

Crowdfunding
Podrži „Vreme“, podrži pravo novinarstvo
„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Federalista


Rođen: 14. 7. 1942. u Madridu
Profesija: fizičar
Zanimanje: političar
Funkcija: Mister „PESC“, šef spoljne politike i bezbednosti EU-a
Ideologija: socijalista
Partija: PSOE (Partido Socialista Obrero Espanjol)
Kako je počeo: Tokom studija fizike (1959-1965) isključen je sa univerziteta zbog svoje aktivnosti u opozicionoj Platformi protiv Frankove diktature. Od 1964. član je organizacije mladih socijalista.
Gde je (još) studirao: U Velikoj Britaniji i Americi, kao stipendista Fulbrajtove fondacije (1966-1968).
Kada se vratio u Španiju: 1971, počeo je da radi na Univerzitetu u Madridu, ali je ponovo isključen zbog političkih aktivnosti.
Kada je (ozbiljno) počeo da se bavi politikom: 1974. kada je izabran za člana provincijskog komiteta PSOE za Madrid.
Kada je (definitivno) ušao u politiku: Na istorijskom kongresu španskih socijalista 1974. u francuskom gradu Surensesu kada je mladi Felipe Gonzales izbran za generalnog sekretara. Na 26. kongresu, 1976. u Španiji, prvom posle Građanskog rata, ušao je u Izvršni komitet partije sa sektorom Informacije i štampa. U to vreme je bio takođe aktivan u sindikatu UGT (Generalna unija radnika).
Kada je ušao u parlament: 15. juna1977, na prvim slobodnim izborima u postfrankovskoj Španiji. Bio je reizabran na drugim izborima 1979.
Kada se distancirao od marksizma: Istovremeno kada i njegova partija, na Kongresu 1979.
Kada je ušao u vladu: Kad i njegova partija, posle istorijske pobede na izborima 28. oktobra 1982. Posle dva meseca u nekoliko komisija, Felipe Gonzales ga imenuje za ministra kulture. Za vreme njegovog mandata doneto je nekoliko važnih zakona, poput onih o intelektualnom vlasništvu, privatnim televzijama, Muzej Prado dobio je potpunu autonomiju.
Šta je još radio u vladi: 4. jula 1985. imenovan je za portparola vlade, 8. jula 1988. imenovan je za ministra obrazovanja i nauke, dok je 22. juna 1992. postavljen za ministra inostranih poslova.
Da li je mogao da nasledi Gonsalesa: U vreme kada je Felipe Gonsales objavio da se neće ponovo kandidovati na izborima, mnogi su tipovali na Solanu kao na potencijalnog lidera španskih socijalista. Kao dugogodišnji saradnik Gonsalesa i jedini „preživeli“ sa istorijskog Kongresa u Suresnesu, bio je idealan kandidat, ali je prevagnula procena da će biti korisniji u Evropskoj uniji. Posle ostavke Vilija Klasa na mesto generalnog sekretara NATO-a, ukazala se šansa da Solana bude izabran i PSOE je odlučio da svoje interese podredi državnim.
Kada je izabran za gen. sek. NATO–a: 1. decembra 1995. Na mestu ministra inostranih poslova nasledio ga je Karlos Vestendorp, drugi Španac sa dubokim tragom na Balkanu, jer će ubrzo postati visoki predstavnik UN-a za BiH.
Šta mu je bio prvi (veliki) uspeh na novom poslu: Sporazum sa Rusijom 27. maja 1997. kojim je praktično stavljena tačka na neprijateljske odnose dva bivša bloka.
Kada je napustio NATO: 4. juna 1999, kada je izabran za šefa diplomatije i bezbednosti zemalja Evropske unije.
Šta ga odlikuje: Pragmatizam. Da nije pragmatičan, teško da bi od predvodnika demonstracija protiv NATO-a u Madridu (povodom mogućeg ulaska Španije u NATO) stigao do mesta generalnog sekretara te organizacije.
Po čemu ćemo ga pamtiti: Po rečenici izgovorenoj 24. marta 1999: „Večeras sam naredio…“, mada bi poštenije bilo da je rekao: „Večeras sam izvršio naređenje…“


„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije


Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna


Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori


U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve