
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Priča je, dakle, više nego ozbiljna. Brankica Stanković napisala ju je pre svega iskreno i emotivno, ali i uz pristanak ljudi iz policije da kaže sve što nije baš veliko ugrožavanje operativne bezbednosti
Kad ti Roćko Milović, načelnik Uprave kriminalističke policije, kaže da si „najugroženija ličnost u Srbiji“, to je ozbiljno, jer je Roćko veoma ozbiljan čovek (znam ga). Kad ti Roćko kao obezbeđenje dodeli Sekulu i njegove kolege, to je još ozbiljnije, jer je i Sekula veoma ozbiljan čovek (znam i njega). Sve se to desilo našoj koleginici Brankici Stanković početkom decembra 2009, iznenada, dok je išao čuveni serijal „Insajdera“ o fudbalskoj mafiji. Posle skoro četiri godine Brankica je sela i napisala o svemu tome knjigu od 360 strana, „Insajder, moja priča“.
Nije Brankici ta fudbalska mafija bila najvažnija tema za „Insajder“, ali je „indikativno“ (rekli bi Roćko i Sekula) da je bila najopasnija. Uradili su Brankica i njena ekipa i gadnije i važnije teme, počev od one o atentatu na Zorana Đinđića, „Rukopisi ne gore“, kojom su se zamerili svima mogućima, da ih sada ne nabrajamo. Bilo je još toga: Luka Beograd, Kolubara, kiparske pare itd. To je ono što su Roćko Milović i Slaviša Softić Brankici lepo objasnili kao „kumulativni efekat“: kad se zameriš raznima, oni se udruže u joint venture operaciju i potraže preduzimača koji će već naći izvođače radova. Ispalo je, po podacima iz knjige, da je preduzimač bio Luka Bojović; izvođači radova trebalo je da budu razni likovi, od kojih je jedan, neki Vitomir Bajić, crnogorski gangster povezan sa izvesnim nevladinim organizacijama iz južne Italije, propevao o planovima da se Brankicu ubije u nadi da će tako izbeći izručenje u tu zemlju. Ipak je izručen i nađen je obešen u zatvoru; policajci ne veruju u samoubistvo („nije bio takav tip“). On je rekao da su „kupljene dve snajperske puške“ za Brankicu. Ispalo je posle da je u jednom trenutku imao iznajmljen stan sprat iznad Brankičinog stana; žandarmerija je upala, ali je on već zbrisao. Brankica misli da je u jednom trenutku ispred svoje kuće ugledala i Sretka Kalinića (to je bilo pre nego što je dobila obezbeđenje); policajci misle da je to imalo veze ne sa njom, nego sa braćom Šarićima u čijem je stanu boravio taj zlosretni Vitomir.
Treba tu knjigu kupiti i pročitati; ako ste gledali „Insajder“, biće vam jasnije zašto; ako hoćete da postanete novinar (kukala vam majka!), tek onda treba da je naučite napamet. Videćete i zašto. Ono što nas ovde zanima, pre svega, jeste kriminalističko-operativna priča o zaštiti Brankice Stanković. Molim: u jednom trenutku Sekula joj, iznerviran (ako se za njega tako nešto može reći…), kaže da su on i kolege za tri i po godine obezbeđivanja legitimisali 173 lica sumnjivog ponašanja u njenoj blizini; njih 170 prolazilo je kroz krivičnu evidenciju. Neki likovi pojavljivali su se više puta; jedan je prepoznat kao bivši pripadnik JSO, ali im je umakao. Neki su počeli da zalaze u lokale gde su pripadnici Brankičinog obezbeđenja odranije dolazili. Bilo je više slučajeva praćenja policijskih vozila u kojima su Brankica i pratnja bili; u jednom slučaju bilo je i jurnjave po autoputu Beograd-Niš, ali su im umakli.
Priča je, dakle, više nego ozbiljna. Brankica Stanković napisala ju je pre svega iskreno i emotivno, ali i uz pristanak ljudi iz policije da kaže sve što nije baš veliko ugrožavanje operativne bezbednosti, što je bilo lepo od njih: doznali smo zanimljive detalje. Znali su, na primer, da banda sprema njeno ubistvo u Holandiji, gde je trebalo da bude na nekom skupu, pa su nju i ekipu upozorili da ne idu: ovde si bezbednija nego tamo, kazao joj je Roćko. Brankica, mala i ljuta kakva je već, odjurila je kod Miljka Radosavljevića, specijalnog tužioca i doznala da je on o tome bio obavešten. Bio je i Saša Vukadinović, direktor BIA, ali on joj je rekao šta je čuo.
Dobro: svi smo imali ovakve ili onakve neprilike zbog novinarskog rada; Slavko Ćuruvija i Milan Pantić naročito. Brankičin slučaj, međutim, ozbiljno je ukazao na to šta se dešava kad dođe do te „akumulacije“ osvetničkih i, rekao bih, više nekako preventivnih mera. Brankica i „Insajder“ postali su – zbog visokog novinarskog kvaliteta i beskompromisnog pristupa – politička tema par excellence; to neki nisu mogli više da podnose, pa je tako i nastao sada već nesporni konzorcijum za ukidanje te priče jednom za svagda. Osumnjičenih članova te firme ima popriličan broj; kad pročitate knjigu biće vam jasno.
Knjiga je – pre i iznad svega – iskrena, ali i informativna. Brankica jeste mala, ljuta i nezgodna; ne zna se ko se više napatio u ove, eto skoro četiri godine obezbeđivanja te nemoguće i šarmantne mlade žene: ona ili Sekula i kolege. Na kraju su se sprijateljili, što je i bilo neizbežno kad je o finim ljudima reč.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve