Konkurs za prvog žandarma Srbije

Čim se na Fejsbuku pojavila fotografija grupe mladih polaznika Centra za osnovnu policijsku obuku iz Sremske Kamenice sa pištoljima uperenim u objektiv, državni sekretar MUP-a Vladimir Božović, odmah je i bez čekanja, naredio Sektoru unutrašnje kontrole da slučaj ispita „na okolnosti“. Međutim, žurbe nema kada je riječ o optužbama po medijima na račun komandanta Žandarmerije Bratislava Dikića i njegovog brata Dragana, inače obavještajnog oficira ove policijske formacije u Nišu. Tabloidi, poznati i kao naprednjački službeni glasnici, ali i druge novine, objavili su, ukratko, sljedeće: da su braća Dikić zajedno sa grupom svojih potčinjenih povezani sa reketiranjem, zelenašenjem i obezbjeđivanjem sumnjivih lokala u Nišu; da je načelnika Uprave kriminalističke policije Rodoljuba Milovića po beogradskim ulicama jurilo sedam džipova za koje se sumnja da pripadaju Žandarmeriji; da su dva inspektora SUK-a, Ivan Petković i Ljubiša Puzović, morali da zatraže policijsku zaštitu zato što su ih žandarmi pratili kada su počeli da ispituju kršenja zakona u ovoj jedinici; da je Žandarmerija pred pobunom… Valjda da ne bude kuso zato što je brzo, Božović se oglasio tek desetak dana po izbijanju afere Dikić. Rekao je da će se u naredna dva tjedna znati preliminarni rezultati istrage o dešavanjima u Žandarmeriji i navodnim kriminalnim aktivnostima njenog komandanta – „kad istraga bude završena, svi odgovorni, bez obzira na ime i prezime, treba da budu procesuirani“. Ovaj zakašnjeli Božovićev polet i energiju pokušao je da ohladi premijer i ministar unutrašnjih poslova. Ivica Dačić, pod vrlo svježim dojmom vlastite kontaminacije u aferi Banana (druženje sa članom narko-kartela Darka Šarića, Rodoljubom Radulovićem zvanim Mišom Bananom) poručio je da „treba spustiti loptu“ i biti „veoma precizan, jer nije isto da li je pokrenuta istraga protiv komandanta Žandarmerije ili njegovog brata“, te da „ko je kriv mora da odgovara, ali treba da odgovaraju i oni koji prave kampanju protiv nekoga ko nije kriv“.

Sve u svemu, tko god da je pomislio da su reizborom Milorada Veljovića za Direktora policije okončani policijsko-politički skandali, pogriješio je. O čemu je sada riječ? O nastavku združene operacije „Dačić 2013“ sa ciljem daljnjeg dezavuiranja i političkog slabljenja premijera? Još jednom obračunu policijskih frakcija, glavnih operativnih centara u okviru prekomponiranja političke scene Srbije pod nazivom borba protiv kriminala i korupcije? O rusvaju u MUP-u gdje je Dikićeva Žandarmerija samo metodsko-pokazni primjer feudalizacije i vaninstitucionalnog djelovanja? Svemu zajedno? Izvjesno je jedno: afera aferu stiže, policija ima glavnu ulogu u gotovo svakoj, razrješenja nema, a nisu ni u izgledu. „Institucije rade svoj posao“, kažu nosioci aktualne vlasti, što je, kad se prevede, tek puki eufemizam za uzajamna saplitanja, podmetanje i potkopavanje.

BRATSTVO: Žandarmerija je osnovana 25. juna 2001. Riječ je bila o pokušaju demokratske vlasti da nakon Petog oktobra 2000. na beskonfliktan način stvori protivtežu policijskim i tajnim formacijama Državne bezbjednosti, jednim od glavnih uzdanica režima Slobodana Miloševića. Zadaci: borba protiv terorizma, obezbjeđivanje javnog reda i mira u situacijama visokog rizika i pružanje pomoći u vanrednim situacijama. Svoj prvi ispit žandarmi nisu položili. Dok su se još formirali pod komandom Gorana Radosavljevića Gurija, Jedinica za specijalne operacije (JSO) izvela je u novembru 2001. oružanu pobunu. U općoj konfuziji i panici – tvrdilo se kasnije – žandarmi su napisali plačljivo pismo i neformalno ga uputili vladi Zorana Đinđića. Ukratko: ne smije se dozvoliti da Srbin ponovo puca u Srbina, svi smo mi zajedno krvarili za srpski narod, sukob i nesuglasice rješiti mirnim putem, a ne nasiljem… Istina, ni mnogi drugi nisu se ništa bolje držali u toj situaciji. Nakon atentata na Zorana Đinđića 12. marta 2003, Žandarmerija se, sada već oformljena, ponijela neuporedivo bolje: em su aktivno učestvovali u pacifikaciji i raspuštanju JSO-a, s tim da su dobar dio njenih „nekriminogenih“ pripadnika uvrstili u svoje redove, em su dali značajan doprinos tokom operacije „Sablja“ prilikom hapšenja članova Zemunskog i ostalih klanova, te u očuvanju javnog reda i mira. Ovo posljednje je uz borbu protiv terorizma, prije svega na jugu Srbije uz – da li i dalje samo administrativnu? – granicu sa Kosovom, glavni žandarmski zadatak.

Kao i sve slične jedinice u svijetu, Žandarmerija gaji kult prenaglašenog i folklornog patriotizma, mačizama i militarizma. Pod Gurijevom i komandom njegovog nasljednika Borivoja Tešića, nije mnogo skretala pažnju na sebe: jedan dio javnosti cijenio je žandarme zbog uloge u „Sablji“, drugi – zbog djelovanja na jugu zemlje i, ponekad, Sandžaku. Ipak, Guri je povremeno prozivan kao netko tko je povezan sa otmicom i, kasnije, likvidacijom braće Bitići 2000, Tešić propitivan oko uloge u borbama u Vukovaru 1991, govorkalo se da će „Peti element“, to jest bivši pripadnici JSO-a, preuzeti Žandarmeriju i nametnuti svoju dominaciju… Iz same jedinice, međutim, gotovo da ništa nije izlazilo. To će se promjeniti u posljednjih nekoliko godina.

KOSOVSKA ZAKLETVA: Bratislav Dikić imenovan je za komandanta Žandarmerije u junu 2009. „Iz dobre je porodice i, što je najbitnije, pošten je čovek“, rekao je tada Veljović. Ostalo: desetak godina specijalac u Odeljenju za blisku borbu, snajperista, komandir Odeljenja snajperista i šef B tima u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici; šef za Obaveštajne i kontraobaveštajne poslove u Žandarmeriji i šest godina komandant odreda u Nišu. Uz borbeno iskustvo na Kosovu sa kraja devedesetih i juga Srbije 2000/01. ima i doktorat na Fakultetu za menadžment iz Novog Sada…

Šira javnost je za Dikića prvi put čula u aprilu 2011. Tada su članovi obezbjeđenja komandanta Žandarmerije „priveli“ dvojicu inspektora UKP koji su ga pratili zbog sumnje da je nezakonito prisluškivao svoje potčinjene. Oko čitave ove stvari podigla se medijska prašina, formirana je komisija i – ništa.

Sljedeći put javnost se bavila Dikićem početkom 2012. Ukratko: da je bez saglasnosti nadređenih u policiji i Ministarstvu pokrenuo formiranje Odreda za specijalne namjene u okviru Žandarmerije. Zbog te demonstracije sile i bahatosti, Dikiću je prišiven nadimak „Mali Legija“; inače pravi Legija, Milorad Ulemek, niti je kome podnosio izvještaje o tome što radi na čelu JSO-a, niti je tko te izvještaje smio da traži. Ovakva praksa je uz ostale zločine njegove grupe iz Jedinice rezultirala i ubojstvom premijera Đinđića… U svakom slučaju, Dikiću je uspjelo da istjera svoje: Žandarmerija je dodatno ojačala na 2473 pripadnika, njegova se moć kao komandanta uvećala, Veljović mu – navodno – nije mogao ništa, a Dačić ga je gurao i podržavao.

Da je nakon svega Bratislav Dikić ipak fasciniran Legijom i JSO-om, pokazalo se 28. juna 2012. Na Slavi Žandarmerije njeni pripadnici su po ugledu na Jedinicu svečano otpjevali Hriste bože, a sam komandant je sročio i tekst nove zakletve: u dvadeset dva stiha Kosovo se trinaest puta ponavlja. Ostalo su preci, porijeklo, srpski narod, Srbija, krst časni, vjera u boga… Ne bi se, vala, postidjeli ni Obraz, Srpski narodni pokret 1389, Dveri, Naši i svi ostali ultradesničari. Skandal je, kao i obično kada je Dikić u pitanju, pokrio Dačić izjavama da to nije zvanična zakletva Žandarmerije i da ova formacija nikada ne bi uradila bilo šta bez komande državnog vrha, a što bi moglo da ugrozi mir i stabilnost.

SVAKODNEVNA MANTRA: Obrana Kosova, odnosno da mu pakuju i smještaju pripadnici albanskih terorističkih organizacija, bila je prva Dikićeva reakcija kada se, zajedno bratom Draganom, našao u srcu nove policijsko-političke afere. Nije upalilo pa je kasnije započeo sa ponavljanjem aktualne mantre da nema zaštićenih i da svatko tko je za nešto kriv mora da odgovara. Konkretno: „Bez obzira na to da li je to moj brat ili bilo koji drugi pripadnik Žandarmerije, oni su dužni da se pridržavaju zakona i ako su počinili bilo koje krivično delo, ja ću ih uhapsiti i privesti pravdi.“

Djela za koje se proziva u aferi braća Dikić prilično su ozbiljna. Čudno je – ili, s obzirom na tekuću praksu i nije – da su tabloidi odmah po Veljovićevom reizboru najavili čistku u policiji; da su nadležni danima ćutali dok su se mediji utrkivali u navodima u vezi s Bratislavom i Draganom Dikićem; da nitko nije ni pokušao da objasni što se to dešava sa zemljom u kojoj se sumnja da su jednog od najviših policijskih funkcionera po beogradskim ulicama vijale njegove kolege žandarmi, a policajci, zavisno od interesa i obračuna svojih nadređenih, hapse jedni druge… Još zanimljivije je i da mogućnost bjekstva, uticaj na svjedoke i uznemiravanje javnosti nisu razlozi za određivanje pritvora u Žandarmeriji mada bi to morali biti ukoliko u onome što se pojavilo u medijima ima i zrna istine. A ako nema, onda se pravosuđe mora pozabaviti policijskim frakcijama i njihovim političkim zaštitnicima – bar zbog zloupotrebe službenog položaja, obmanjivanja i stvaranja dojma neobjavljenog vanrednog stanja.

Na kraju, Božovićeva najava istrage i obnarodovanja njenih rezultata djeluju isto onoliko ubjedljivo koliko i uvjeravanja da će čuvene „institucije sistema“ ispitati Dačićevu ulogu u aferi Banana. Pravi cilj ovog i sličnih slučajeva ionako nije utvrđivanje istine i sprovođenje zakona, već da se kroz kriminalizaciju i stigmatizaciju stekne i utvrdi gola vlast. Sam Bratislav Dikić možda će opstati na čelu Žandarmerije, a možda i neće. To zavisi od političkih odnosa moći i interesa, a ne od njegovih rezultata i metoda u radu. Jer, da nije tako, odavno on ne bi bio prvi žandarm Srbije.