
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
foto: m. milenković
U vreme naše druge turneje po Sovjetskom Savezu, 1987. godine, u Kijevskoj hali koja prima 6000 ljudi, svirali smo tri dana, tri koncerta dnevno. Kasnije smo saznali da mi tada nismo bili nešto posebno popularni. Ljudi nisu znali ko smo mi, nego su unapred kupovali karte ne znajući da li će u hali da bude košarka, koncert ili nešto treće. U Kijevu su, valjda, imali zabranu da ustaju sa stolica za vreme koncerta. Jedini izuzetak u pravilu je bilo donošenje cveća onima koji nastupaju. Tako smo tokom koncerta imali 800 ljudi na bini. I to ne nešto posebno zbog nas, nego je to prilika da ih svi vide. Kad smo svirali obične koncerte, na primer u Pragu za vreme socijalizma, imali smo priliku da sviramo u klubovima za publiku koja voli tu muziku, i to su bili isti koncerti kao bilo gde drugde.
Stalno smo insistirali na tome da pevamo na srpskom jeziku, ali se Žika Milenković, moj drug iz benda, trudio da nauči jezik zemlje u kojoj sviramo, da li litvanski, da li ruski… Onda on publici ispriča o čemu govori sledeća pesma, pozdravi ih, i tako nešto. I to je neki prvi kontakt koji prija. Sve ostalo je naša muzika. Rusi imaju strašno poštovanje prema onome što se zove artist, umetnik. Samo kažu jugoslavski artisti, a uopšte ne znaju da li smo mi hor, ili klasična muzika, ili nešto drugo. Tako smo ulazili u avione, ili u Ermitaž za koji se čeka po ceo dan. I niko se ne buni. Svi se smeškaju, drago im je…
Bili smo prozor ka Zapadu. Nas su po turnejama jurili lokalni muzičari i kukali nam da im prodamo žice za gitare. Mi smo isto bili u frci jer smo na turneji i nemamo gde da kupimo žicu kada nam pukne. Onda smo, tim nekim momcima koji su nam bili dragi, rekli da dođu na kraju turneje, pa smo im poklanjali sve to što nam je ostalo od repro materijala.
Tadašnje turneje su bile organizovane na državnom nivou: između jugoslovenskog Jugotona i sovjetskog Goskoncerta. Prvi put smo bili u tadašnjem Sovjetskom Savezu 1985. na Festivalu omladine i studenata. U Moskvu smo išli mi, Bijelo dugme i Mostarske kiše. Imali smo nekoliko nastupa i najveći je bio taj čuveni u parku Gorki, koji je prekinut zbog toga što je došlo užasno mnogo ljudi. U to vreme Moskva je bila jako tih grad.

To naše državno, omladinsko rukovodstvo je donelo veliko ozvučenje – dva šlepera iz Zagreba. Mi smo svirali prvi i na početku je u publici bilo do stotinak hiljada ljudi, na tom velikom prostoru u Gorkom parku koji se zove Zeleni teatar. Inače, tu ima puno ljudi i bez koncerta… Kada je krenula svirka, ljudi su počeli da prilaze i kažu da je u jednom trenutku bilo 250.000 ljudi. Nisam siguran u to, ali novine su tako pisale. To je užasno mnogo ljudi! Počeli su da se penju po drveću i neki su, valjda, pali i povredili se, i onda je, u tradiciji tadašnjih socijalističkih zemalja, izašao neki čovek u sivom odelu i samo nam izvukao kabl iz struje. Rekao nam je da idemo u garderobu. Bijelo dugme koje je trebalo da svira posle nas – nije sviralo, a pola sata kasnije, kad smo mi ponovo izašli na binu, nikog nije bilo. Oni su sve te ljude spakovali u kamione i raščistili Gorki park. Mislim da je to bila slučajnost i ne mislim da su oni imali nešto protiv mene nego, jednostavno, morali su da prekinu svirku iz bezbednosnih razloga. Nisu očekivali toliku gužvu. Posle smo, u okviru tog istog festivala imali još nekoliko nastupa koji su bili mirniji. Nakon dva dana smo sa Dugmetom svirali u nekoj dvorani u 11 pre podne. Dvorana je bila puna, ali mislim da su to bili dovedeni neki radnici koje naša muzika uopšte nije zanimala.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve