
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Prikazivanje Srba kao trgovaca ljudskim organima u ovom filmu ravno je snimanju igranog filma o holokaustu u kojem bi se nacisti našli u koncentracionim logorima, a Jevreji ih streljaju i ubijaju u gasnim komorama
Tokom prethodne nedelje u domaćoj dnevnoj štampi pisalo se o francuskom filmu finansiranom od strane Albanaca u kojem su Srbi prikazani kao zločinci koji trguju ljudskim organima. Pojedini dnevnici su pisali čak da je šef Misije UN-a na Kosmetu i bivši ministar spoljnih poslova Francuske Bernar Kušner, pomogao snimanje spornog filma U kavezu (Captifs). Sloboda izražavanja umetnika je neprikosnovena i to nije sporno. Međutim, sporna je interpretacija događaja, pošto se tvrdi da je film inspirisan istinitim događajima iz Jugoslavije. Prikazivanje Srba kao trgovaca ljudskim organima u ovom filmu ravno je snimanju igranog filma o holokaustu u kojem bi se nacisti našli u koncentracionim logorima, a Jevreji ih streljaju i ubijaju u gasnim komorama. Iako francuski film obiluje krvavim scenama i prizorima iskasapljenih ljudskih tela, ovakva drska zamena teza je tragikomična. Iako procesa povodom trgovine organima na Kosmetu još nema, rezultati istrage srpskog tužilaštva za ratne zločine i izveštaj Dika Martija dovoljni su za debele sumnje da su nestali Srbi i nelojalni Albanci bili žrtve ovog zločina, a ne obratno. Zanimljivo je i to da je U kavezu emitovan mesec dana pre Martijevog izveštaja, u oktobru 2010.
Iako se izbor teme filma može braniti argumentom da je umetnost autonomna sfera ljudskog stvaranja, ipak se problem javlja kada Evropska unija finansira igrani film o trgovini organima u Jugoslaviji, dok članovi jednog drugog njenog tela (Saveta Evrope) vrše istragu upravo o ilegalnoj trgovini baš na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno na Kosmetu. Naime, MEDIA je program podrške EU za evropsku audio-vizuelnu industriju u okviru kojeg se sufinansiraju filmovi autora iz evropskih zemalja. Započet je 2007. i traje šest godina, a ima budžet od 755 miliona evra. Na sajtu EU se kao ciljevi MEDIA programa navodi stremljenje ka jačem evropskom audio-vizuelnom sektoru, uzimajući u obzir i poštujući evropski kulturni identitet i nasleđe; povećanje cirkulacije evropskih audio-vizuelnih radova unutar i izvan EU i jačanje konkurentnosti evropskog audio-vizuelnog sektora pojednostavljujući pristup finansiranju i promovisanju upotrebe digitalnih tehnologija. U odjavnoj špici za film U kavezu stoji da je upravo ovaj program Evropske unije učestvovao u realizaciji projekta. Selektori ovog programa su prilikom izbora scenarija bili ili izuzetno neobavešteni, što je malo verovatno, ili su toliko tupi i neosetljivi na tuđa stradanja, te su se prihvatili teme koja se istražuje i uspešno je krivotvorili. Pored programa MEDIA, ovaj film su producirali i francuski Kanal + i još dve produkcijske kuće. Nažalost, ovde nema osnova za tužbu, a na ovako banalan način Evropska unija je kompromitovala svoj moralni kredibilitet. Finansiranje filma u kojem se krivotvore osnovne činjenice, i žrtve se stavljaju u ulogu zločinaca, i to se čini uporedo sa istragom o istim tim zločinima, pokazuje veliku neosetljivost i nepoštovanje za žrtve i građane zemlje koja pretenduje na to da postane ravnopravna članica evropskog kluba.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve