Rat nije gotov, neprijatelja je svakim danom sve više – to je osnovna poruka koja proizlazi s dvodnevnog izvanrednog kongresa HDZ, koji je preko vikenda zasjedao u Zagrebu, a trebalo je da odredi zadatke vladajuće stranke u mirnodopskim uvjetima.
Glavni je odbor HDZ, na čelu sa šefom države Franjom Tuđmanom, upozorio oporbene stranke da će u obrani svoje vlasti upotrijebiti „državni ustroj“, što će reći represivne metode i službe. U uvodnoj riječi predsjednik je ocijenio da rezultate kakve je postigao HDZ nema nijedna stranka, na cijelom svijetu, i zato, dodaje, mora ostati na vlasti još stoljeća. Međutim, takvim uspjesima unatoč, „HDZ i Hrvatska izloženi su insceniranim i orkestriranim napadima iznutra i izvana“, s ciljem destabiliziranja stranke, ali i države. Između stranke i Hrvatske, između svoje vlasti i opstojnosti hrvatske države – on povlači potpuni znak jednakosti. Tvrdeći da se protiv HDZ i Hrvatske kontinuirano vodi psihološki rat, Tuđman kaže da se samo smjenjuju scenariji rušenja vladajuće stranke, a to bi, smatra on, srušilo i državu.
„USTROJ“ PROTIV OPOZICIJE: Zašto se proizvodi atmosfera nesigurnosti i ugroženosti? Iz jednostavnog razloga jer se ratno stanje želi produžiti. Samo se rat seli prema unutra. Umjesto zatvorenog vanjskog fronta – otvara se unutarnja bojišnica.
S bivšim neprijateljima valja, pod međunarodnim pritiskom, normalizirati ih barem upristojiti odnose, ali zato se umnožavaju domaći. Režimi kakav je Tuđmanov – bez nerpijatelja ne mogu funkcionirati.
Ako ih nema, sami će ih pronaći i stvoriti. Stvarni ili nabijeđeni, ah oni drže naciju na okupu, omogućuju upotrebu „ratnih“ sredstava vladanja.
Hrvatsku, kako tvrdi vladajuća stranka, ugrožava sve što nije HDZ – opozicija, sindikat, radnici, nezavisni mediji, neistomišljenici… Svi oni rade protiv hrvatske a za neku jugo- državu. U masovnoj svijesti avet Jugoslavije još funkcionira kao prijetnja i zato se odjednom reinkarnacija pokojnice predstavlja kao ozbiljna i realna opasnost. Čim netko u svijetu o tome šušne, ovdje se oglašava na velika zvona. Da bi ocjene o opasnosti izgledale uvjerljive – Tuđman sada otkriva da je među građanima Hrvatske 15 do 20 posto onih „koji bi htjeli da nas nema, da nema samostalne i suverene Hrvatske“. Takve zaključke izvlači iz rezultata svojedobnog referenduma, za koji se godinama tvrdilo da je plebiscitarno podržao hrvatsku državnu samostalnost. Na referendum je izašlo 83 posto građana, za državnu je samostalnost Hrvatske glasalo 93 posto.
Tuđman kaže: To znači da 20 posto pučanstva i tada nije bilo za samostalnu Hrvatsku.
Iako se tvrdnja da su protiv svi koji na referendum nisu izašli ničim ne može dokazati, sada je svaki peti građanin proizveden u protivnika „samostalne Hrvatske“.
Secirajući oporbene stranke, Tuđman poručuje da im vlast neće pustiti, jer bi to, po njemu, „dovelo u pitanje sve što smo učinili“. Tvrdi: „sve što je postignuto – moglo bi se upropastiti“, spominje Bleiburg, koji se „ne smije ponoviti“, sije nesigurnost i strah. Optužnicu da oporbena udruga destabilizira državu i pokušava rušiti ustavni poredak Tuđmanovi su trabanti razradili, svaki obrađujući po jednu stranku.
Tako je SDP povezan s mogućnošću „restauracije Jugoslavije“, za liberale je rečeno da u njihovim stavovima „ima puno načela, ali malo Hrvatske“, IDS je optužen za radikalno autonomaštvo i pokušaje dezintegracije hrvatskog nacionalnog i državnog prostora.
Za ugrožavanje su hrvatske države prozvani sindikati i radnici – koji su zaključno pozvani da se ne daju uvući „u politikantske igre protiv svoje vlasti“, uz pouku da bolje plaće mogu očekivati samo ako budu više radili, što pokazuje totalno nerazumijevanje radničkog zahtjeva o pravednijoj raspodjeli – te nezavisni mediji, koje je Vladimir Šeks imenom pobrojao i optužio za sustavno reafirmiranje jugo-ideja i vrijednosti propalog režima, te za proizvođenje sukoba u vrhu HDZ.
HDZ je govorio o drugima, vjerojatno zato da ne bi govorio o sebi. Blaćenjem oporbe pokušao je uglancati vlastiti obraz.
Samo je jedan sudionik kongresa tražio da se stranka okrene sebi i svojim problemima.
Konstatirajući da se previše raspravlja o drugima, premalo o HDZ, Davor Aras je predložio da se više pažnje posveti vlastitim slabostima. Onda nas neće zanimati što rade druge stranke, rekao je. Tuđman mu je odgovorio da mora imati povjerenja u rukovodstvo.
VIŠAK NEPRIJATELJA: Izvanredni kongres HDZ, koji po rječniku i ocjenama podsjeća na nekadašnje komunističke skupove, trebalo je da odgovori na izazove poratnog vremena, s kojima se vlast sve teže nosi. Tuđmanova vlast puca po mnogim šavovima. Hrvatska je izložena snažnom međunarodnom pritisku, Zagreb trese duboka politička kriza, socijalna nezadovoljstva najavljuju eksploziju, radničke su povorke izašle na ulice, sindikalni lideri treniraju opći štrajk; zgušnjava se politički i socijalni jad i čemer. Državu potresa i situacija unutar vladajuće stranke. Čini se da i ona puca po šavovima. Njena je popularnost sve manja, sve je više informacija o korumpiranosti njenih vođa i svađa u rukovodstvu.
Da bi sa zaustavilo srozavanje njenog rejtinga – oglašeno je čišćenje stranke i otvaranje lova na lopove. Pravile su se crne liste, najavljivala su se spektakularna hapšenja, nagađalo se tko će iz nove elite biti žrtvovan. Ah, kampanja već jenjava, a kriminalci su i dalje na slobodi.
Na hadezeovom je kongresu čak rečeno da je hrvatski model privatizacije najbolji, da su hrvatski radnici dobili najveće popuste, a da je kriminala sve manje.
Očito je odlučeno da se borba protiv lopova, koja zapravo nije ni počela, hitno obustavi. Vjerojatno je procijenjeno da bi izvlačenje bilo koje cigle zaprijetilo rušenjem cijele, već zaljuljane vertikale.
Umjesto diferencijacije – ide se na homogeniziranje stranke i vladajućih redova.
Umjesto profiliranja u modernu demokratsku stranku, Tuđman HDZ vraća u rigidne vode – prema unutra discipliniranje, prema vani – monolit.
Iako su se na dvodnevnoj sjednici središnjice HDZ čule skandalozno oštre riječi, koje signaliziraju opasne poremećaje, u glavama i u vladajućoj partiji – sve skupa zapravo pokazuje veliku nemoć.
Dvodnevno zasjedanje hadezeova centralnog komiteta trebalo je navjestiti jedinstvo, snagu i perspektivnost stranke. Pokazalo je nemoć – stranke i njenog vrha da se suoči s problemima, izazovima vremena, pa i realnošću. Manjak demokracije kompenzira se viškom neprijatelja. Najavljeno dogmatiziranje stranke i upotreba „ustroja države“ protiv opozicije i sindikata, radnika i svojeglavih medija, može Hrvatskoj donijeti mnogo teških, pa i tragičnih dana. Vlast je poručila: na sve je spremna. Ah, ono što je krenulo nizbrdo – ne može se tako zaustaviti. ■
(AIM)
