Majska zora u aprilu

Poslije jednomjesečne oficijelne izborne kampanje, Crna Gora u nedjelju bira put u budućnost. Ponude su otvorene i mada na izbornoj listi ima šesnaest kandidata, izbor se svodi na budućnost sa međunarodnim subjektivitetom ili zajednicu sa Srbijom i međunarodnim subjektivitetom te zajednice. Istina, to na izborima neće definitivno biti riješeno, ali su oni ipak prolazna stanica u kojoj će se ovjeriti karta za referendum. U svakom slučaju riječ je o značajnim odlukama za šta je na izborima, kako se kaže, potrebno više od pobjede. Dvotrećinska većina zagovornicima crnogorske zastave na Ist Riveru donosi siguran put ka referendumu i mirnu završnicu, dok bi protivnicima bilo dovoljno i nešto više od trećine da u ovom trenutku taj put učine mnogo neizvjesnijim. Zato jedan funkcioner iz vrha koalicije „Zajedno za Jugoslaviju“ kaže da je i trećina mandata u crnogorskom parlamentu za njih ravna pobjedi.

Ustav, naime, propisuje da odluku o referendumu donosi dvotrećinska većina u Parlamentu, a rezultat referenduma opet treba da verifikuje dvotrećinska većina. Po tom istom ustavu gotovo dvotrećinska većina građana Crne Gore može biti talac nešto više od trećine onih koji žele drugačiji put. Takva pravila igre diktirala su i ton izborne kampanje.

ŠTA JE NEKAD BILO: To pravilo za Crnogorce (kako se sada na svakom koraku može čuti po Crnoj Gori) važi u poslednjih stotinu godina. A kako to izgleda slikovito ovih dana je objasnio i jedan od tvoraca kovanice „Jugoslavija bez alternative“ Momir Bulatović opisujući svoj put na poznatu Hašku konferenciju na kojoj se odlučivalo o jugoslovenskom raspletu. Naoružan stavom ondašnjeg republičkog parlamenta da donese odluku u interesu Crne Gore, Bulatović je kao predsjednik Predsjedništva, prema vlastitoj priči, uzletio prema Batajnici gdje ga je čekalo jugoslovensko i rukovodstvo Srbije da krenu zajedno. Ali, gle čuda, oni lete jednim, a Momir drugim avionom. I kada se avion prizemljio, kako je ispričao Momir: „Ja sam, iznenađen, rekao pukovniku da idem u Hag, a ne u Prag, gdje je avion sletio. Uslijedilo je objašnjenje da je avion tu sletio da tanka gorivo, iako je natankan u Batajnici.“ Sve to trajalo je toliko da je Bulatović na samit u Hagu kasnio oko tri sata, što bi po režiserima tog kašnjenja trebalo da bude dovoljno da se odluka u Hagu donese bez tada sumnjivog predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Ipak, u Hagu su čekali na njega i onda se dogodilo čudo – Momir je potpisao plan lorda Karingtona po kojem bi sve republike bivše Jugoslavije trebalo da postanu nezavisne države. Bio je to razlog da se Momir nađe na velikim mukama. Pokušavajući da što vjerodostojnije objasni kako je na kraju ipak povukao potpis sa papira koji je Crnoj Gori donosio nezavisnost i pun međunarodni subjektivitet, Momir Bulatović nije uspio da sakrije da je bio izložen neviđenim pritiscima i prijetnjama, ali i podršci Podgorice koja mu je dala odriješene ruke. U sve to ponajmanje su bile uključene civilne vlasti, rekao je Bulatović, ne imenujući nikoga i pokušavajući da dokaže kako je naknadnom analizom Haškog dokumenta utvrdio da neke stvari nijesu dobre i da je to kasnije bio razlog da povuče potpis.

Na direktno pitanje da li je bilo pritisaka na Momira Bulatovića da učini što je kasnije učinio, Branko Kostić, tadašnji član Predsjedništva SFRJ, koji je za Hag putovao sa Slobodanom Miloševićem u istom avionu, nije direktno odgovorio, ali je ispričao kako je u avionu svoje saputnike ubjeđivao da bi bilo veoma dobro za sve da se Momir Bulatović sačuva, jer bi u suprotnom nešto drugo izazvalo potrese u Crnoj Gori i sam Bog zna kako bi se to završilo. Iskrena priča Branka Kostića stavila je do znanja svim „nevjernim Tomama“ da se rukovodstvo u Crnoj Gori biralo u Beogradu, te da su građani na biralištima prvih godina samo verifikovali ono što je već bilo odlučeno.

U jednoj drugoj izjavi Kostić, koji je i danas zagovornik Jugoslavije i očekuje pobjedu projugoslovenskih snaga rekao je da od 1990. ne vjeruje ni Momiru Bulatoviću, ni Milu Đukanoviću, niti Svetozaru Maroviću, jer oni su tada davali signale da su separatisti i da su opasnost za Jugoslaviju. No sva ta priča u ovom trenutku demistifikovala je mnogobrojne pojave, odluke i ličnosti na crnogorskoj i jugoslovenskoj političkoj sceni i dala je signal da će se tek otkrivati događaji iza paravana i daleko od očiju naroda u čije se ime opet javno sve to radilo. Sada je jasno zašto je na izborima za predsjednika Crne Gore Slobodan Milošević podržao svojevremeno Branka Kostića a ne Momira Bulatovića, koji je bio kandidat crnogorske vladajuće partije, a uz to se nagađa šta je bilo na kaseti kojom je tajna vojna služba navodno ucijenila Bulatovića. Više se, međutim, ne nagađa da je u Crnoj Gori poslednjih godina gubio svaki kandidat Beograda. Prvo je to bio Branko Kostić, koji je izgubio od Bulatovića, a potom je Momir Bulatović, kojeg je podržavao Slobodan Milošević, tri puta gubio od Mila Đukanovića.

ŠTA ĆE DA BUDE: U finišu izborne kampanje koja se okončava u vrijeme kad „Vreme“ izlazi iz štampe, strasti se raspaljuju i sve su oštrija sučeljavanja dva prepoznatljiva bloka, te se polako topi ocjena o mirnoj i relaksiranoj izbornoj trci. Sredstva se ne biraju i čini se da su svi u grču kako da se u zadnji čas nešto smisli što bi donijelo koji procenat glasova više. Svoje uporište u tom naumu projugoslovenski blok nalazi u tvrdnjama da izborni proces obiluje nepravilnostima prije svega u biračkom spisku. Sve to začinjeno je i ponekom parolom, svježe ispisanom – „smrt Srbima“, koja se u projugoslovenskim medijima tumači kao signal da će separatistička vlast izazvati novi pogrom Srba.

U nastupima projugoslovenskih stranaka SNP-a, NSS-a, NS-a, SNS-a i radikala Vojislava Šešelja centralno mjesto zauzima odbrana srpske zemlje, srpske nacije, srpske crkve i sve to je već viđeno iz vremena poznate antibirokratske revolucije. Na sceni je sve jače negiranje i crnogorske nacije i crnogorske države, zbog čega u procrnogorskom bloku, ubijeđeni da im to donosi samo više glasova, zadovoljno trljaju ruke. Toga je po svoj prilici svjestan lider SNP-a Predrag Bulatović koji je primoran da ne bira saveznike, sve češće se pojavljuje u ulozi polemičara sa raspaljenim pristalicama na mitinzima. Osjeća se pozvanim da onima koji skandiraju „ovo je Srbija“ kaže „nije nego Crna Gora“, a na pravim mukama bio je u Pljevljima gdje je javno pitao Đukanovića da li je dogovorio komadanje Crne Gore. Na povike „ubij, ubij“ objasnio je da su oni „koalicija koja nosi ljubav u Crnoj Gori“: „Vi ste, momci, garancija da Albanci i Muslimani u Crnoj Gori mogu da žive mirno i spokojno…“

Ko je pravi Jugosloven i zaštitnik jugoslovenstva i dalje je kamen spoticanja unutar projugoslovenskog bloka, gdje Narodna socijalistička stranka Momira Bulatovića i dalje oštro optužuje SNP i njegov vrh, te lidere Narodne stranke unaprijed ih proglašavajući krivcima za mogući debakl pristalica zajedničke države na izborima.

Na drugoj strani koalicija „Pobjeda je Crne Gore – demokratska koalicija Milo Đukanović“ u osnovi kampanje ima stav da niko nema pravo da dozvoli nestanak Crne Gore, što bi se dogodilo ukoliko zajedno sa Srbijom uđe u najavljene evroatlantske integracije. Ova Jugoslavija pokazala je nefunkcionalnost, poruka je Mila Đukanovića, koji je optužio dva Bulatovića da su već razbili dvije partije i jednu državu, te da ne mogu očuvati ovu Jugoslaviju, a Predragu Bulatoviću je poručio da realno može očekivati da bude samo predsjednik rodne mjesne zajednice Smailagića Polje u Kolašinu, pod uslovom da mu bratstvenici ne okrenu leđa.

Đukanović najavljuje osvajanje parlamentarne većine – 39 od ukupno 77 mandata – a potom priželjkuje postizbornu koaliciju sa Liberalnim savezom. Time bi se stvorili uslovi da na referendumu Crna Gora konačno povrati državnost s početka prošlog vijeka.

Sigurno je da u Crnoj Gori u poslednjih desetak godina svijest o sopstvenoj državi nije dostigla nivo kao sada, što će po opštoj ocjeni i odlučiti ove izbore i zbog čega pri toj odluci većina neće imati na umu kvalitet dosadašnjeg vladanja u Crnoj Gori.

Amfilohije i spisak

Primjedbe na neregularnosti u biračkom spisku bile su mnogobrojne, ali su se one nakon sveopšte provjere sa zajedničkom vladinom komisijom u prisustvu posmatrača OEBS-a svele na nivo statističke greške. Koalicija za Jugoslaviju pokušava maksimalno da zaposli nadležne crnogorske državne organe, ali malo pomalo uz velike napore pomenuti organi raspršuju sumnje. Dodatno sijanje sumnji obavila je Mitropolija crnogorsko-primorska, koja je nakon konačnog zaključenja spiska obavijestila OEBS da u biračkom spisku nema mitropolita Amfilohija i velikog broja sveštenika, monaha i monahinja, što je otvorilo svojevrsnu polemiku.

Republički sekretarijat sa razvoj tvrdi da Amfilohije nikada nije bio upisan u birački spisak niti je ikada podnio molbu za takvo što, i poručuje da će se Amfilohije nakon izbora bez ikakvih smetnji upisati u birački spisak, na šta je Amfilohije odgovorio da je ipak glasao 1992. godine, ali da nije dobio poziv za izbore 1998. godine, te da sumnja da ima puno takvih slučajeva. Sa druge strane, opet se primjećuje da je bilo izbora i prije 1998. godine, a da je na izborima te godine Amfilohije sa sveštenstvom bezrezervno podržao Đukanovića, te da je iluzorno i pomisliti da mu je vlast zbog toga uskratila pravo glasa, ni njemu niti bilo kom drugom. U izjavi za „Vreme“ službenik cetinjskog organa uprave koji vodi birački spisak kaže da je Amfilohije ličnu kartu dobio 30. maja 1998. godine, što potvrđuje i faksimil koji je objavio Amfilohije, te da je tada on insistirao da mu se ispiše ćirilicom. Da bi se udovoljilo ona je kucana na mašini, a kako nije kompjuterski obrađena dogodilo se da se ne proslijedi automatski za upis u birački spisak. Uostalom, birački spiskovi se svake godine izlažu, a pogotovu u godinama izbora, i simptomatično je da se tek nakon konačnog zaključenja biračkog spiska Amfilohije sa sveštenstvom prijavio kao uskraćen za biračko pravo, zaključio je sagovornik „Vremena“ dodajući i da u svim službama ima grešaka, ali da se one ispravljaju na svaki opravdani zahtjev građana.

U ovim izborima Đukanovićeva koalicija za protivnika ima i Amfilohija koji odlazi na izborne promocije „Koalicije za Jugoslaviju“, na šta je u jednom nastupu reagovao Svetozar Marović riječima da njegova majka ide u crkvu, ali da se boji da joj neki dan na ulazu ne uruče knjižicu SNP-a.