(1949–2014)
Mira je bila naša sekretarica, nakon što je bila mnogo-puno-toga: i jedna od direktorica ondašnjeg JAT-a i prodavačica u knjižari i korektorka u „Vremenu“, s nevidljive pozicije s koje je – zahvaljujući Njukinoj pragmatičnosti – postala naša sekretarica.
Ima tome skoro deset godina: svi smo ju počeli obožavati – i mi matoriji i oni mnogo mlađi. Kao zmija noge krila je naše telefonske brojeve, ispitivala motive onih koji su te brojeve htjeli znati, zvala nas kad god je sama bila u nedoumici.
Ako postoji nešto kao duša redakcije, to je bila Mira. Svi smo sebe i bliske odlazili ogovarati kod nje: uvijek smo izašli poraženi; nije voljela ogovaranja, voljela je „Vreme“ i sve nas. Ne samo to, otvorila nam je svoj dom, svoju porodicu, blizanca Mišu i njegovu Branku i brata Peđu, njegovu Lanu i njihove potomke, najbolji cheesecake na svijetu… Nema više ni Lane, niti Peđe, nema ni Mire više, valjda su zajedno negdje među zvijezdama…
Nismo vjerovali da je naša Mira smrtna, jer nas je naučila da je besmrtna. Kad smo prije mjesec dana mi iz redakcije bili kod nje, svoje je rečenice započinjala: „Kad sam još bila živa…“; mi smo se smijali, nimalo ne vjerujući da ona misli na Smrt.
Smijala se onim svojim širokim osmijehom svemu – jedino joj je Radojka Šverko ravna u tom osmijehu – i svojim plavim dubokim i velikim očima, koje do kraja – kad smo ih mi iz redakcije zadnji puta vidjeli – nisu pristajale na Smrt: branila se naša Mira i humorom i time što nas je, ama baš, voljela.
I još što je naša Mira voljela: svoj ruž za usne, nikad bez njega nije otišla nigdje, čak niti na terapiju leukemijski propisanu. I lak za nokte. I crvenkastu boju kose i nakon što joj je kosa opala. I još mnogo stvari.
Stvari koje našim čitaocima ne znače ama baš ništa, niste ju znali.
Nama je Mira osoba nezamjenjiva, ona je davala onaj naizgled nevidljivi doprinos svemu što smo radili i što smo htjeli.
Miro, drugarko naša, plovi među zvijezdama za nas iz „Vremena“, dovijeka i za vrijeme dok si još bila živa.
Za nas jesi i dalje.
I, hajdemo na ono tvoje pivo!
Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Kako se osećaju i šta danas misle roditelji i braća i sestre mladića pobijenih 14. decembra 1998. godine u Peći? Zbog čega je Aleksandr Vučić 2013. izjavio da ima saznanja da ovaj zločin nisu izvršile osobe albanske, već srpske nacionalnosti? Zašto nikad nije htio da primi porodice žrtava i, uprkos više puta ponovljenim obećanjima, podeli s njima informacije za koje je tvrdio da ih poseduje? I dokle je stigla istraga o ovom zločinu
Srednje ocene (pa i ocene uopšte) više skoro ništa ne znače jer SNS armija ocenjuje slično kao što i glasa. Dakle, “Aci pet, njima svima jedan (ili nula, ako može, obavezno nula)”. A naročito onima koji se u nekom trenutku izdvajaju kao akutno ili potencijalno opasni po režim. Što znači da se lavina negativnih ocena dobijena od strane režimskih glasača može tretirati maltene i kao svojevrsni opozicioni orden. Hoću reći da je u ocenjivanju sve manje nijansi, a upravo su nijanse ovde nekad bile važne
Tragedija od 1. novembra na stanici u Novom Sadu ogolila je čitav sistem i pokazala pravu sliku ovog režima. Nova pobuna bila je neminovna. Protesti zbog državnog nemara i propusta sistema započeti u maju 2023. godine ponovili su se i u jesen. Ovog puta režim nije mogao da kaže – nije do nas. Krv prolivenu ispred Železničke stanice u Novom Sadu ne može da opere
Učimo studente da je teži put – put znanja i poštenja – jedini ispravan. A onda oni vide bezbrojne afere u visokom školstvu i kako se lako prečicom dolazi do diploma i posla. Jasno im je šta se dešava i to je jedan deo ovog fenomena, gde nam poručuju da više ne žele da uče
Kako su naša deca koju su naprednjaci stavljali u svoje izborne slogane proglašena za najveći subverzivni element u državi? I zbog čega je, posle istupa šefa države u Briselu, mnogim građanima došlo da kleknu poput onog novosadskog direktora
Predsednik se uvišestručuje po televizijama proglašavajući iznošenje političkih zahteva nasiljem, a nasilje koje vrše on i njegovi politikom. U čemu je razlika?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
