ko su ljudi koji su se našli na meti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve