
Peta gimazija
Ako hoćeš novogodišnji vaučer od države – moraš da daš JMBG roditelja
Uprava Pete gimnazije traži da deca koja žele da dobiju novogodišnji vaučer od države odaju odatke svojih roditelja
Foto: Wikipedia.org
Naš narod, možda, nije prestao da zaslužuje ljude kao što su bili Koča Popović, Milentije Popović, Marko Nikezić. Ali, na ljude njihovog intelektualnog formata, državništva i plemenitosti moraće, uprkos svemu, a nakon svega, da pričeka
Koča Popović nije voleo reči i hiljade stranica koje ostavlja mogle bi biti jedna od potvrda njegove paradoksalnosti. Ali one su mnogo više od toga. On sam nije držao do njih. Ispisivao ih je isključivo da zadovolji svoju potrebu, ne misleći da će se one, baš time, odvojiti od njega i steći pravo na vlastitu egzistenciju – nezavisnu od namere i volje tvoraca. Pišući ih, iz dana u dan, decenijama, Koča Popović je, ne hoteći, stvarao riznicu u kojoj je pohranjena intelektualna biografija njegovog velikog i tragičnog pokolenja. Prvi su to naslutili strasni profesionalci i izuzetni ljudi sarajevske „Svjetlosti“. Zato je u njihovom umiranju i nestajanju Kočinih stranica u plamenu koji proždire Sarajevo sadržana mera dubine našeg pada i sažeto sve naše beskonačno beznađe.
Ovaj rat na prostoru njegove Jugoslavije, koji za sobom ostavlja avetinjski puste teritorije i duhovnu izopačenost do obezljuđenja, za Koču Popovića je bio posuvraćena stvarnost. Trebalo je imati njegovu maštu da se iz Bosne, u krvi do kolena, u koju je sa svojim proleterima stigao u proleće 1942. godine, sanja Jugoslavija. I njega je mašta izdala pri pokušaju da zamisli šta će nastati na njenim današnjim sablasnim ruševinama.
Davno pre ovoga i ovakvoga rata, neki drugi rat na istim prostorima bio je, za mene, najzad, pronađen ključ za razumevanje ličnosti Koče Popovića. Pomogao mi je u tome njegov saborne u dva antifašistička rata Gojko Nikoliš. Njegov opis ledene beline igmanskog marša utisnuo je u mene neizbrisivu sliku – „Koča Popović sav nestao u ledenoj kori“ – i usadio suštinu koju je ta kora smrtonosno obujmila. „Ne znam mu sličnog“, napisao je Nikoliš o Koči. „Mislim da je svojim ratovanjem iskupio sebe i – rat, kao strahotu. Humanizam na delu i to na masovnom delu’… Humanizam primenjen nad stotinama boraca… Dubinski humanizam… Oprezan vojskovođa, ali ne i kalkulator. Osetljiv, ali ne i podložan emocijama. Naročito ne emocijama ubijanja, ratne slave i lične ambicije. Čini mi se da je ratovanje, za Kopa, više stvar mudrosti nego veštine“…
Koča je uvek bio u nekoj vrsti kore i u svim svojim ratovanjima nosio je ista oruđa: osetljivost, mudrost i samopoštovanje. Elitista u pravom smislu reči, emanirao je vrednosti koje su privlačile i osvajale ljude. Josip Broz je zazirao od njegu i bio oprezan sa njim, ali ga je poštovao na način na koji, možda, nije nikog drugog. Znao je da je nepotkupljiv.
U pokolenju koje je obeležilo našu poluvekovnu istoriju, pokolenju opasno opijenom pobedom, dobro usedlanom u vlasti, zatim potrošenom u prilagođavanju i učenju veštine preživljavanja i po cenu gubljenja svakog identiteta – Koča Popović je bio čovek skepse i zato, neizbežno, čovek dubljeg istorijskog pesimizma.
Naš narod, možda, nije prestao da zaslužuje ljude kao što su bili Koča Popović. Milentije Popović, Marko Nikezić. Ali, na ljude njihovog intelektualnog formata, državništva i plemenitosti moraće, uprkos svemu, u nakon svega, da pričeka. Deliti sa njima usamljenost bilo je preimućstvo, nezasluženi dar sudbine.
Sa takvim ljudima teže je no što se čini objasniti pojavu komunizmu u ljudskoj istoriji. Bez njih, lakše je razumeti njegovu degeneraciju.

Uprava Pete gimnazije traži da deca koja žele da dobiju novogodišnji vaučer od države odaju odatke svojih roditelja

Mnogo je „ako“ u slučaju Generalštaba, ali bi taj slučaj mogao da prodre do samog dna režima i predsednika Vučića koji se opet igra boga pomilovanja, piše „Vreme“ u naslovnoj temi novog broja

Ako se Selaković ili Vlada ne pozovu na ministrov imunitet, ako se nešto ne desi postupajućim tužiocima i njihovim porodicama, ako glavni tužilac TOK a Mladen Nenadić ne odluči da će TOK da “batali” ceo slučaj ili se zadovolji da sve ostane na ministru Selakoviću, ako vlast ne uspe da uguši tužilaštvo ili blokira njegov rad, ako policija i drugi državni organi budu postupali po nalozima tužilaštva, moguće je da će se predmet “Generalštab” probiti do samog “srca tame”, odakle je i potekao

Data i najavljena pomilovanja po službenoj dužnosti, svedoče o bojazni da pravosuđe neće biti poslušno. Predsednik Srbije, po svemu sudeći, nije svestan da oslobađanjem od krivičnog gonjenja posredno priznaje da ne veruje pravosuđu jer zna da je do sada na pravosuđe moglo da se utiče s vrha, ali da je odnedavno uspešnost takvog patronata neizvesna, i da bi krivica pomilovanih u redovnom postupku bila dokazana. Inače, posredi je očigledna zloupotreba

U menjačnicama godinama nije bila veća gužva nego ovog decembra, a jagma za evrima i dalje tinja. Uzrok je neizvesnost povodom posledica do kojih mogu dovesti sankcije Nisu. Dok režim krivi narod i medije za paničenje, razloge navale ljudi na devize treba prvenstveno tražiti u neodgovornim porukama Aleksandra Vučića i guvernerke Narodne banke Srbije, Jorgovanke Tabaković, javnosti
Propast projekta “Generalštab” i podizanje optužnice protiv ministra kulture
Dan kada im je krenulo nizbrdo Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve