Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
“Za mene je zavidna brojka od dve hiljade ljudi na protestu za neku agendu ili pritisak. Sa deset hiljada ljudi možeš da praviš ozbiljne nerede i da se tučeš sa policijom, ako ti je do toga. A sa brojkama sa šetnje od poslednjeg petka, mogle su bez problema da se zauzmu sve institucije”, kaže za “Vreme” Aleksandar Gubaš, čovek koji broji proteste
Srbija je u jeku protesta i “kontramitinga”, praćenih fantastičnim brojkama od strane organizatora i medija. Dok su neki opozicionari tvrdili da je na poslednjem protestu protiv nasilja bilo i čitavih 300.000 duša, režimski mediji su naveli da je tamo bilo manje ljudi nego što je dočekalo Vučića na malenom platou u Pančevu.
Sve to vreme Aleksandar Gubaš stoji sa strane i – broji. Ovaj bivši reditelj, a danas autor podkasta “Van centra” o građanskom aktivizmu, duže od tri decenije ima pasiju da broji i procenjuje masu učesnika protesta i mitinga. To često dokumentuje kamerom i objavljuje na društvenim mrežama. Iako je u malom delu javnosti stekao gotovo kultni status i ugled proverenog izvora, Gubaševe brojke obično potonu u najezdi preterivanja ili potcenjivanja broja učesnika, šta već kome odgovara.
Prema Gubaševoj proceni, poslednjeg petka u Beogradu bilo je preko 60.000 ljudi, što je najveći politički skup u Srbiji u ovom veku – veći od Vučićevih dosadašnjih mitinga sa ili bez Putina. Gubaš za “Vreme” govori o značaju brojki i o tome kako se njima manipuliše.
VREME: Kad god date procenu broja učesnika, ljudi sa ulice se pobune, misle da ih je bilo mnogo više. Zašto je to tako?
ALEKSANDAR GUBAŠ: Zato što svako, naravno, voli veće brojeve, oni zvuče impozantnije. Ali, ljudi takođe zaista veruju da ih je više. Vizuelno, veliki protesti uvek deluju spektakularno i veći nego što su bili.
Takođe, ljudi porede iskustvo sa ulice sa nekim ranijim protestima na kojima su bili, a o kojima su čuli potpuno nerealne redove veličina od organizatora i medija, više želje nego realnost. To ostaje kao reper kojim mere svake iduće proteste.
Kako vi znate koliko je zaista ljudi?
Prosto ih prebrojim. Kako ih brojim zavisi od situacije. Protesti su retko statični – osim kad ih organizuje vlast, jer ona ne voli šetnje, nego voli da dovede ljude i ogradi ih kao u toru. Kod statičnih skupova se proceni kvadratura koju zauzme masa i pomnoži se sa gustinom. Tu je često u opticaju brojka koju i policija koristi za operativne procene, da na kvadratni metar staju četiri čoveka.
Ali, to je mitski koeficijent. Tačno je da četiri ili čak više ljudi mogu stati na metar kvadratni, ali to se dešava u zatvorenim prostorima, a na otvorenim je moguće samo sasvim blizu bine, u takoreći fan pitu. Inače, na otvorenom, gde ljudi mogu da se malo raziđu, niko ne voli da se dodiruje ramenima sa ljudima oko sebe. Pogotovo je takva koncentracija nemoguća u šetnji – moraš da pružiš korak a da niko nikog ne nagazi. Sa poslednjeg protesta (19. maj) imamo i upotrebljive snimke, pa je procena preciznija. U principu je na platou ispred Skupštine, u Pionirskom parku i dalje prema Terazijama ili Crkvi Svetog Marka empirijski potvrđen prosek od 1,5 ljudi po kvadratu.
Često se ljudi pitaju kako je moguće da su vaše procene takve ako kolona sa Gazele već ide ka Brankovom mostu, a neki ljudi još kreću ispred Skupštine?
Zato što se kolona razvuče i razredi. To se lepo vidi iz drona. Kad se kolona kreće, cela filozofija brojanja je da se stane na odabrano mesto odakle se lepo vide ljudi koji promiču. Tu meriš koliko treba koloni od čela do začelja da cela iscuri pored tebe – to je vreme prolaska, i ne treba ga brkati sa dužinom trajanja šetnje.
Ako su manji protesti, od hiljadu ili dve hiljade ljudi, može da se izbroji maltene u glavu. Uz pomoć snimka može i doslovno u glavu.
Ako je protest veliki kao ovaj poslednji, onda je teško brojati svakog učesnika, pa se određuje brzina protoka – koliko ljudi prođe u minutu. Iskusan brojač može vizuelno da odvaja ljude u grupice od pet, deset ili dvadeset, i da ih tako broji. Kad utvrdi koliko ih prođe u minutu, samo se pomnoži sa brojem minuta koliko teče kolona.
Danas svi imaju telefon u džepu, nikad više snimaka sa protesta. A opet deluje da je nikad više zbunjivanja oko brojki.
Ljudi ne slikaju da bi brojali, nego hoće da ovekoveče svoj doživljaj. Kad su na dnu Kneza Miloša, pa snime ulicu uzbrdo, glave se stapaju u jednu masu, i to izgleda fascinantno. To je slika ličnog utiska.
Često onda porede tu masu sa nekom sa koncerta ili utakmice. Ali, hale i stadioni imaju drugačiju logiku prostora – što više ljudi na što manjem prostoru. Naravno da ljudi u šetnji zauzmu mnogo veću kvadraturu nego što je površina beogradske Arene ili Marakane.
Duga je istorija protesta, a i laganja oko brojki. Oni koji su na ulici povećavaju, oni protiv kojih su protesti – smanjuju. Kada je to počelo?
Mislim 1988. godine, kada je Slobodan Milošević na Ušću organizovao miting, pa rekao da je došlo milion ljudi. Naredne godine je rekao da je na Gazimestanu bilo dva miliona ljudi. To je nerealno podiglo očekivanja i od tada su svi, od Vuka Draškovića pa nadalje, gledali da se gađaju nekim stotinama hiljada ljudi.
Novinari niti imaju vremena niti ideju da to prebroje, pa citiraju organizatore ili policijske procene, a i jedni i drugi su skloni da precenjuju broj učesnika.
Da li je za mitinge vladajuće stranke danas možda lakše brojati autobuse nego ljude?
To ne bi imalo puno smisla. Brojao sam Vučićeve mitinge po Beogradu i drugde, recimo onaj iz aprila 2019. ispred Skupštine koji je praktično bio kontramiting protestima “1 od 5 miliona”. Tada se pričalo o stotinama, možda i hiljadu autobusa – ali mnogi nisu popunjeni ni dopola. Drugo, oni se ne mogu parkirati po centru grada već po rubovima – i onda se dešava da se ljudi ospu, odu u kafiće, polegaju po poljanama na Novom Beogradu, i uopšte ne odu na miting. Ja ih brojim na samom skupu, na zakazanom mestu.
Koliko je ljudi bilo na tom skupu, a koliko u januaru 2019. kada je ispred Hrama Svetog Save dočekan ruski predsednik Vladimir Putin?
Na mitingu ispred Skupštine bilo je 30 do 35 hiljada. Putina je čekalo četrdesetak hiljada – ispred Hrama tridesetak hiljada, i još desetak hiljada što se zadržalo na Slaviji kod video-zida.
Ali, tada sam našao neočekivan kolateralni podatak: Vučić je tada doterao više ljudi u Beograd. Nekih pedesetak hiljada je prošlo pored našeg mernog punkta ka Slaviji – išli su ukanalisani, ograđeni metalnim ogradama, i nisu mogli da uteknu u bočne ulice. Kao bujica su došli do Slavije, ali tu su se razilazili. Neki su otišli do Hrama, neki ostali, a deo se razbežao – ispada da je petina njih “dezertirala”.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve