
Šumovi u vlasti
Ružić na protestu 15. marta u Beogradu: Idem, kako ne idem
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
Priča je, dakle, više nego ozbiljna. Brankica Stanković napisala ju je pre svega iskreno i emotivno, ali i uz pristanak ljudi iz policije da kaže sve što nije baš veliko ugrožavanje operativne bezbednosti
Kad ti Roćko Milović, načelnik Uprave kriminalističke policije, kaže da si „najugroženija ličnost u Srbiji“, to je ozbiljno, jer je Roćko veoma ozbiljan čovek (znam ga). Kad ti Roćko kao obezbeđenje dodeli Sekulu i njegove kolege, to je još ozbiljnije, jer je i Sekula veoma ozbiljan čovek (znam i njega). Sve se to desilo našoj koleginici Brankici Stanković početkom decembra 2009, iznenada, dok je išao čuveni serijal „Insajdera“ o fudbalskoj mafiji. Posle skoro četiri godine Brankica je sela i napisala o svemu tome knjigu od 360 strana, „Insajder, moja priča“.
Nije Brankici ta fudbalska mafija bila najvažnija tema za „Insajder“, ali je „indikativno“ (rekli bi Roćko i Sekula) da je bila najopasnija. Uradili su Brankica i njena ekipa i gadnije i važnije teme, počev od one o atentatu na Zorana Đinđića, „Rukopisi ne gore“, kojom su se zamerili svima mogućima, da ih sada ne nabrajamo. Bilo je još toga: Luka Beograd, Kolubara, kiparske pare itd. To je ono što su Roćko Milović i Slaviša Softić Brankici lepo objasnili kao „kumulativni efekat“: kad se zameriš raznima, oni se udruže u joint venture operaciju i potraže preduzimača koji će već naći izvođače radova. Ispalo je, po podacima iz knjige, da je preduzimač bio Luka Bojović; izvođači radova trebalo je da budu razni likovi, od kojih je jedan, neki Vitomir Bajić, crnogorski gangster povezan sa izvesnim nevladinim organizacijama iz južne Italije, propevao o planovima da se Brankicu ubije u nadi da će tako izbeći izručenje u tu zemlju. Ipak je izručen i nađen je obešen u zatvoru; policajci ne veruju u samoubistvo („nije bio takav tip“). On je rekao da su „kupljene dve snajperske puške“ za Brankicu. Ispalo je posle da je u jednom trenutku imao iznajmljen stan sprat iznad Brankičinog stana; žandarmerija je upala, ali je on već zbrisao. Brankica misli da je u jednom trenutku ispred svoje kuće ugledala i Sretka Kalinića (to je bilo pre nego što je dobila obezbeđenje); policajci misle da je to imalo veze ne sa njom, nego sa braćom Šarićima u čijem je stanu boravio taj zlosretni Vitomir.
Treba tu knjigu kupiti i pročitati; ako ste gledali „Insajder“, biće vam jasnije zašto; ako hoćete da postanete novinar (kukala vam majka!), tek onda treba da je naučite napamet. Videćete i zašto. Ono što nas ovde zanima, pre svega, jeste kriminalističko-operativna priča o zaštiti Brankice Stanković. Molim: u jednom trenutku Sekula joj, iznerviran (ako se za njega tako nešto može reći…), kaže da su on i kolege za tri i po godine obezbeđivanja legitimisali 173 lica sumnjivog ponašanja u njenoj blizini; njih 170 prolazilo je kroz krivičnu evidenciju. Neki likovi pojavljivali su se više puta; jedan je prepoznat kao bivši pripadnik JSO, ali im je umakao. Neki su počeli da zalaze u lokale gde su pripadnici Brankičinog obezbeđenja odranije dolazili. Bilo je više slučajeva praćenja policijskih vozila u kojima su Brankica i pratnja bili; u jednom slučaju bilo je i jurnjave po autoputu Beograd-Niš, ali su im umakli.
Priča je, dakle, više nego ozbiljna. Brankica Stanković napisala ju je pre svega iskreno i emotivno, ali i uz pristanak ljudi iz policije da kaže sve što nije baš veliko ugrožavanje operativne bezbednosti, što je bilo lepo od njih: doznali smo zanimljive detalje. Znali su, na primer, da banda sprema njeno ubistvo u Holandiji, gde je trebalo da bude na nekom skupu, pa su nju i ekipu upozorili da ne idu: ovde si bezbednija nego tamo, kazao joj je Roćko. Brankica, mala i ljuta kakva je već, odjurila je kod Miljka Radosavljevića, specijalnog tužioca i doznala da je on o tome bio obavešten. Bio je i Saša Vukadinović, direktor BIA, ali on joj je rekao šta je čuo.
Dobro: svi smo imali ovakve ili onakve neprilike zbog novinarskog rada; Slavko Ćuruvija i Milan Pantić naročito. Brankičin slučaj, međutim, ozbiljno je ukazao na to šta se dešava kad dođe do te „akumulacije“ osvetničkih i, rekao bih, više nekako preventivnih mera. Brankica i „Insajder“ postali su – zbog visokog novinarskog kvaliteta i beskompromisnog pristupa – politička tema par excellence; to neki nisu mogli više da podnose, pa je tako i nastao sada već nesporni konzorcijum za ukidanje te priče jednom za svagda. Osumnjičenih članova te firme ima popriličan broj; kad pročitate knjigu biće vam jasno.
Knjiga je – pre i iznad svega – iskrena, ali i informativna. Brankica jeste mala, ljuta i nezgodna; ne zna se ko se više napatio u ove, eto skoro četiri godine obezbeđivanja te nemoguće i šarmantne mlade žene: ona ili Sekula i kolege. Na kraju su se sprijateljili, što je i bilo neizbežno kad je o finim ljudima reč.
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve