
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Federalista

Rođen: 14. 7. 1942. u Madridu
Profesija: fizičar
Zanimanje: političar
Funkcija: Mister „PESC“, šef spoljne politike i bezbednosti EU-a
Ideologija: socijalista
Partija: PSOE (Partido Socialista Obrero Espanjol)
Kako je počeo: Tokom studija fizike (1959-1965) isključen je sa univerziteta zbog svoje aktivnosti u opozicionoj Platformi protiv Frankove diktature. Od 1964. član je organizacije mladih socijalista.
Gde je (još) studirao: U Velikoj Britaniji i Americi, kao stipendista Fulbrajtove fondacije (1966-1968).
Kada se vratio u Španiju: 1971, počeo je da radi na Univerzitetu u Madridu, ali je ponovo isključen zbog političkih aktivnosti.
Kada je (ozbiljno) počeo da se bavi politikom: 1974. kada je izabran za člana provincijskog komiteta PSOE za Madrid.
Kada je (definitivno) ušao u politiku: Na istorijskom kongresu španskih socijalista 1974. u francuskom gradu Surensesu kada je mladi Felipe Gonzales izbran za generalnog sekretara. Na 26. kongresu, 1976. u Španiji, prvom posle Građanskog rata, ušao je u Izvršni komitet partije sa sektorom Informacije i štampa. U to vreme je bio takođe aktivan u sindikatu UGT (Generalna unija radnika).
Kada je ušao u parlament: 15. juna1977, na prvim slobodnim izborima u postfrankovskoj Španiji. Bio je reizabran na drugim izborima 1979.
Kada se distancirao od marksizma: Istovremeno kada i njegova partija, na Kongresu 1979.
Kada je ušao u vladu: Kad i njegova partija, posle istorijske pobede na izborima 28. oktobra 1982. Posle dva meseca u nekoliko komisija, Felipe Gonzales ga imenuje za ministra kulture. Za vreme njegovog mandata doneto je nekoliko važnih zakona, poput onih o intelektualnom vlasništvu, privatnim televzijama, Muzej Prado dobio je potpunu autonomiju.
Šta je još radio u vladi: 4. jula 1985. imenovan je za portparola vlade, 8. jula 1988. imenovan je za ministra obrazovanja i nauke, dok je 22. juna 1992. postavljen za ministra inostranih poslova.
Da li je mogao da nasledi Gonsalesa: U vreme kada je Felipe Gonsales objavio da se neće ponovo kandidovati na izborima, mnogi su tipovali na Solanu kao na potencijalnog lidera španskih socijalista. Kao dugogodišnji saradnik Gonsalesa i jedini „preživeli“ sa istorijskog Kongresa u Suresnesu, bio je idealan kandidat, ali je prevagnula procena da će biti korisniji u Evropskoj uniji. Posle ostavke Vilija Klasa na mesto generalnog sekretara NATO-a, ukazala se šansa da Solana bude izabran i PSOE je odlučio da svoje interese podredi državnim.
Kada je izabran za gen. sek. NATO–a: 1. decembra 1995. Na mestu ministra inostranih poslova nasledio ga je Karlos Vestendorp, drugi Španac sa dubokim tragom na Balkanu, jer će ubrzo postati visoki predstavnik UN-a za BiH.
Šta mu je bio prvi (veliki) uspeh na novom poslu: Sporazum sa Rusijom 27. maja 1997. kojim je praktično stavljena tačka na neprijateljske odnose dva bivša bloka.
Kada je napustio NATO: 4. juna 1999, kada je izabran za šefa diplomatije i bezbednosti zemalja Evropske unije.
Šta ga odlikuje: Pragmatizam. Da nije pragmatičan, teško da bi od predvodnika demonstracija protiv NATO-a u Madridu (povodom mogućeg ulaska Španije u NATO) stigao do mesta generalnog sekretara te organizacije.
Po čemu ćemo ga pamtiti: Po rečenici izgovorenoj 24. marta 1999: „Večeras sam naredio…“, mada bi poštenije bilo da je rekao: „Večeras sam izvršio naređenje…“

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve