“Kada sam svoje ideje sa platna stavio na majice, kao da sam ih malo ohrabrio, kao da sam ih zalio, kao da su se osvežile, kao da su bile nahranjene. A emocija umetničkog dela je pritom ostala ista, priča je ostala ista, samo prikazana na drugačiji način. Suština nije nimalo drugačija zbog drugačije podloge. Sve sam to i dalje ja, sve je to moja umetnost nastala iz mog životnog iskustva, sada iz galerija puštena među ljude. Zato sam se upustio u avanturu pod nazivom Exer-Art”
Zoran Velimanović je zahtevan slikar, njegova dela teško se vare. Na nekoga deluju odbojno, kod drugih izazivaju gotovo verska osećanja, poneko ponesen i ničice hoće da padne pred njegovim čudnim stvorenjima iz mašte koja nisu ni ljudi ni životinje, pred ribama i insektima, životinjskim i ljudskim kostima i utrobama, mašinama i metalima koji kao da posmatrača napadaju sa platna. A neko u bolu slikara zaživelom na platnu možda prepozna utehu za sopstvenu patnju.
Velimanovićeve slike najviše podsećaju na Boša, ali su brutalnije, napisala je jedna likovna kritičarka.
Slike Zorana Velimanovica.…
I otkud sada motivi takvih slika na majicama, na odevnim predmetima, kako su se iz galerija našli u svakodnovnom životu, kao da su neki pop-art?
“Nije to nikakav pop-art, to je jedan drugačiji stil umetnosti. Ovde je u pitanju nešto drugo. Ja mogu da slikam na majici, na gaćama, na zavesi, na dasci, na zidu i to nije nimalo manje umetnost, nije nimalo manje moja umetnost nego da slikam na platnu. Ideja na pamučnoj majici i ideja realizovana na lanenom platnu je potpuno ista, potiče iz istog životnog iskustva”, kaže Velimanović.
A ni jedno umetničko delo ne može da nastane bez iskrenih, dubokih i proživljnih osećanja. Ljudi prepoznaju laž i reaguju na iskrenost. Ako se neko potrese zbog njegove slike, nije se potresao zbog njega, Zorana Velimanovića, već zbog sebe. A da li je platforma za takvu komunikaciju ulje na platnu ili print na majici, to je svejedno.
Kao što u svakom slučaju, onog trenutka kada se ideja iznese u materijalni svet, ona ulazi u banalnu priču. Ona je odmah isprostituisana. Jer je materijalni svet jedna povelika prostitucija puna stega i granica. I kada si već primoran da bitišeš u materijalnom svetu, zašto ne bi malo i uživao u tome?
KAD OSAMDESETOGODIŠNJI AUTOPORTRET ZAIGRA
“Tako sam ja uzeo svoje ideje, stavio ih na majice i kao da sam ih malo ohrabrio, kao da sam ih zalio. Kada su se pojavile na majicama, kao da su se osvežile, kao da su bile nahranjene, podgojene. A emocija umetničkog dela je pritom ostala ista, priča je ostala ista, samo prikazana na drugačiji način. Suština nije nimalo drugačija zbog drugačije podloge. Sve sam to i dalje ja, sve je to moja umetnost”, priča Velimanović. Samo ju je iz galerija i privatnih kolekcija sakrivnih od javnosti pustio među ljude, na ulicu, u život.
Evo, recimo, slika Autoportret sa osamdeset godina u vlasništvu čoveka kome je stalo do privatnosti i koji je drži samo za sebe. I sada najednom ta slika kreće u svet. “Pa, to je božanski!”, kaže Velimanović. Nešto što je bilo zarobljeno u jednom mediju, ideju sa kojom je mogao da se poveže samo jedan čovek, ti oslobađaš pa mogu da je vide i drugi ljudi.
Na proslavi početka “avanture” pod nazivom Exer–Art posmatrao je jednog momka koji je na sebi imao majicu sa tim motivom kako veseo poskakuje u ritmu muzike. “Ja tu pomislim: pogledaj ti onog mog Velimanovića od osamdeset godina kako sav razdragan igra. Da li je mogao da pretpostavi, da li sam ja mogao da pretpostavim, da će ovako da đuska?”
A ideja je ostala potpuno ista kao ona pretočena na platno, samo je sada u drugoj dimenziji. Ta majica sa motivom njegove umetnosti jednako je Zoran Velimanović, kao što je Velimanović i ulje na platnu ili drvetu ili skulptura.
EXER–ART, UMETNOST NA MAJICAMA
Slike Zorana Velimanovica.MOTIV NA MAJICI: Autoportret sa 80 godina
A otkud se stvorila ta ideja o prelasku umetničkih dela iz jednog medija u drugi, sa jedne na drugu platformu, iz jedne u drugu dimenziju, na majice?
“Pored nas umetnika toga se dosetila naša drugarica Katarina Gaborović. Ona je u ovoj prvoj fazi okupila nas trojicu – Stevu Mandića, Ivana Arana i mene – koji se i inače družimo, sa idejom da kasnije u projekat uključi i druge umetnike. Dobro je što smo nas trojica potpuno različiti, ljudi sa različtim životnim iskustvima, čija je umetnost potpuno različita, a ipak sva trojica možemo da funkcionišemo na jednom istom predlošku – na majici sa kratkim rukavima”, kaže Velimanović.
Katarina je jednom prilikom rekla: “Hajde da vašu umetnost iznesemo među ljude, hajde da je stavimo na majice, da joj damo novi život”. I svoj trojici se ta ideja svidela. Katarina je i krstila projekat Exer.
Za Zorana Velimanovića ekser znači zakucavanje, a on slika kao da zakucava nekoga, pa se lako identifikovao sa imenom. Jer, kaže, ne možeš da pretenduješ da pričaš nekome ako nemaš dovoljno snage da priču ispričaš iskreno i do kraja. Ako muljav i mrljav naslikaš sliku, svi će je tako i doživeti. Umetnost traži i crpi snagu, drugačije neće doći do povratne reakcije publike.
Njegove slike ne služe ulepšavanju života, one služe istini, nude jednu vrstu univerzalne istine koja po pravilu boli jer nema pravog umetnika koji ne nosi neku muku u sebi i koji se umetnošću ne bavi ne zato što želi, već zato što mora. Slikati se mora, živeti se ne mora i zato mnogi umetnici veoma brzo sagore, kaže Velimanović.
SLOBODA UMETNOSTI ILI UMETNOST SLOBODE
Da bi bio umetnik, moraš da se malo izmakneš iz života i da sa strane, kao Rašomon ili voajer, posmatraš stvari. Tako počinješ da vidiš ono što drugima promakne. I onda jedna reč, jedan gest, jedna scena može da upali kapislu u glavi iz čega nastaje slika. A kada postaneš svestan toga da slike tako nastaju, sve više se povlačiš u ulogu pomatrača. Neko u gomili trešanja na pijaci vidi upravo to – gomilu trešanja, a njemu se u glavi javi skulptura od trešanja. Kada vidi drvenu kašiku, neko pomisli na kačamak, a on u njoj vidi oko koje onda samo naslika, pa tako nastane delo pod nazivom Gladno oko.
“Kažu da slikari dugo žive. Ali ti na ovaj način, kao večiti posmatrač, praktično ni ne živiš, nego posmatraš tuđi život i sve to što vidiš i čuješ ulazi u slike”, objašnjava Velimanović samoću umetnika. Jer materijalni svet je kazna, u njemu nema nikakve slobode. Omeđen si svime, pre svega telom, omeđen si drugim ljudima. Sloboda seže do granice slobode nekog drugog živog bića. Jedina sloboda je unutrašnja sloboda, sloboda misli.
“Znaš li ti kako se ja dobro družim sa mojim likovima, kakva su to iskustva koja sa njima stičem, koliko se mi međusobno pazimo? Ja njima mogu da stavim ili ne stavim ruku, mogu umesto ruke da im stavim kopito. U tom mom svetu je sve moguće, u njemu vlada potpuna sloboda”, kaže Velimanović.
Život u materijalnom svetu je zatvor. Ali kada smo već osuđeni na tu robiju, možemo sebi i drugima da je malo olakšamo, nekom lepom rečju ili svojim životnim iskustvom pretočenim na sliku koja drugima govori da nisu sami sa svojom mukom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima
Mogu li studenti i opozicija da nadoknade 51 glas na ponovljenim izborima na biračkom mestu broj 25 u Kosjeriću? Da li je to nemoguća misija ili još jedan pokušaj koji menja sve
Srpska Vlada je izabrala komandanta „Belih orlova“ Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta ne bi li se u njemu orilo „Aco Srbine“ umesto „Ruke su vam krvave“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!