Kuc, kuc – došli smo po dug

Istina je da su sudska izvršenja, pogotovo u Beogradu, rak-rana našeg pravosuđa. Ništa čudno, godinama je za izvršenja bio zadužen Četvrti opštinski sud i tek nekoliko sudskih izvršitelja. Logično je i to da je jedan od uvjeta na evropskom putu Srbije bio i taj zakon, koji će – pogotovo kad je o privrednim predmetima – uvesti malo više sigurnosti za strane investitore, koji su se poslovično žalili na duge procedure uopće, pa i na postupke izvršenja.

Dobili smo novi zakon o izvršenju i obezbeđenju, koji prvi puta unosi novinu: privatne izvršitelje. Upravo je ovih dana raspisan i natječaj za prvih sto privatnih izvršitelja, diplomiranih pravnika koji će do kraja godine polagati stručni ispit i koji bi iduće godine trebali početi s radom. Proces njihovog imenovanja će se nastaviti – predviđeno je da se imenuje po jedan privatni izvršitelj na 25.000 stanovnika – sve do maja, kad bi trebali u svoju nadležnost preuzeti i građane kao dužnike, prvenstveno komunalnim i javnim poduzećima.

U ovih nekoliko mjeseci valja napraviti registar privatnih izvršitelja, osnovati njihovu komoru i još svašta, među ostalim, valja donijeti i podzakonske pravne akte i pravilnike; tek kad i to bude pred očima javnosti, znat ćemo što nas je, u stvari, snašlo.

U svim zemljama koje su dosad uvele privatne izvršitelje bilo je mnogo problema, od pravno prilično sređene Češke, do nezrele članice Evropske unije Bugarske, u kojoj se među privatne izvršitelje umuvalo svakakvih ljudi. Čak i u Češkoj upozoravaju da ima zloupotreba i posve je opravdan strah kako će to izgledati u Srbiji.

Prema Zakonu, izvršitelj može biti osoba koja – uz opće uvjete (državljanstvo, poslovna sposobnost) – ima završen pravni fakultet, dvije godine radnog iskustva na poslovima izvršenja ili tri godine iskustva u struci, koja položi ispit za izvršitelja itd., kao i da je dostojna. „Dostojnost za obavljanje poslova izvršitelja utvrđuje se u skladu sa opšte prihvaćenim moralnim normama i kodeksom profesionalne etike izvršitelja“, kaže Zakon; kodeks ćemo pričekati, on spada u akte koje tek treba donijeti. Izvršitelj može imenovati svoga zamjenika (ili više njih), koji prolaze istu proceduru imenovanja kao i on. Ali – i sad smo na kliskom terenu – član 336. Zakona kaže da „izvršitelj može da zaposli ili angažuje treća lica koja u ime i za račun izvršitelja sprovode pojedine radnje izvršenja i obezbeđenja“. Netko od anonimnih komentatora vijesti o nedavno raspisanom konkursu je, sasvim utemeljeno sumnjičav, na jednom sajtu pitao: „Zemunce ili Surčince?“

Isključiva nadležnost sudskih izvršitelja ostaje isključivo u porodičnim i radnim sporovima – sve ostalo mogu raditi privatni, na koje se, prema izjavama zvaničnika, u prvom redu računa kad su posrijedi građani i njihovi eventualni komunalni dugovi.

ZAKON U PRILOG INFOSTANA: Da se razumijemo: računi za struju, grijanje i ostale komunalije moraju se plaćati. Da ima problema, svjedoči činjenica da – opet prema navodima nadležnih – samo u Prvom osnovnom sudu u Beogradu ima više od milijun tužbi protiv neurednih platiša, među kojima pogolem broj Infostanovih. Problem koji je, međutim, s pokušajem velike pljačke Beograđana ustanovljen početkom 2009. godine, ni do danas nije riješen: tadašnji Četvrti opštinski sud u pravilu građanima nije dostavljao obavijesti o tužbi, Infostan je sam proizvodio platne naloge koji su se odnosili i na davno zastarjele dugove, ali i za ono što je uredno plaćeno. Ta sprega Infostana i tada nadležnog suda traje do dana današnjega, kad se najavljuje nova akcija: vi između 1. decembra ove i 1. februara iduće godine priznate dugove, mi vam otpisujemo kamate i sudske troškove postupka o kojem niste nikada bili obaviješteni.

Ta šaka sudskih izvršitelja dosad nije mogla plijeniti kako joj se hoće, bilo ih je premalo: od idućeg maja sve će se promijeniti. Privatni izvršitelji radit će od sedam ujutro do 22 sata navečer, sjedat će vam na račune, dinarske i devizne, oduzimati automobile zbog nekoliko neplaćenih rata za lizing, izbacivati iz stanova zbog neplaćenih rata za kredite. I tu nije ništa sporno, sve se to mora plaćati, ali za to je preduvjet uređena država, u kojoj je zakon isti za sve. A ovdje to nije, jer je novi zakon o parničnom postupku propisao da iako uz tužbene zahtjeve do visine od 2000 eura u dinarskoj protuvrijednosti tužilac – recimo, Infostan – nije priložio vjerodostojne isprave, a u tužbi je iznesen osnov i iznos dugovanja i naznačeni dokazi na kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda, sud će ipak izdati platni nalog.

Po slovu Zakona, dužnog građanina se mora obavijestiti o tome, pa on ima mogućnost prigovora (u kratkim rokovima), ali mora naći advokata (jer samo oni mogu izjavljivati pravne ljekove), pa ispada da se ono što se ne plati na mostu, mora platiti na ćupriji. I uostalom, kako da građanin u zemlji Srbiji dokaže da mu nešto nije stiglo do poštanskog sandučića? Pritom, ono što vrijedi za građane – da mogu lajati na Mjesec očitu činjenicu da ih nitko o platnom nalogu nije obavijestio – ne vrijedi za sudove u ovoj zemlji, kojima se, i kad se plati neka kazna ili taksa „na noge“, mora dostavljati priznanica o tome, jer nisu u stanju u kompjuterskoj eri povezati se s poštanskim i bankarskim sistemima, niti voditi evidenciju o uplatama na svoje pravosudne račune.

Kad u cijeli taj javašluk, sudski i javnih i komunalnih poduzeća, budu uvedeni i privatni izvršitelji i njihovi „zaposleni i treća lica“, cijenu neuštimane države platit će opet oni koji su „najslabija karika“, građani koji plaćaju tu istu državu, njene sudove i njene vrlo preuranjene eksperimente.

HRVATSKI POUČAK: Valja tu zaviriti „preko plota“, u susjednu Hrvatsku koja jest na pragu EU, ali koja je – iako nešto malo sređenija, bar kad su financije građana posrijedi (FINA, tamošnja financijska agencija, ima evidenciju o svakoj kinti na računu svakog građanina poreskog obveznika) – također visoko korumpirana i u kojoj ceh svake krize plaćaju jedino obični ljudi.

Tamo je najprije prošle godine donesen Zakon o provedbi ovrhe (izvršenja) na novčanim sredstvima. Prije njegove primjene, u januaru ove godine je bilo 162.204 blokiranih računa građana i 109.237 blokiranih računa poslovnih subjekata, da bi samo tri mjeseca poslije u blokadi bilo više od 600.000 računa, a FINA je provodila oko 2,5 milijuna izvršnih postupaka. Taj broj neprekidno raste, a na snagu stupaju i odredbe nešto kasnije usvojenog Zakona o ovrsi (izvršenju), po kojem Hrvatska već od 1. januara dobija osim sudskih i javne izvršitelje.

U praksi to izgleda ovako: prvo, komunalna poduzeća nisu dužna obavijestiti dužnika o pokretanju postupka i o dugu uopće. Oni se obraćaju FINA, koja sve prosljeđuje odabranim advokatskim kancelarijama, koje onda štancaju platne naloge. Kad građanin ustanovi da mu je stanje na računu nula, u FINA doznaje – ali uz cijenu od 52 kune (oko 700 dinara) – da je, na primjer, zbog 70 kuna (1000 dinara) neplaćene pretplate za HRT blokiran račun. I to u sljedećim ciframa: 70 kuna, plus 500 kuna (7000 dinara) advokatskog troška, plus oko 300 kuna (oko 4000 dinara) troškova izvršnog postupka. S time da, ako je netko dužan 2000 nečega, a tog nečega ima 6000 na računu, ne može ni s ostatkom raspolagati i morat će, nakon silnih peripetija, platiti ponovno aktiviranje svoga računa (cijena prava sitnica, preračunato, oko 2500 dinara).

Ljudima se događalo svašta. Na primjer, da je nekome skinut novac zbog susjedovog duga, i to dvaput. Jedna žrtva je uplatnice za vodu za vikendicu dobijao na kućnu adresu i adresu vikendice i jasno da je platio račune koji su mu stigli na kućnu adresu; iako plaćeni, zbog aljkavosti nadležnog komunalnog poduzeća nisu proknjiženi. Drugoj žrtvi račun je blokirao ček nezakonito naplaćen nakon tri godine, iako je rok za naplatu samo godinu dana.

Primjera je bezbroj, a nezakonitost države je očita, jer usprkos tome što bi dužnike morala obavijestiti o dugu to ne čini, pa ih onemogućuje i u podnošenju prigovora. Osim toga, usprkos tome što se može „sjesti“ samo (samo!) na dvije trećine plaće ili drugog dohotka i da postoje primanja na kojima se ne može provoditi izvršenje (alimentacija, porodiljska naknada, invalidnina itd.), nitko se na to ne obazire.

Jadranka Kolarević, predsjednica Društva za zaštitu potrošača Hrvatske, kojoj se svakodnevno javljaju deseci građana ostalih bez posla, a prijete im izvršenja, kaže: „Ne kreće se od Ž, nego od A. Nije sporno naplaćivanje dugova ni postupci ovrhe. Sporna je represija do koje dolazi kada više nemaš od koga naplatiti, a među njima je najviše malih dužnika“ i dodaje da je ključ svega posrnula privreda i državna uprava u kojoj „nijedan parazit nije ostao bez posla, dok se kao tehnološki višak svakodnevno otpuštaju radnici“.

Riječ je o začaranom krugu: država dovede privredu do ruba propasti, ogroman je broj nezaposlenih, a umirovljenika bi uskoro moglo biti jednako kao i zaposlenih. „Nisu sporni ni ovršitelji ni ovrhe. Dugovanja treba naplatiti, no moraju se stvoriti uvjeti za to“, kaže ona i pita: „Što ćeš dobiti time da sirotinji uzmeš stol, stolce i nekakav televizor?!“

Bivši predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, danas advokat Ivica Crnić, stručnjak za građansko pravo, još je oštriji: „Volio bih da saborski zastupnici budu meta ovrhe po svom zakonu koji su donijeli“, a upozorava na to da javni izvršitelji u Hrvatskoj, koji na scenu stupaju 1. januara iduće godine i koji će „sjedati“ na račune građana i izbacivati ih iz stanova, „mogu angažirati službenike koji lako mogu biti kriminalci“. I dodaje: „Ako u ovrhe budu išli njihovi službenici, u propisima ne piše da ne smiju biti kažnjavani i da ne smiju biti pod istragom. Ovakvom rupom u zakonu Sabor može omogućiti kriminalnom miljeu da uđe u javnoovršiteljsku službu. Nadajmo se da će javni ovršitelji biti moralni i savjesni i da će paziti koga zapošljavaju“.

Svaka sličnost sa Hrvatskom sasvim je namjerna! Pritom, tamošnji je zakon jedva prošao u Saboru (stranačka disciplina), imao je čak tri čitanja, što je rijetka praksa u tom parlamentu. Kod nas je pak u Skupštini Srbije prošao glatko, u polupraznoj sali tokom rasprave i popunjenoj tek kad su stranački vojnici dobili nalog da podignu ruku za njega.

Teško je zamisliti da će se kod nas od maja stvari sa izvršenjima događati drugačije no u hrvatskom scenariju i da će, na primjer, ti privatni izvršitelji krenuti od najvećeg dužnika, države koju plaćaju njeni podanici. Da će, na primjer, krenuti od ministarstava koja ne plaćaju čak ni doprinose, ili javnih poduzeća punih partijskih kadrova koji, iako baš i ne rade, mnogo griješe (eto Infostana kao staro-novog primjera doktrine APP, ako-prođe-prođe), ili onih privatiziranih firmi koje duguju radnicima, koji onda – logično – ne mogu platiti sve ono što im javna i gubitaška poduzeća ispostavljaju kao račune.

UTEHA ZA LJUBIMCE: U Hrvatskoj, obuzetoj predizbornom kampanjom, već se čuju glasovi da Zakon treba mijenjati i bar ukinuti skupe i privilegirane advokate koji se bogate na muci osiromašenih građana. Sve će to sačekati novu vladu i parlament i pitanje je kad će to doći na dnevni red. Isto je i kod nas: šutjet će se o predvidivim problemima do maja, kad će izvršitelji početi rad, a taman će biti izborno vrijeme i čekat će se na novi saziv parlamenta koji bi (što je neopravdana nada) možda mogao unijeti ipak neke „sigurnosne“ mjere u doneseni Zakon i podzakonske akte pogotovo.

Dotle, moramo znati što nam ne mogu oteti: odjeću, obuću i druge stvari za ličnu upotrebu, posteljinu, tanjure i escajg (bar ne sav), dio namještaja koji je neophodan (stolica po članu domaćinstva, valjda, pa i krevet i olupani ormar), ali i „šporet, frižider i peć za grejanje“. Ni hranu niti ogrjev za tromjesečne potrebe ne mogu se oteti, kao niti „gotov novac izvršnog dužnika koji ima stalna mesečna primanja do mesečnog iznosa koji je po zakonu izuzet od izvršenja, srazmerno vremenu do sledećeg primanja“. Ta formulacija već traži stručno lice za ovlašteni prijevod. Ima tu još i ordenja, medalja, ratnih spomenica, odlikovanja i priznanja, ličnih pisama, rukopisa i porodičnih fotografija, kao i pomagala neophodnih invalidima.

Posljednje što vam neće, po sili Zakona, oteti jeste kućni ljubimac. Mala utjeha, a i zašto bi vam ga oteli? Zašto bi država za vaše ljubimce preuzimala obaveze, kad će imati problema i sa skladištenjem vaših stolica i raspadajućeg namještaja, a vi lijepo možete zajedno sa svojim ljubimcima krepnuti od gladi, jer posao nemate ili vam onu crkavicu koju dobijate ionako otimaju zbog računa koji su ili davno plaćeni ili davno zastarjeli, ili je vama država dužna, pa ste u začaranom krugu.

I sve to u državi u kojoj političke stranke ne plaćaju svoje komunalne račune, u kojoj ni ministarstva ne plaćaju doprinose administraciji, iako smo ih mi svojim porezima platili, u kojoj se za istu tu sirotinju – ne za klasu novokomponirane elite – uvode izvršitelji-šerifi.

S radnim vremenom od sedam ujutro do 22 sata svakog dana.

I nedjeljom i praznikom.