

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Federalista


Rođen: 14. 7. 1942. u Madridu
Profesija: fizičar
Zanimanje: političar
Funkcija: Mister „PESC“, šef spoljne politike i bezbednosti EU-a
Ideologija: socijalista
Partija: PSOE (Partido Socialista Obrero Espanjol)
Kako je počeo: Tokom studija fizike (1959-1965) isključen je sa univerziteta zbog svoje aktivnosti u opozicionoj Platformi protiv Frankove diktature. Od 1964. član je organizacije mladih socijalista.
Gde je (još) studirao: U Velikoj Britaniji i Americi, kao stipendista Fulbrajtove fondacije (1966-1968).
Kada se vratio u Španiju: 1971, počeo je da radi na Univerzitetu u Madridu, ali je ponovo isključen zbog političkih aktivnosti.
Kada je (ozbiljno) počeo da se bavi politikom: 1974. kada je izabran za člana provincijskog komiteta PSOE za Madrid.
Kada je (definitivno) ušao u politiku: Na istorijskom kongresu španskih socijalista 1974. u francuskom gradu Surensesu kada je mladi Felipe Gonzales izbran za generalnog sekretara. Na 26. kongresu, 1976. u Španiji, prvom posle Građanskog rata, ušao je u Izvršni komitet partije sa sektorom Informacije i štampa. U to vreme je bio takođe aktivan u sindikatu UGT (Generalna unija radnika).
Kada je ušao u parlament: 15. juna1977, na prvim slobodnim izborima u postfrankovskoj Španiji. Bio je reizabran na drugim izborima 1979.
Kada se distancirao od marksizma: Istovremeno kada i njegova partija, na Kongresu 1979.
Kada je ušao u vladu: Kad i njegova partija, posle istorijske pobede na izborima 28. oktobra 1982. Posle dva meseca u nekoliko komisija, Felipe Gonzales ga imenuje za ministra kulture. Za vreme njegovog mandata doneto je nekoliko važnih zakona, poput onih o intelektualnom vlasništvu, privatnim televzijama, Muzej Prado dobio je potpunu autonomiju.
Šta je još radio u vladi: 4. jula 1985. imenovan je za portparola vlade, 8. jula 1988. imenovan je za ministra obrazovanja i nauke, dok je 22. juna 1992. postavljen za ministra inostranih poslova.
Da li je mogao da nasledi Gonsalesa: U vreme kada je Felipe Gonsales objavio da se neće ponovo kandidovati na izborima, mnogi su tipovali na Solanu kao na potencijalnog lidera španskih socijalista. Kao dugogodišnji saradnik Gonsalesa i jedini „preživeli“ sa istorijskog Kongresa u Suresnesu, bio je idealan kandidat, ali je prevagnula procena da će biti korisniji u Evropskoj uniji. Posle ostavke Vilija Klasa na mesto generalnog sekretara NATO-a, ukazala se šansa da Solana bude izabran i PSOE je odlučio da svoje interese podredi državnim.
Kada je izabran za gen. sek. NATO–a: 1. decembra 1995. Na mestu ministra inostranih poslova nasledio ga je Karlos Vestendorp, drugi Španac sa dubokim tragom na Balkanu, jer će ubrzo postati visoki predstavnik UN-a za BiH.
Šta mu je bio prvi (veliki) uspeh na novom poslu: Sporazum sa Rusijom 27. maja 1997. kojim je praktično stavljena tačka na neprijateljske odnose dva bivša bloka.
Kada je napustio NATO: 4. juna 1999, kada je izabran za šefa diplomatije i bezbednosti zemalja Evropske unije.
Šta ga odlikuje: Pragmatizam. Da nije pragmatičan, teško da bi od predvodnika demonstracija protiv NATO-a u Madridu (povodom mogućeg ulaska Španije u NATO) stigao do mesta generalnog sekretara te organizacije.
Po čemu ćemo ga pamtiti: Po rečenici izgovorenoj 24. marta 1999: „Večeras sam naredio…“, mada bi poštenije bilo da je rekao: „Večeras sam izvršio naređenje…“


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve